Iz uvoda:
Ženidba je naravna i iskonska stvarnost. Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko, određujući da njih dvoje budu jedno tijelo te da se plode i množe i napuče zemlju. Taj prvotni Božji blagoslov je uvijek ostao nad supruzima i roditeljima. Najuzvišenije otajstvo saveza Boga i njegova naroda, i Božje ljubavi prema istom tom narodu, u Svetom se pismu prispodobljuje sa zaručnikom i ženidbenom vezom. Ista Božja riječ ljubav i vezu Krista i Crkve uspoređuje s otajstvom bračnoga i obiteljskog života. Tako Poslanica Efežanima veli: "Otajstvo je to veliko!" (Ef 5,32)

Danas se, međutim, sve više pokazuje kriza ženidbe i braka kao takvih. Među populacijom kršćanskog okruženja brak se sve manje shvaća kao doživotno  i vjerno zajedništvo. Dosta je samo građanskih ženidbi među kršćanima, sve je veći broj rastavljenih, širi se običaj izvanbračnih zajednica života. Mnoge su kršćanske vrednote u "kršćanskoj" Europi ozbiljno narušene, kao npr. uvođenje istospolnih "bračnih" zajednica, itd.

Crkva, međutim, uporno, "bilo to zgodno ili nezgodno" (2 Tim 4,2), naviješta istinu da je ženidba veliko otajstvo, sveti savez, zajednica od Boga ustanovljena, savez koji je slika Božje savezničke ljubavi prema njegovu narodu. Kršćanski se nauk o ženidbi može lijepo iščitati iz Reda slavljenja ženidbe.