Događanja

Blagoslov studentske kapelice Marije Majke Crkve (VIDEO)

Autor:  Četvrtak, 28 Lipanj 2018 |

Dana 27. lipnja 2018. godine u Đakovu upriličen je blagoslov studentske kapelice Marije Majke Crkve. Program se sastojao se od pozdravnih govora, glazbe, te euharistijskoga slavlja u sklopu kojega je blagoslovljena kapelica. Okupljene su na početku pozdravili rektor sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku prof. dr. sc. Vlado Guberac, zatim kipar i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu Damir Mataušić, te dekan Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Đakovu prof. dr. sc. Ivica Raguž koji je idejno kao teolog, surađivao s Mataušićem kao umjetnikom na uređenju kapelice.

Dekan Raguž govoreći o važnosti zahvaljivanja i zahvalnosti koja „pripada svakomu činu našega postojanja”, na osobit način zahvalio je Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i njegovu rektoru Gubercu, koji je prepoznao sveučilišnu i akademsku važnost ove kapelice te, kako je istaknuo, bez financijske pomoći Sveučilišta, kapelica zasigurno ne bi bila dovršena. Također dekan je posebnu zahvalnost uputio i kiparu Mataušiću i to na izvrsnoj suradnji koja je samo potvrdila koliko je važna simbioza teologije i umjetnosti kako bi plod takvoga odnosa bila „smislena, svrhovita u sebi samima” i  nadasve „lijepa“ djela kao što je kapelica i svi detalji koji ju krase. Govoreći o tim detaljima, dekan se posebno zadržao na kompoziciji u čijem je središtu, kako je istaknuo „vizija Gorućega grma, plamenoga grma iz kojega je Bog govorio Mojsiju, ali i grma Marijine utrobe, iz kojega je zapaljen oganj koji je bačen na ovaj svijet (Lk 12, 49), a to je oganj Isusa Krista.” Posebno vrijedni i lijepi umjetnički detalji su i simboli evanđelista, ambonska i oltarska ploča, te procesijski križ.

Prvi dio programa pratile su glazbene dionice u izvedbi Krešimira Marmilića na violini i Milana Hibšera na orguljama, koje su inače posebno nabavljene za ovu kapelicu i koje su se po prvi puta mogle čuti u prostoru kapelice. Središnji događaj bilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup i veliki kancelar mons. dr. Đuro Hranić koji je blagoslovio kapelicu, te  istaknuo da je njezino dovršenje „točka na i” nastojanja oko uređenja „đakovačkoga kampusa“ – kompleksa kojega sačinjava Katolički bogoslovni fakultet, moderno uređeni studentski dom, knjižnica i sada studentska kapelica Marije Majke Crkve.

Tekst/Fotografija: Šimo Šokčević/Marija Hardi

Govor dekana Ivice Raguža prenosimo u cijelosti:
"Zahvalnost jest čin priznanja ovisnosti, vezanosti uz nešto i nekoga. Govorimo hvala čak i onda kad ne trebamo govoriti hvala, primjerice u trgovini. Ali osjećamo da „hvala“, zahvalnost, pripada svakomu činu našega postojanja, jer naše je postojanje nemoguće, nezamislivo, ono je neljudsko bez ovisnosti i vezanosti. Zahvalnost čovjeka čini plemenitim, ljudskim, svezuje ga s drugim. I kapelica, u kojoj se sada nalazimo, plod je vezivnoga tkiva, rekao bih ponekad nezamislivog i čudesnog vezivnoga tkiva, tolikih osoba i institucija da ja ne mogu drukčije ovaj govor započeti negoli riječima hvale i zahvalnosti. Ponekad u životu, kako to znamo iz iskustva, ali i iz života Crkve i religije, darovi dolaze odnekud „izdaleka“, od „stranaca“, od onih od kojih to ne bismo očekivali, a koji se u određenim trenutcima, možda zahvaljujući Božjemu humoru, pokažu važnijima od onih koji bi to trebali biti, bliski po svojoj izvornoj zadaći. U tom smislu najveća zahvalnost ide Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i njegovu rektoru Vladi Gubercu. Da nije bilo svesrdne financijske potpore našega Sveučilišta, ova kapelica ne bi bila realizirana. Ona je izrasla iz podrške Sveučilišta kao i iz sredstava našega Fakulteta. Rektor Guberac, ali vjerujem i svaki rektor europskoga sveučilišta, prepoznao je važnost kapelice teološkoga fakulteta, ukoliko je kapelica, kult, ako je dakako ispravno shvaćen, sasvim prirodno središte svakog akademskoga života. U kultu se bezinteresno slavi, moli, misli, ali i čuva ono izvorno božansko i sve ljudsko. A nije li to bit sveučilišta, to bezinteresno, nenapuhano mišljenje i istraživanje i božanskoga, i ljudskoga. Tamo gdje religija sama pretvori kult u razbojničku jazbinu ili tamo gdje sveučilište odbaci svaki kult, tamo nam preostaje samo „barbarie della riflessione - barbarstva mišljenja“, kako bi rekao veliki talijanski filozof Giambattista Vico, čiju 350. obljetnicu rođenja ove godine obilježavamo. Vjerujem da će ova kapelica, ova prelijepa kapelica, čuvati izvorni smisao kulta, ali i izvorno poslanje sveučilišta da ne propadne u „barbarie della riflessione.“ Stoga, još jednom, poštovani i dragi rektore Vlado, od srca hvala na podršci i razumijevanju.

