U organizaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest održan je Znanstveni skup o Josipu Astalošu – život, djelo i povijesni kontekstu Nadbiskupijskom vikarijatu u Osijeku. Znanstveni dio programa otvorio je dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, izv. prof. dr. sc. Ivica Pažin, a skup su pozdravili i dekan Filozofskog fakulteta u Osijeku, prof. dr. sc. Ivan Trojan te predstojnica Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, dr. sc. Marija Karbić. Županica Osječko-baranjske županije Nataša Tramišak nazočila je otvorenju Znanstvenog skupa, istaknuvši važnost organizacije u kontekstu utvrđivanja okolnosti i činjenica vezanih uz povijest vremena u kojemu je živio Josip Astaloš.
Pod moderatorstvom prof. dr. sc. Damira Hasenaya održana su prva dva bloka izlaganja. Prvo izlaganje naslova Crkva u sjeni ustaškog režima, održao je prof. dr. sc. Mario Kevo s Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta. U svom izlaganju govorio je o položaju i djelovanju Katoličke Crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te odnosu nadbiskupa Alojzija Stepinca prema ustaškom režimu. Prof. Kevo istaknuo je da je nadbiskup u početku pozdravio uspostavu države, ali kasnije je kritizirao postupke ustaškog režima, posebno rasnu i nacionalnu diskriminaciju te prisilne vjerske prijelaze. Odnos Katoličke Crkve prema NDH bio je složen jer nisu svi crkveni predstavnici imali jednak stav prema režimu. Zbog toga se uloga Crkve u tom razdoblju ne može jednostavno prikazati kao potpuno podržavanje režima niti kao potpuno protivljenje istome.
Drugo izlaganje održao je izv. prof. dr. sc. Grgo Grbešić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu. U svojem je izlaganju naslovljenom Vrijeme NDH: uzroci, zakonske odredbe i broj ‘prijelaznika’ iz Srpske Pravoslavne Crkve u Katoličku Crkvu u Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji, prikazao je prijelaze pravoslavnih vjernika na katoličanstvo tijekom NDH, posebno na području Đakovačke biskupije. Prijelaz je poticala državna vlast, a neki su se ljudi na njih odlučivali zbog političkog pritiska i straha za vlastiti život. Katolička Crkva nastojala je urediti postupak prijelaza prema svojim propisima, dok se nadbiskup Stepinac protivio državnom miješanju u crkvena pitanja. Točan broj prijelaznika teško je utvrditi jer se podaci u dokumentima razlikuju, a dio dokumentacije nije sačuvan. Predavač je na kraju izlaganja iznio zaključak da su prijelazi bili obilježeni političkim pritiscima i administrativnim poteškoćama te da nepotpuni povijesni izvori onemogućuju utvrđivanje njihova točnoga broja.
Nakon prve stanke, izv. prof. dr. sc. Domagoj Tomas s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku, predstavio je temu odnosa Katoličke Crkve prema ustaškom režimu u vrijeme NDH. U uvodu je objasnio kontekst – nastankom NDH 1941. godine i uspostavom ustaškog režima na dijelu teritorija bivše Kraljevine Jugoslavije došlo je do potpuno novih društveno-političkih okolnosti. Režim je, uz podršku Sila Osovine, počeo provoditi ustašku ideologiju, rasne zakone i masovne progone i likvidacije Srba, Židova i Roma. Glavni dio predavanja bio je posvećen tipologiji tog odnosa u šest kategorija s obzirom na odnos katoličkog svećenstva prema ustaškom režimu, pri čemu su izneseni primjeri. Zaključno, predavač je naglasio da se ne može govoriti o jedinstvenom stavu Katoličke Crkve, već o vrlo složenim i heterogenim odnosima koji ovise o pojedincu, razini u crkvenoj hijerarhiji i lokalnim okolnostima, te je cilj njegovog istraživanja upravo oblikovati takvu nijansiranu tipologiju.
Nadalje, u predavanju izv. prof. dr. sc. Slađane Josipović Batorek s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku, na temu sudskog procesa protiv Josipa Astaloša analiziran je odnos državnih vlasti i Katoličke Crkve u neposrednom poraću. Profesorica je istaknula da je jugoslavensko zakonodavstvo bilo podređeno državnoj politici, nauštrb pravne sigurnosti, uz kršenje ljudskih prava, nepoštivanje neovisnosti sudstva i iznuđivanje priznanja. Crkva je tretirana kao ideološki protivnik, a procesi protiv svećenika, optuženih za suradnju s ustaškim režimom, imali su propagandnu funkciju diskreditacije Crkve. Na području Đakovačke i Srijemske biskupije u prve dvije godine izrečeno je deset smrtnih presuda, pet izvršeno. Slučaj Josipa Astaloša, župnika u Dalju i Donjem gradu, kao jedan od prvih, imao je ogledni karakter. Presuda mu je, prema navodima, određena u partijskim strukturama prije istrage, a Vojni sud u Osijeku osudio ga je na smrt vješanjem u kolovozu 1945., što je vlast deklarirala kao mjeru za “popravljanje političke situacije”.
