Turalija je naglasio da su važna dva starozavjetna koncepta u poimanju krivnje: kajanje naroda i Božji oprost. Krivnja i kazna u starozavjetnim biblijskim okvirima je bila većinom neispravljiva pogreška, dok je u Novom Zavjetu riječ „krivnja“ zamijenjena dosta blažim oblikom riječi: 'promašiti'. Predavač je predstavio primjer iz Matejeva evanđelja te naglasio Isusov koncept, ako je netko pogriješio neka se pokaje, dok je pravedan kršćanin uvijek taj koji se približava grješnome. U nastavku Turalija je obradio hebrejske korijene riječi kajanja i pomirenja u okviru Staroga Zavjeta te ih usporedio s grčkim riječima Novoga Zavjeta koje su puno blaže u svojem značenju.
Drugo predavanje održao je doc. dr. sc. Stjepan Radić na temu „Ontološka dimenzija čina u svjetlu grijeha i krivnje“. Svoje izlaganje predavač je koncipirao u tri dijela. Govoreći o Ontologiji ljudskog čina, dr. Radić je ljudsku djelatnost podijelio u izvanjske (tranzitivne akcije) i unutarnje (imanentne operacije). I jedni i drugi čini čine promjenu. Objašnjavajući konstitutivne elemente moralnog čina postavlja se pitanje: Što sve ulazi u moralnost nekog čina? Filozofska tradicija uzima tri aspekta: objekt – namjera – okolnosti. Objekt je događanje i s tim povezana promjena. Namjera se tiče subjekta kao nositelja događanja. Okolnosti se odnose na prostorno-vremensku kontekstualnost. Praktični im dolazi do univerzalnih principa teonomnom autonomijom pri čemu se izbjegava relativizam i rigorizam. Razlažući smisao u kojem se sloboda ubraja među konstitutivne elemente, predavač je zaključio kako bez slobode nema moralnosti. Temelj za slobodu jest volja (ona je neporeciva). Izostaje pri tom svaka prisila. Forma slobode jest samosvijest i uz nju mogućnost razumskog zaključivanja. U trećem dijelu profesor se osvrnuo na grijeh i krivnju s obzirom na ljudski čin. Filozofski poimanje grijeha jest povreda principa, odnosno etičkih normi, a teološko poimanje bi značilo narušeno povjerenje. I jedno i drugo uzrokuje iskodišnu narav grijeha. Osoba je nositeljica grijeha. Reflektirajući na fenomen krivnje, prof. Radić je rekao kako nas na tom putu prati sjećanje (prisjećanje i uspostava novog odnosa s prošlim) kojoj je cilj oprost. Prošlost se pri tom ne briše, već preobražava. Gurajući grijeh i krivnju na marginu, događa se „vodopad“. Narav se navikava na prosječnost jer grijeh kojem udovoljavamo postaje navika, zaključio je dr. Radić.
Nakon plodne rasprave uslijedio je drugi krug predavanja koji je otvorio izv. prof. dr. sc. Ivica Raguž na temu „Aktualnost istočnoga grijeha i društvene anomalije“. Svoje izlaganje započeo je govoreći o tri vrste krize. Prvo, kriza vjere u Boga povlači za sobom i krizu grijeha. Boga se ne uzima ozbiljno ni u Crkvi. Drugo, kriza sadržaja vjere – ne uzimaju ozbiljno ni svećenici, ni teolozi. Treće, kriza Crkve: ni ona sebe ne uzima ozbiljno. Osjeća se nemoćnom i milosrđe uzima kao potvrdu te nemoći. Sukladno tome, na planu sakramenta pomirenja imamo svojevrsnu kulturu isprike. Stari i Novi zavjet ozbiljno shvaća grijeh spram kulture isprike. Crkva nije zajednica u kojoj se grijesi ispričavaju. Ona je jedina stvarnost koja sprječava da grijeh bude skriven. Prvo s čim nas ispovijed sučeljava jest grijeh, odnosno od nas traži da se proglasimo - ja sam grješnik. Grijeh je preuzimanje odgovornosti za počinjeno djelo protiv Boga i protiv čovjeka. Danas je, nažalost, upravo to postalo upitno. Danas ćemo rijetko čuti da netko kaže „sagriješio sam”, „počinio sam grijeh”, bilo to na našim radnim