Ovogodišnji trodnevni Teološko-pastoralni seminar (TPS) za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije započeo je u srijedu, 16. rujna 2026. u Dvorani biskupa Mandića u Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu.
Seminar je započeo molitvom Časoslova, koju je predvodio mr. sc. Ivan Andrić, nakon čega su uslijedila uvodna obraćanja. Okupljene je najprije pozdravio prodekan za znanost Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu, prof. dr. sc. Šimo Šokčević. Seminar se održava pod naslovom „Svećenik u Crkvi i društvu danas – identitet, služenje i odgovornost“, a tijekom triju dana kroz predavanja, radionice, rasprave i završni okrugli stol sudionici će promišljati o suvremenim izazovima svećeničkog poziva i služenja.
U uvodnom obraćanju Šime Šokčevića istaknuto je kako tri ključna pojma iz naslova seminara – identitet, služenje i odgovornost – valja promatrati zajedno. Svećenički identitet ne iscrpljuje se u ulozi i zadaćama koje svećenik obavlja, nego proizlazi iz poziva i pripadnosti Kristu te se očituje u načinu života, služenja i susreta s drugima. U tom je kontekstu naglašena i važnost vjerodostojnosti, odgovornosti za povjerenu službu te spremnosti da se na stvarne okolnosti suvremenoga društva odgovori bez gubitka onoga što je bitno za svećenički poziv.
Okupljene je pozdravio đakovačko-osječki nadbiskup mons. dr. Đuro Hranić, koji je podsjetio na važnost trajne formacije, zajedništva prezbiterija, sinodalnosti i uzajamne potpore u odgovornom vršenju svećeničke službe. Naglasio je kako trajna formacija nije dodatna obveza, nego sastavni dio zrelog i odgovornog življenja svećeničkog poziva, neovisno o godinama provedenima u službi.
Dobrodošlicu je u ime Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu uputio i dekan prof. dr. sc. Ivica Pažin, istaknuvši da formacija svećenika podrazumijeva cjelovit osobni rast i trajno njegovanje poziva, ali i međusobnu brigu i zajedništvo. Govoreći o izazovima današnjega vremena, potaknuo je sudionike da suvremeni društveni i crkveni kontekst ne promatraju samo kao poteškoću, nego i kao prostor u kojemu treba tražiti nove putove vjerodostojnog svjedočenja kršćanske poruke.
Prvo predavanje, naslovljeno „Jesmo li na kraju snaga? Svećenički identitet između sigurnosti i ranjivosti“, održao je izv. prof. dr. sc. Davor Vuković, profesor fundamentalne teologije i prodekan za financije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Polazeći od pitanja iz naslova predavanja, prof. Vuković osvrnuo se na brojne promjene i izazove koji obilježavaju suvremeni društveni i crkveni kontekst te se odražavaju i na život i služenje svećenika. Među njima je izdvojio ubrzani tehnološki i digitalni razvoj, promjene ustaljenih društvenih i crkvenih modela, sve izraženiji osjećaj umora i zasićenosti, ali i pojave ravnodušnosti, nezadovoljstva, ogorčenosti i gubitka motivacije. Govorio je i o preopterećenosti različitim obvezama, psihičkim i tjelesnim poteškoćama te različitim oblicima ovisnosti, upozorivši pritom i na problem zloporabe moći i slučajeve zlostavljanja koji su posljednjih desetljeća ozbiljno narušili povjerenje u Crkvu.
Nasuprot tim izazovima, kao temelj svećeničkog identiteta istaknuo je osobu Isusa Krista. Podsjetio je kako se svećeništvo može ispravno razumjeti jedino iz otajstva Kristova svećeništva te kako identitet svećenika u konačnici ovisi o dubini njegova odnosa i poistovjećenja s Kristom. Istodobno, sakramentalna milost svetoga reda ne dokida ljudsku slabost, krhkost i ranjivost. Upravo se stoga svećenički život, naglasio je, odvija u trajnoj napetosti između snage i slabosti, sigurnosti u Bogu i vlastite ljudske ranjivosti.
Poseban dio predavanja posvetio je važnosti osobnoga odnosa s Bogom, molitve i duhovnoga života. Podsjetivši na Kristove riječi „Ja sam trs, vi loze“ i „bez mene ne možete ništa učiniti“, istaknuo je kako plodnost svećeničke službe ne proizlazi ponajprije iz aktivnosti, projekata ili organizacijskih sposobnosti, nego iz trajne povezanosti s Kristom. Stoga je osobnu molitvu, Časoslov, euharistiju, slušanje Božje riječi te pouzdanje i predanje Bogu označio temeljnima za očuvanje svećeničkog poziva i njegova smisla.
Govoreći o načinima obnove duhovne i ljudske snage, prof. Vuković ukazao je i na potrebu povlačenja u osamu, tišinu, duhovne vježbe i prostore molitve, gdje je moguće ponovno otkriti smisao i cilj vlastitoga poziva. Upozorio je kako gubitak jasnoga cilja može voditi dvjema krajnostima – pretjeranom aktivizmu ili pasivnosti – dok se istinska stabilnost nalazi u oslonjenosti na Boga.