Treći i četvrti blok izlaganja moderirala je prof. dr. sc. Vesna Bjedov, a peto izlaganje održao je prof. dr. sc. Miro Gardaš s Pravnog fakulteta u Osijeku, koji je govorio o djelatnosti suda za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj nakon završetka Drugog svjetskog rata, s naglaskom na područje Osijeka i Virovitice. Zakonsku osnovu za djelovanje suda činila je odluka o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj donesena 24. travnja 1945. prema kojoj se suradnja s okupatorom smatrala povredom nacionalne časti. Predavač je objasnio da je sud mogao izricati kazne poput prisilnog rada, izgona, novčane kazne i prisilnog oduzimanja imovine. Na kraju je iznio zaključak da je sud, osim kažnjavanja suradnje s okupatorom, mogao služiti i kao sredstvo oduzimanja imovine te obračuna s politički nepoželjnim osobama.
Šesto izlaganje pod naslovom Povijesno-pravna reevaluacija sudskog postupka protiv Josipa Astaloša održala je izv. prof. dr. sc. Jelena Kasap (Pravni fakultet u Osijeku), a rad je nastao u suradnji s izv. prof. dr. sc. Višnjom Lachner (Pravni fakultet u Osijeku). U svojem izlaganju profesorica Kasap bavila se sudskim postupkom protiv svećenika Josipa Astaloša kojeg su komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata optužile i osudile. Profesorica Kasap analizirala je postupak u političkom i pravnom kontekstu Jugoslavije s naglaskom na političke i ideološke interese koji su utjecali na sudsku praksu. Na temelju arhivskih izvora i sudske dokumentacije propituje jesu li tadašnji sudski postupci bili u skladu s načelima zakonitosti i pravednosti. Na kraju je iznesen zaključak da je potrebno kritički istraživati takve procese kako bi se bolje razumjeli politički pritisci i moguća zlouporaba pravosuđa u poratnom razdoblju.
Izv. prof. dr. sc. Stanislav Šota s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, izložio je temu Svećenička i župnička služba Josipa Astaloša, rođenog 20. listopada 1897. u Osijeku. Ondje je završio osnovnu školu, dok je gimnaziju pohađao u Osijeku i Đakovu, a teologiju studirao u Đakovu. Za svećenika je zaređen 1. srpnja 1921. po rukama biskupa Antuna Akšamovića. Njegova služba je kronološki izložena. Kao kapelan i župni vikar djelovao je u Nijemcima i Gorjanima od srpnja 1921. do srpnja 1922., nakon čega je imenovan privremenim upraviteljem župe u Trnavi. Od lipnja 1923. ponovno obavlja kapelansku službu u Semeljcima, Vinkovcima, Đakovu i Slavonskom Brodu, uz istovremeno privremeno upravljanje župama u Gundincima, Čemincu i Vrpolju. U rujnu 1928. imenovan je upraviteljem župe Podravski Podgajci, a 1. svibnja 1930. župnikom u Punitovcima, gdje ostaje do 15. svibnja 1937. Tada je premješten za župnika u Dalj, a 1. lipnja 1942. postaje župnik u Osijeku, u Župi Preslavnog Imena Marijina, upravljajući jedno vrijeme i župom Sarvaš. Profesor Šota je posebno naglasio njegovu aktivnu uključenost u orlovska i križarska vjerska društva u svim mjestima službovanja te da ga je biskup Akšamović 1944. imenovao začasnim prisjednikom Duhovnog stola. Dolaskom partizana osuđen je na smrt i javno obješen 5. kolovoza 1945. na igralištu u Dalju. Doc. dr. sc. Ante Bekavac s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu izložio je temu Ljudsko dostojanstvo u svjetlu mučeništva kao svjedočanstva istine – moralni aspekti. Polazi od kršćanske antropologije i teze da je čovjek slika Božja (Post 1,26-27). Iz toga izvodi apsolutno i nepovrjedivo dostojanstvo osobe, utemeljeno u stvorenosti i daru razuma i slobode. Poštivanje, zaštita i promicanje tog dostojanstva postavlja se kao bezuvjetna obveza. U središnjem dijelu povezuje dostojanstvo s mučeništvom kao svjedočanstvom istine utjelovljene u Kristu (usp. GS 22). Mučeništvo tumači kao čin ljubavi, kao osobni odnos prema Kristu koji je Istina, zbog kojeg je mučenik spreman dati život.Zaključno ističe da mučeništvo svjedoči o božanskom zakonu upisanom u savjest i da kao krepost jakosti na paradoksalan način pokazuje vrijednost očuvanja dostojanstva usred trpljenja zla, te potvrđuje smisao utjelovljenja i vrijednost ljudske osobe.
Ela Štefančić i Jelena Živković