mjestima, u obitelji ili u međuljudskim odnosima. Ljudi će radije reći banalno: Sorry!, u smislu da se nešto dogodilo mimo njih. Neki će pak reći da su nešto zlo učinili jer su tako odgajani, drugi opet da su njihovi geni takvi, a opet drugi da ih je nekakva sudbina, karma, potaknula da nešto zlo učine. Ima i onih koji će jednostavno mirno i šutke prijeći preko svojih zlodjela, od njih nikada nećete čuti ni riječ puke isprike. Sve u svemu, lako se uviđa kako mi, moderni ljudi, više nemamo svijest o grijehu, i kako, kad govorimo o zlima, govorimo uvijek u trećem licu jednine ili množine – „ono je učinilo, oni su učinili, mi smo počinili zlo...”. Sakramenat pomirenja mora biti sud nad grijehom. Svećenik je pozvan da prosuđuje. Kršćani su suci nad grijehom poput Isusa Krista. U Crkvi bi se trebalo ostvarivati nemilosrdno obračunavanje s grijehom. Crkva je „božanski detektiv”, „pas tragač”, koji od nas želi ispovijed grijeha, koji nas goni da priznajemo svoja zlodjela kako bi nam bilo oprošteno, piše Chesterton. Crkva je zaista, nastavlja Chesterton, „nemilosrdno milosrdna”, ona je „poput nepopustljiva psa tragača koji traga za našim grijesima, ali traga da nas time spasi, a ne da nas ubije”.
Posljednje predavanje prvoga dana održao je dr. sc. Josip Bošnjaković s temom „Suvremene metamorfoze osjećaja krivnje“. Na početku svog predavanja prof. Bošnjaković protumačio je značenje pojma metamorfoza, što bi značilo preobrazba. Uz pojam krivnje u psihologiji pojavljuje se i sram. Nadalje, pojasnio je diferencijaciju krivnje i srama. Krivnja se pojavljuje kao odgovornost za djela ili propuste. Ona potiče pro-socijalno djelovanje i može djelovati iscjeljujuće. Pojavljuje se nakon loših čina. Statistički možemo reći da se religiozni ljudi više osjećaju krivima nakon počinjenog zlodjela. Sram se pojavljuje kad osoba neegativno vrednuje samu sebe. To je bolno i razarujće iskustvo. Osjećaji takve osobe su loši, osjeća se prljavo. Ima nisko samopoštovanje. U drugom dijelu predavanja predavač se reflektirao na psihoanalitičara Sigmunda Freuda i krivnju i razmatrao krivnju i sram - super-ego. Super-ego je internalizirana slika oca i majke. Identifikacija je prvi izričaj emotivne povezanosti s drugom osobom. Daljnji spomenuti psiholog bio je Erik Erikson i njegovo tumačenje psihosocijalnog razvoja djeteta. U prvoj fazi tog razvoja kod djeteta se pojavljuje društvena kriza povjerenja. Vrlina koja se u ovom slučaju javlja jest nada. Druga kriza je autonomija srama. Vrlina za ovu fazu jest želja. Sram se pojavljuje kad roditelji ponižavaju. Treća faza jest inicijativa nasuprot krivnje. Vjera i nada su integralni dio jednog skoka. Suvremena definicija osjećaja krivnje uključuje moralne i kognitivne elemente, nastavio je prof. Bošnjaković i dodao kako krivnja nije crta ličnosti nego skup misli i osjećaja. Vjera u Boga ili vlastiti idoli čine da se osjećamo krivima. Na temelju odnosa Bog – čovjek može se graditi konstruktivni i destruktivni život. Moralni perfekcionizam nema mjesta u moralnom životu. I na koncu predavač je dao kratki osvrt vezano uz pastoralni život svećenika i rekao kako pristup teologiji i psihologiji može biti od pomoći čovjeku u životnim poteškoćama i problemima.
Na kraju prvoga dana seminara uslijedila je rasprava i ugodno poslijepodnevno druženje.
Dana 14. rujna 2016. godine započeo je drugi dan Teološko- pastoralnog seminara na KBF-u u dvorani biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Seminar je započeo molitvom svih prisutnih pape Franje za Jubilej milosrđa.