Druga velika zahvalnost ide našemu, ako tako smijem reći, pravomu „demiurgu“ ove kapelice, a to je akademski kipar i medaljer Damir Mataušić. Jer, poštovane dame i gospode, nalazimo se u Mataušićevoj kapelici. To je i prigoda da se nakratko zaustavim na njegovu radu, kao i na našem zajedničkom stvaranju, mišljenju i druženju, iz kojega je stvorena ova kapelica. Poznato je da je kršćanstvo dalo umjetnosti njezino veliko dostojanstvo, gotovo božansko poslanje. U Grka umjetnici su bili obične zanatlije. No, kako kršćanski teolozi, primjerice Toma Akvinski, Božje stvaranje svijeta počinju uspoređivati s umjetnošću, a Boga s umjetnikom, odjednom umjetnost dobiva posve drukčije dostojanstvo, a time i umjetnici. Bog je poput umjetnika, on je „artifex“ koji stvara ideje, misao, a onda on sam sve to stvaralački provodi u djelo. Dakle, sada sam Bog ne samo da misli ideje, nego ih i on sam provodi u djelo. Bog sam sada je Stvoritelj, demiurg svijeta. Umjetnik ne čini ništa drugo negoli slijedi Boga umjetnika. I on zamišlja, stvara ideje i misli, ali ih onda i donosi u stvarnost. I kao što Bog stvara svijet, ne zbog svojih potreba, ne zbog ljubomore, kako bi rekao Platon, nego iz ljubavi, tako i umjetnik stvara djela koja ne služe potrebi, nego koja su smislena, svrhovita u sebi samima, odnosno „lijepa“. Bog stvara ljepotu i umjetnik stvara ljepotu, ljepotu koja spašava ovaj svijet da ne završi u ružnoći potreba, koristoljublja i interesa. Nažalost, svjedoci smo da je danas umjetnost u krizi, gotovo mrtva, kako bi rekao Hegel. Ona je gotovo mrtva, jer se udaljila od izvornoga religijskoga, ali, i to treba ovdje reći, jer se religija udaljila od sebe same, a time izgubila svaki doticaj s onim izvornim umjetničkim. Zato je svaka istinska religija, a to je ona koja slavi i misli Boga umjetnika, umjetnička religija, ona koja u sebi njeguje lijepo i koja podupire lijepo. Ali i svaka istinska umjetnost religiozna, a to je ona koja stvara lijepo, koja je osjetljiva za ono izvorno bezinteresno, plemenito, humano religije.

Nažalost, svjedoci smo totalnoga rascjepa jednoga i drugoga: religije koja više nije pobožna, koja zaboravlja Boga, koja propada u politizaciju, moraliziranje, u praktično, ali umjetnosti koja je krajnje bezidejna, koja se rasplinula u puko prepričavanje i ponavljanje ove postojeće stvarnosti. Zato je moj veliki san kao teologa, još od davnoga posjeta s mo Vinkom Sitarićem čuvene i prelijepe  Matisseove kapelice, Chapelle du Rosaire u Vencu, u francuskoj Provansi, bio da pokušam jednom s jednim umjetnikom stvoriti djelo, crkvu, kapelicu, koja će biti teološka i umjetnička, pobožna i lijepa.

