Trećeg dana Teološko-pastoralnog seminara za svećenike održanog na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu pod nazivom “Svećenik i virtualni svijet”, u petak, 22. rujna 2023., održan je Okrugli stol gdje se raspravljalo o temama koje su bile izložene prethodna dva dana. Sudjelovali su: izv. prof. dr. sc. Vili Radman, dr. sc. Damir Šehić, izv. prof. dr. sc. Ana Jeličić, doc. dr. sc. Emanuel Petrov, doc. dr. sc. Oliver Jurišić, doc. dr. sc. Silvana Burilović Crnov, a moderator je bio dr. sc. Ilija Dogan.

Rasprava je započela pitanjem: “Koji je glavni moralni izazov ovoga vremena”? Ne znamo kako će svijet izgledati u budućnosti, ali vidimo naznake i usmjerenja tog svijeta. Jedan od većih problema današnjega društva je pitanje identifikacije i ispravne antropologije. Tu Crkva ima značajnu mogućnost za djelovanje. Crkva je kroz povijest “plivala” kroz različite kulture kojima se koristila da bi navijestila Radosnu vijest. Suvremeno je društvo obilježeno digitalnim generacijama i virtualnim svijetom, stoga Crkva treba pronalaziti način kako u jedan takav svijet donositi Krista. Mi ne trebamo mijenjati Radosnu vijest i ne trebamo se suobličiti modernoj kulturi, nego trebamo, poput sv. Pavla na Aeropagu, donijeti svoju kršćansku kulturu. Sadržaj na internetu oblikuje ljudski duh, ali je pitanje u kojem smjeru? Posljedice neke kulture ne vidimo sada, nego tek kasnije. Treba biti svjestan prednosti i opasnosti interneta te o tome treba govoriti mladima, jer internet nije samo mogućnost, nego okruženje gdje susrećemo ljude, kako one s dobrim namjerama tako i one sa zlim namjerama.

Kako naviještati Radosnu vijest mladim generacijama i, što je potrebno svećeniku da evangelizira? Crkvene internet stranice ne bi trebale pružati samo informaciju, nego i poruku; na stranicama se ne bi trebao nalaziti samo informativan sadržaj, nego i formativan sadržaj. Da bi svećenik mogao dati Krista, nije važno kako je obučen i kako izgleda, nego je važno biti poučen o njemu. Ako je cilj svidjeti se čovjeku, onda je to promašaj. Cilj uvijek treba biti Krist. Evangeliziramo, ne radi sebe, nego radi Krista. A da bi se moglo ispravno evangelizirati, potrebno je uzeti evanđelje i vidjeti kako je Isus komunicirao. Isus je izvrstan komunikator. On se nikome nije htio svidjeti, ali se mnogima svidio. Nasljedovanje Isusa je jedini recept kako ispravno komunicirati. A u tome se treba oslanjati na vodstvo Duha Svetoga, zaključci su Okrugloga stola Teološko-pastoralnog seminara. Vladimir Sabo

Drugi dan TPS-a u Đakovu započeo je molitvom Trećega časa, a nastavljen je predavanjima kojima se pokušalo produbiti temu Svećenik u virtualnom svijetu.

Prvo predavanje na Teološko-pastoralnom seminaru za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije, u srijedu, 20. rujna 2023. održao je dr. Damir Šehić, svećenik Zadarske nadbiskupije i profesor na Zadarskom sveučilištu. Tema predavanje bila je Moralno – teološki izazovi transhumanizma – Kršćanin u kiberprostoru i tehno – posthumanizmu. Govorio je o naglašenoj čovjekovoj relacijskoj dimenziji. Starozavjetna slika Boga doseže svoj vrhunac u Isusu Kristu koji je savršena slika Boga. Što je čovjek više u odnosu s Boga tu se obnavlja čovjekova bogolikost. Čovjek nije nositelj dostojanstva sam po sebi nego nadilazi ovu stvarnost svojom besmrtnom dušom. Kršćanska antropologija smatra se osobnotvornom. Tu je istaknuta važnost platonističkog dualizma i kartezijanskog sistema razumijevanja dualizma. Um je neovisan o ljudskom tijelu. Kartezijanska potraga za ljudskim znanjem stvara rascjep u ljudskom biću. Izostavlja se duša koja zapravo oživljava materiju, a svodi ju se na razum. Dolazi do odvajanja subjekt – objekt – Bog i priroda. Kartezijanizam stvara temelj transhumanizma, a postmodernizam se predstavlja kao antifilozofski. On odbacuje sve vrijednosti filozofije, ali zapravo je riječ u zaokretu u perspektivi. Sve je a religiozno i to je zamka za postmodernu jer ona ne može biti potpuno a religiozna i ne može se potpuno odmaknuti od religije. Ona ne može živjeti u sustavu bez vrijednosti jer htjeti živjeti po sebi je već određena vrijednost. Tu se javlja i nihilizam koji poziva na oslobođenje čovjeka od religioznih veza. Transhumanistička agenda želi se držati samo tehnološkoga i znanstvenog napretka, ali to postaje religija. Transhumanizam gleda na promjenu perspektive čovjeka i prirode, tehnologija zamjenjuje čovjeka, a dolazi i do evolucije dizajnera gdje je čovjek taj koji je dizajner vlastite evolucije.