Prvo predavanje drugog dana TPS-a otvorio je izv. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić na temu „Pokornik pred sudom vlastite savjesti“. Svećenik pred sudom ispravne ali zamršene, kompleksne savjesti bio je podnaslov ovoga izlaganja kako je profesor Dugalić nadodao. U prvom dijelu svojega predavanja Dugalić je govorio o samom dostojanstvu moralne savjesti prema definiciji GS te je naglasio da svaki čin ne promatramo izolirano od sebe nego je on ucijepljen u cijelu našu osobnost. Nadalje, pri donošenju suda savjesti svaka osoba prolazi kroz tri koraka: traži istinu, pristanak volje i sud čina prosuđuje jesam li bio dosljedan vlastitom uvjerenju. Naše poslanje, istaknuo je predavač, je trajno odgajanje savjesti, nju treba odgajati iz vjere jer je svaki čovjek pozvan na put svetosti, savjest treba odgajati i radi samog dostojanstva čovjeka. I na kraju Dugalić se osvrnuo na djelovanje samih svećenika koji su, dodao je profesor, dužni izricati sadržaj istine, zatim okoristiti se prigodom da pružaju sakrament pomirenja kad god je potrebno te poštivati pokornikovo uvjerenje u savjesti.
Drugo predavanje na temu „Ispovijed smrtnih i lakih grijeha“ održao je dr. sc. Edvard Punda. Profesor Punda sudionike je u svoje izlaganje uveo govorom o razlici smrtnog i lakog grijeha, gdje je naglasio da svaki govor o grijehu treba početi od ljubavi. Da bi neki grijeh bio smrtan treba se pozvati na uvjete koji ga čine smrtnim, a vrlo je teško napraviti distancu između lakih i smrtnih grijeha. U prvom dijelu izlaganja Punda je istaknuo da je govor o grijehu u svojoj biti govor o odnosu, pravi iskreni govor o grijehu je onaj koji kreće od oproštenja istih. Iz toga slijedi da je ispovijed susret s onim kojega ljubim, ona je ljubav prema Bogu i obratno, u ispovijedi postajemo slobodni. U drugom dijelu predavanja profesor Punda je istaknuo važnost svećenika u formiranju savjesti vjernika kao onih čija je uloga biti prorocima, ne sablažnjavati se nad grijesima vjernika te im istaknuti kako je važno imenovati svaki od grijeha kako bi se što lakše nosilo s njime.
Sljedeće predavanje održao je izv. prof. dr. sc. Josip Šimunović na temu „Priprava djece za sakramente prve ispovijedi i pričesti“. Profesor Šimunović je istaknuo na samom početku veličinu i važnost sakramenta pričesti kojemu djeca pristupaju, buđenje svijesti o samoj bitnosti sakramenta pričesti i pomirenja koja se treba probuditi prvo na poticaj roditelja. Također je potrebno sustavno, cjelovito i kvalitetno raditi na pripravi djece za sakramente, o pripravi treba razmišljati kao onoj koja odgaja za ono trajno pristupanje ovim sakramentima. U planiranju i pripravi sakramenta sudjeluje zajednica ljudi sastavljena od svećenika, župnih animatora i vjeroučitelja. Naposljetku, „priprava i čin sakramenta ne bi trebali naginjati prema materijalizmu i površnosti, oni trebaju biti uspješno sredstvo za očuvanje njihove vjere u iskušenjima“, istaknuo je profesor Šimunović.
Posljednje predavanje drugoga dana TPS-a održao je dr. sc. Zdenko Ilić s temom „ Povreda sakramentalnog pečata i ispovjedne tajne“. Ilić je svoje izlaganje započeo predstavljanjem povijesno – pravnih izvora na kojima se temelje pravne odredbe vezane uz ispovjednu tajnu i njezine povrjede. Jedan od izvora je Kodeks iz 1917. na temelju kojega se i danas određuju prava o ispovjednoj tajni. Zabranjena je bilo kakva povreda onoga što je pokornik rekao u sakramentalnoj ispovijedi, a ovisno o ozbiljnosti prijestupa, ponekad je kazna i samo izopćenje. Pečat je, dodao je profesor, uska obaveza čuvanja tajne svega onoga što je rečeno od strane pokornika, a ispovjednikova obveza je čuvanje tajne i ta obveza je božanskoga prava.