Zaključno je poručio kako odgovor na pitanje „Jesmo li na kraju snaga?“ ne treba tražiti prvenstveno u vlastitim sposobnostima, nego u povratku izvoru svećeničkoga života. Čvrsta povezanost s Kristom, njegovanje molitvenoga života i svijest da plodovi pastoralnog djelovanja ne ovise isključivo o vidljivom uspjehu otvaraju, prema njegovim riječima, prostor obnovi nade, povjerenja, zajedništva i traženju novih putova evangelizacije. Predavanje je završio molitvom pouzdanja Thomasa Mertona, naglašavajući pouzdanje u Božje vodstvo i onda kada čovjek ne može jasno vidjeti put kojim je pozvan ići. Nakon prvoga predavanja uslijedila su pitanja sudionika i rasprava.
Drugo predavanje, naslovljeno „Svećenik kao stranac – poslan u kontekst koji nije njegov“, održao je doc. dr. sc. Nikola Martinjak, isusovac i prfofesor na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Predavač je pošao od svakodnevice svećenika koji se često nalazi pred zadaćama i životnim situacijama za koje se tijekom svoje formacije nije izravno pripremao – od upravljanja materijalnim i administrativnim poslovima župe do susreta s bračnim, obiteljskim i osobnim poteškoćama ljudi koji mu se obraćaju za pomoć.
Upravo je iz toga iskustva razvio sliku svećenika kao „stranca“ koji je poslan u kontekst koji nije njegov. Naglasio je kako tu stranost ne treba shvatiti kao progonstvo koje valja podnijeti, nego kao poslanje koje treba živjeti. Pozivajući se na Isusove riječi o učenicima koji su poslani u svijet, premda „nisu od svijeta“, istaknuo je kako se svećenik neprestano susreće sa stvarnostima koje mu nisu potpuno poznate, ali je upravo u njih poslan.
Govoreći o brojnim očekivanjima koja se postavljaju pred svećenika, upozorio je na dvije krajnosti. Prva je pokušaj da se nastupa kao stručnjak u područjima za koja svećenik nije osposobljen, dok je druga povlačenje u isključivo „duhovno“ i zanemarivanje konkretnih životnih i materijalnih potreba ljudi i zajednice. Kao ispravan put izdvojio je poniznost, spremnost na učenje i sposobnost priznati: „Ne znam.“ Svećenik, istaknuo je, ne mora imati odgovor na svako pitanje, nego treba znati slušati, prepoznati vlastite granice i surađivati s ljudima koji imaju znanja i sposobnosti koje njemu nedostaju.
Posebnu je pozornost posvetio susretu svećenika s bračnim i obiteljskim pitanjima. Premda sam nema iskustvo bračnog i obiteljskog života, može biti osoba kojoj se ljudi povjeravaju upravo zato što istodobno ostaje dovoljno blizak da mu vjeruju i dovoljno udaljen da ne zauzima jednu stranu. Njegova kompetencija tada nije u osobnom iskustvu, nego u poniznosti i pozornom slušanju, bez brzog prosuđivanja i bez pretvaranja tuđe boli u povod za poučavanje. Važno je, naglasio je, prepoznati i trenutak kada treba priznati da određeni problem nadilazi vlastite mogućnosti te osobu uputiti odgovarajućem stručnjaku.
Predavač se dotaknuo i odnosa svećenika prema ljudima i zajednicama s kojima se posebno poveže, upozorivši na opasnost da pripadnost određenoj obitelji, skupini ili župi postane zamjena za slobodu koju zahtijeva svećeničko poslanje. Govorio je i o osobnim interesima i hobijima koji sami po sebi nisu problem, ali mogu postati oblik bijega ako svećenika udaljavaju od ljudi i mjesta na koje je poslan. Kao jednostavno mjerilo ponudio je pitanje čini li ga ono što voli prisutnijim među ljudima ili ga od njih udaljava.
Jedan dio izlaganja posvetio je i svećeničkoj zavisti, koju je opisao kao stvarnost o kojoj se rijetko govori, premda može ozbiljno opteretiti odnose među svećenicima. Govoreći o uspoređivanju s drugima – njihovim župama, pastoralnim uspjesima, odnosom s vjernicima ili priznanjem koje primaju – podsjetio je na biblijsku sliku starijega sina iz prispodobe o milosrdnom ocu. Problem zavisti, istaknuo je, počinje kada čovjek, gledajući dobro drugoga, zaboravi ono što je sam već primio.
Zaključno je naglasio kako trajna formacija svećenika nije ponajprije stjecanje novih vještina, premda su i one potrebne, nego dopuštanje da ga euharistija, zajedništvo i životno iskustvo iznova „udome“. Svećenik će, rekao je, uvijek na određeni način ostati stranac u kontekstu u koji je poslan, ali upravo u odnosu s Bogom i u blizini oltara može pronaći svoje istinsko uporište i mir. Sudionicima je na kraju uputio i nekoliko pitanja za osobno promišljanje o područjima službe u kojima se osjećaju kao stranci, načinima na koje se nose s vlastitim granicama te odnosima, vezanostima i napetostima koje oblikuju njihov svećenički život.
Po završetku drugoga predavanja uslijedila su pitanja sudionika i rasprava.
Prvi dan seminara zaključen je radom u trima predavaonicama, u kojima su obrađene teme važne za osobni i duhovni život svećenika. Doc. dr. sc. Ljubo Zadrić održao je izlaganje „Disciplina i/ili ambicije? Celibat kao stvarnost osobne zrelosti i njegovo ostvarenje u zajedništvu Crkve“, mr. sc. Stjepan Matezović govorio je o temi „Osobna molitva u životu svećenika“, dok je s. Dominika Anica Anić obradila temu „Prve godine svećeništva: milost poziva i krhkost osobe“.