Tako je krenulo stvaranje i ove kapelice, kapelice Marije Majke Crkve. Moja je uloga bila donositi Damiru teološke poruke, viziju, a to je bila vizija Gorućega grma, plamenoga grma iz kojega je Bog govorio Mojsiju, ali i grma Marijine utrobe, iz kojega je zapaljen oganj koji je bačen na ovaj svijet (Lk 12, 49), a to je oganj Isusa Krista. Božji oganj silovit je za nas grješnike, on proždire (Heb 12, 29) one koji su grješni i nevjernici, ali za one koji vjeruje on je poput plamena koji nježno grije „grudi ledene“, poput ljubavi, jer je ljubav plamen koji plemenito grije dušu i tijelo onih koji ljube. Grm, plamen, svjetlo, Bog koji nas uvlači po plamenu Duha Svetoga, po Mariji uvlači i zapaljuje Kristom te dovodi do nebeskoga Oca: to su bile misli, natuknice koje sam pokušao prenijeti Damiru.

A onda se Damir, poput pravoga demiurga, odnosno poput božanske mudrosti iz Staroga zavjeta, doslovno razigrao pred tim mislima. Razigrano je donosio skice, svoje misli, svoje „natuknice“ koje su bile neka vrsta otjelovljivanja svetopisamskih i teoloških ideja u svijetu. I svaki sam put ostao zapanjen, pogođen i iznenađen stvaralačkim, razigranim umom i djelom Damirovim: izbor materijala (aluminij, bronca), igra s grmom i grančicama od reljefa pa sve do svijećnjaka na oltaru. A da ne spominjem ovaj predivni procesijski križ koji me doslovno bacio u ekstazu jer je tako nježan, plameno plemenit u svojem izričaju. Iznenađenja su se nastavila, kamena ambonska i oltarna ploča, koju smo obojica nazvali šećernom, ma krušnom, i koju bismo najradije doslovno jeli koliko je lijepa, i koja je trebala cijelomu prostoru kapelice opet podariti nježnost gorućega grma, nježnoga Božjeg plamena ljubavi. Evanđelisti nas podsjećaju da do Očeva oblaka dolazimo jedino po Božjoj riječi, Pismu. Nebeski evanđelisti na oblacima su poput anđela, koje ne smijemo zaboraviti u liturgiji, jer nas oni svojom čistoćom doslovno otimaju za nebeski, božanski svijet. A onda uvođenje moderne tehnike rasvjete, koja je opet nenametljiva, ljupkih klupa, toplih prozora koji nas blago žele odvojiti od ovoga svijeta kako bismo se, oplemenjeni Bogom, ponovno u nj mogli vratiti.

Kao što su nekoć kršćani gradili katedrale u najsuvremenijoj umjetnosti i arhitekturi, tako si i ti, Damire, to učinio s ovom kapelicom. Nastojao si, nastojali smo, da svaki detalj bude posložen, da sve bude usklađeno s kultom i s umjetnošću, da sve odiše skladom, ali i nekom posebnom nježnošću i plemenitošću. Dakako, bile su tu ponekad i moje sumnje, bile su tu i obostrane korekcije, ali uvijek u razigranom duhu zajedničkoga stvaranja Bogu na slavu, poput onih vjernika koji su gradili novi izraelski hram nakon povratka iz Babilonskoga progonstva. Iskreno, moram ovo reći, poštovane dame i gospodo, svakako se treba otići diviti Matisseovoj kapelici, ali ova, Mataušićeva kapelica, koja bi se tako od sada trebala i zvati, meni je još ljepša, jer je i pobožna i lijepa, i lijepa i pobožna. Dragi Damire, hvala ti na svemu tomu.

Dakako, zahvalnost ide i svima onima koji su pomagali „demiurgu“ ove kapelice, vrijednim suradnicima na ovom projektu, Ljevaonici umjetnina, njezinu ravnatelju gosp. Željku Mačešiću, njegovim sinovima Ivanu i Željku, firmi Ars Cedar i njezinu direktoru gosp. Saši Trauberu, kao i svim stolarima, električarima, ličiocima. Bilo je predivno gledati kako skladno, pod Mataušićevim ravnanjem, nastaje ova kapelica. Zahvaljujem također i jedinomu donatoru kapelice, gosp. Toniju Anti Ragužu, direktoru Tour-Africa-Safarisa u Keniji.