Postavlja se pitanje na čemu će se temeljiti moralni sudovi? Modernizam je doveo do etičkog. Ne postoji objektivna istina jer je sve jednako moguće i relevantno. Tako je nadiđen kršćanski humanizam koji je prihvaćao sve čovjekove vrijednosti. Posthumanizam zamišlja stvaranje novog čovjeka što je po sebi nužno antihumanizam koji u potpunosti zazire od posljedice smrti čovjeka pri čemu nije kraj smrt već određena slika čovjeka. Posthumanizam treba čovjeka, ali transformirano i okrivljeno. Čovjek se priprema za novi koncept i sustav koji je već inauguriran. Iza toga ne stoji nikakav filozofski ni etički sustav. Ne postavlja se pitanje moralnih vrijednosti nego što je na vrhu moralne strukture. Minimalni etički zahtjevi u društvu su obavezni.

Posthumanetika stvorena je u posthumano doba. Čovjek je jedini subjekt prava i jedini je stvoren kao stvorenje koje ima intrizičnu vrijednost. Čovjek se kroz rad ostvaruje kao čovjek i time postaje više čovjek što ne uključuje tehnološko samostvaranje i samoostvarenje.

Važno je bavljenje čovjekovom smrću. Kršćanski gledano smrt je manje tragična jer je nadmašena i pobijeđena Kristovom smrti i uskrsnućem. Zato kršćanin ne mora bježati od smrti već se radovati i iščekivati ju.

Izv. Prof. dr. sc. Vili Radman, svećenik franjevac i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu održao je predavanje na temu Transhumanizam: posthumanistička eshatologija i metafizika hibridnoga. Govorio je o ne postojanju transhumanističke tehnologije kao zasebne znanstveno – tehničke grane nego su to transhumanističke ideje, želje i pokušaji. U povijesti ljudske civilizacije, transhumanistička ideja je duboko ukorijenjena. U izdatku i nastavku biopolitičkoga kontinuiteta civilizacije očituje se transhumanistički projekt i njegova vizija. Dolazi do biopolitike koja predstavlja jedan niz intervencija i regulativnh nadzora kojima aparature moći upravljaju biološkom procesima. Iskustvo biopolitike nadilazi njezino pojmovno određenje. Ako se definiciju biopolitike želi prikazati u široj definiciji onda bi ju se moglo prikazati kao svrhovito reguliranje različitih oblika života i njegovih uvjeta. Realnost biopolitike pratitelj je civilizacije otkako ona postoji. I jedan od temeljnih ciljeva civilizacije je upravo biopomoć. Konačni cilj suvremene biopolitike je redefiniranje samoga života i stvarnosti kao vrhunski izraz biopomoći. Kada se gledaju istovremeni usponi, tu paralelno napreduju i tehnologija i industrijska država. Usponom nove insdustrijske i korporativne države moć je preseljena na tehnostrukturu. Birokracija je tu kao korporativna dimenzija suvremene biopolitike pri čemu dolazi do simbioze države, korporacije, znanosti i tehnologije. Gledajući biopolitičko stanje, tu se javlja suvremena veza globalizacije, biotehnologije i postliberalne politike identiteta. Gledajući biotehnološko stoljeće, može se reći da se spajaju genske i računalne evolucije – gospodarska era komercijalne uporabe biotehnoloških znanstvenih otkrića.

J. Rilfkin reći će da je sprega genetike i računala promijenila naš svijet radikalnije od drugih tehnoloških revolucija. S. Vukičević smatra kako više nije aktualno pitanje „Treba li biti za ili protiv tehnološke evolucije?“ jer povratka više nema. F. Fukiyama smatra kako posthumanističku epohu povijesti čini uporaba novih biotehnologija u svrhu promjene ljudske naravi. Pod utjecajem tehnologije granice čovjekova iskustva i spoznaje i biološkog svijeta stvarno su pomaknute. Identitet ljudske osobe, čovjekov humanitet sljedeća su granica koju treba pomaknuti. U modernom dobu zastupljena je totalna kritika idejnoga trokuta Bog – duša – čovjek. Nakon „smrti Boga“ duša gubi svoj religiozni predznak i metafizičku pozadinu. Velika je koncentracija moderne psihologije na razumijevanje nagona, motivacija i njihove uloge u oblikovanju ponašanja. R. Torre psihologiju smatra neurofiziologijom ponašanja, a psihijatriju neuropatofiziologijom ponašanja.

Posthumanizam kao duh vremena prožima gotovo sve suvremene fenomene. Posthumani transhumanizam, nastoji razviti i učiniti dostupnim one tehnologije koje bi trebale uvelike poboljšati ljudske intelektualne, fizičke i psihološke kapacitete u svrhu postizanja posthumane budućnosti. Transhumanizam je bitno eshatološki i teološki usmjeren.

