Nastala kao rezultat gotovo dvadesetogodišnjeg autorova bavljenja srednjovjekovnom filozofijom onkraj uhodanih klišeja i stereotipa o tom razdoblju filozofijske misli, knjiga studija Stjepana Kušara posvećena je središnjim tezama i predstavnicima one filozofijske i teologijske misli kojoj su temeljnim obilježjima bili zemljopisna policentričnost, otvorenost prema kulturnoj, jezičnoj, religijskoj i znanstvenoj pluralnosti te oslonjenost na srednjovjekovnu ideju autoriteta.
Ta se ideja nije iscrpljivala u pozicioniranju prema nauku crkvenih ili državnih institucija, nego je temelje vlastitu razvoju pronalazila u duhovnom povezivanju s tekstovima filozofijskih autoriteta. Prema autorovu sudu, filozofija se u srednjem vijeku općenito uzevši shvaćala »kao racionalno istraživanje posljednje zbiljnosti te najdubljih počela i uzroka stvari. Tako su je shvaćali sami mislioci, i to kako u samom bavljenju njome tako i u njezinom tumačenju kao nauka (disciplina)«.