Naposljetku, dopustite mi još jednu završnu misao. Središte cjelokupnoga života Crkve, a time i teologije, teološkoga fakulteta, jest kult, jest euharistija. Iz euharistije izvire, oko euharistije se strukturira i oblikuje, tj. treba se strukturirati i oblikovati Crkva i teologija. Teologija je u svojoj biti euharistijska: ona Božju objavu misli tako što ju sluša u poslušnosti, ona promišlja nad Božjim riječima, ali ne hladno znanstveno, nego tako što ju sluša kao živu, kao jeku, kao glas u crkvi, u kapelici. Teologija se ne bavi mrtvim, nego živim, euharistijskim Božjim riječima, samom živom Božjom Riječi koja je postala tijelom, a to je Isus Krist. Zato euharistijska teologija uvijek misli sa srcem, misli s čuvstvom, ona je u svojoj biti pobožna teologija, pobožno mišljenje. Dakako, euharistijska teologija dovodi nas pred Boga koji nas postavlja u pitanje, koji kao oganj želi spaliti sve naše pogrješne koncepte o Bogu i čovjeku, sva naša „vlasništva“ (Eckhart) kojima vladamo Bogom i čovjekom, sve naše grijehe. Zato je euharistijska, pobožna teologija takva teologija koja zahtijeva „krštenje ognjem“ (Lk 12, 49-50), tj. ozbiljna i zahtjevna. Ona nije zabava, ona nije analgetik od ove stvarnosti, nego ozbiljnost susreta s Bogom iz kojega se događa ozbiljan susret s ovim svijetom. Stoga teologija, teološki fakulteti, teolozi, profesori, studenti kojima euharistija, kojima kult, kapelica, ne igra nikakvu ulogu jest kraj teologije. Gledajući sadašnju situaciju teologije u Europi, bojim se da je teologija, da je kršćanstvo na izdisaju, u nestanku. Teologija više nije euharistijska, kultna, ona je politikantska, moralizirajuća, zabavna, dakle, sve samo ne više euharistijska, tj. pobožna. To vrijedi posebice za sveučilišnu teologiju koja se nalazi na rubu propasti.

No, kao vjernici ne trebamo očajavati. Sjetimo se izraelskoga naroda i Babilonskoga progonstva. Božja se slava povukla iz Izraela, Bog je dopustio da se razori stari hram, da nestane sve staro kako bi nastalo nešto sasvim novo, kako bi se tim novim otvorio put u konačnici dolasku Mesije, Isusa Krista. Zato je možda dobro da se i Europi Božja slava povuče, da nestane određeno kršćanstvo, određena teologija, da ne ostane ni kamena na kamenu kako bi iz tog suhog, žednog kamenja Bog nanovo stvorio novo kršćanstvo, novu, pobožnu, euharistijsku teologiju, u kojoj će nanovo prebivati Božja slava, gorući grm ljubavi Trojedinoga Boga. Ova kapelica, ova marijanska kapelica, pokušaj je da zajedno s Marijom postanemo pobožni, da s tom običnom, neznatnom Božjom sluškinjom i sami budemo Božje, Kristove sluge, sluge koje služe Bogu i ovomu svijetu. Ova marijanska, nježna, topla i plemenita kapelica kao da nas želi sve uvući u nježno Očevo krilo, u samu Božju utrobu, ali u utrobu Marijinu, u utrobu Crkve iz koje ćemo se uvijek moći rađati na novi život, na novi život mišljenja i djelovanja, riječi i djela."

Video prilog:

Galerija slika

Kontaktirajte nas

Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu

  • Petra Preradovića 17, p. p. 54
    HR - 31400 Đakovo
  • Porta: (++385) 031/802-400
    Tajništvo: (++385) 031/802-402
    Fax: (++385) 031/802-403
  • tajnistvo@djkbf.hr

IBAN račun:
Fakultet: HR4523900011100474440
Studentski dom: HR3123900011500027586
OIB: 05384220316