Treće predavanje prvoga dana TPS-a bilo je Misijsko poslanje u metaverzumu: apokaliptički usud ili mesijanska budućnost a održala ga je doc. dr. sc. Ana Jeličić s KBF-a u Splitu. Ona je između ostaloga u svom predavanju govorila o izloženost medijskim sadržajima i nekontroliranoj upotrebi komunikacijskih i društvenih mreža kod digitalnih urođenika koja donosi brojne opasnosti i poteškoće za pojedince i obitelj. Važno je naučiti ispravno provoditi vrijeme s medijima, ponuditi tehnike i modele ispravnog korištenja suvremenih komunikacijskih sredstava tj. Razumjeti mehanizme medijske industrije i prepoznati opasnosti do kojih dolazi uslijed nekritičkog konzumiranja medija te objavljivanja privatnih informacija i drugih sadržaja na društvenim mrežama. Važan je odgoj za medije. Metoda koja je preporučljiva je anketno istraživanje, upitnik o stavu, iskustvu i mišljenju svećenika i utjecaju društvenih mreža u pastoralu i katehezi. Istraživanja pokazuju kako 98% svećenika ima iskustva u vjeronaučnoj nastavi ili katehezi dok 64% koristi društvene mreže u evangelizaciji. 64, 5% ispitanika vidi negativan utjecaj interneta na razvoj djece, 24, 7% se smatraju neutralnima dok 10, 8% ispitanika smatra kako Internet ima pozitivan utjecaj na razvoj djece. Najviše ispitanika posljedice vide prvenstveno kao duhovne, a onda i kao etičke, socijalne, psihičke i na kraju fizičke. 96% ispitanika smatra da Crkva ima pravo i dužnost sudjelovati u odgoju djece, a 89, 4% bi dopustilo da se u okviru župnog vjeronauka održi predavanje o medijskoj pismenosti. Gledajući na vrste društva, u ovome slučaju treba razlikovati digitalno i umreženo društvo te društvo informacija i komunikacija, društvo post – istine i dezinformacija i biotehnološko i bioinformatičko društvo. Gledajući kulturu treba onda obratiti pozornost na digitalnu, narcisoidnu, medijsku kulturu te E – kulturu i Kiberkulturu. Nadalje transhumanizam čine humanizirani roboti, a posthumanizam čine kiborg, virtualni hybris, umjetna inteligencija i virtualni svijet.

Iz svega nužno proizlazi pitanje: „Što je s čovjekovim emocijama, s njegovom dušom i duhom? Jeli moguća duhovnost, liturgija, sakramentalni život u digitalnom  svijetu binarnih kodova. Čeka li digitaliziranu budućnost i posthumanu kulturu jedan kiber – svećenik koji će biti zadužen za duhovnost u eri posthumanog. Na krajnjem koncu, postavlja se pitanje: „Tko li je uopće kršćanin budućnosti? Jeli to uopće čovjek? Hoće li biti kiborg ili će biti svetac? Važno je imati na umu da tehnologija mora imati svoju ispravnu svrhu, a u Crkvi ona mora biti ispravno uključena i integrirana te mora biti na valjanu pomoć.

Posljednje predavanje prvoga dana TPS-a održao je izv. Prof. dr. sc. Boško Pešić s Osječkog sveučilišta na temu Virtualni homo faber. On je govorio o modernoj tehnici shvaćenoj kao način proizvođenja i projektiranja. Naglasak se stavlja na antropološki karakter jer je tehnika određena čovjekom. Čovjek je pozvan biti snalažljiv u onome što je dostupno i raspoloživo. Razlika ne ostaje samo na pojmovnoj usporedbi, već ona određuje ukupan karakter postupanja sa zbiljom i pristupanja zbiljskim. Gledajući težnju za znanjem, nju se gleda kao onu koja mora ostati povezana sa težnjom za novim tehnološkim postignućima. Svo čovjekovo znanje ima temelj u matematičkom i osnovno pravilo svega ljudskog ophođenja je proračunatost. Ovakvo obrazovanje je obuka koja čovjeka osposobljava za tržište rada. Strojna tehnika iziskuje jednoznačnost i preciznost neovisnu o kreativnoj dimenziji ljudskog. Da bi informativnost sebi pribavila dovoljnu širinu potrebno je ono što nadilazi svakodnevnost – potrebna je virtualnost – samo virtualno je oznaka za ono što je prije filozofija davala prividu. Virtualno je ravnopravno prividu jer ju se ne može svesti samo na novotarije. Životni prostor u takvom prostoru je simulator u kojemu se briše razlika između virtualnog i stvarnog. Bit simulacije je da istinito postaje sve što je zamislivo i što se može primijeniti u zbilju. Briga za egzistenciju svedena je na ekonomičnost prilagodbe. U „Virtualnom homo faberu“ budućnost sustiže sadašnjost.

Tekst: Antonio Pekić
Fotografija: Gabrijela Bubalović