Dekan se u svojoj homiliji prvo osvrnuo na molitvu psalmista: „'Hvali, dušo moja, Gospodina! Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg, dok me bude, Bogu svom ću pjevati.' Pohvala Boga proširuje duh vjernika i osposobljava ga da primi Boga u sebe: koliko vjernik hvali Boga, toliko ga i prima. Zato je pohvala Boga središte vjere, a time teologije. Teologija je prvenstveno hvalbena znanost, ona izvire iz pohvale Boga. Misliti Boga mogu samo oni koji su pohvalom proširili svoju misao, tako da je teologija onoliko teologija, koliko je teodoksija, onoliko koliko hvali Boga.  Teologija tako i uvijek uvire u pohvalu Boga. Naprotiv, teologija koja ne izvire i ne uvire u pohvalu Boga, „stisnuta“ je teologija. Takva ne-hvalbena teologija je obična ljudska znanost, izvire iz čovjeka koji je „stisnuta“ duha, u kojemu malo ili nikako prebiva Bog. Pojmovi takve teologije „stisnuti“ su, odišu hladnoćom stisnutoga čovjekova duha, čak i onda kada predstavljaju istinu. Takva teologija „predstavlja“, ali ne potiče na pohvalu Boga, ne potiče čovjeka – a to je istinska uloga teologije – da proširuje svoju misao, svoj duh, svoje srce. Zato, dragi studenti, hvalite Boga i studirajte teologiju, hvalite Boga i polažite ispite. Psalmist je pak svjestan da je jako teško dušom hvaliti Boga. On tako reći bodri samoga sebe, jer zna da mu je duša tako često izgubljena u ovozemaljskom, u brigama, nevoljama. Duša mu je podijeljena u raznim požudama i iznutra tako nemirna, klonula možda i žalosna. Zato i mi ne smijemo biti oholi, nego se ponizno trebamo stalno bodriti, poticati da hvalimo Gospodina. I hvalbena teologija ima tu ulogu: potiče čovjeka da ne izgubi „jedno“, „Jednoga“ koji je jedini potreban. I još nešto. Pohvalom, dragi prijatelji, ponizno se podlažemo Bogu koji je iznad nas. Pohvalom priznajemo da smo sluge koji žele služiti Gospodinu. Pohvala nas tako čini istinski humanima, jer čovjek ostaje čovjek samo ako ne ostaje kod sebe, nego tako što se podlaže Gospodinu, tako što se uzdiže iznad sebe. Zato teologija, odnosno hvalbena teologija nije samo humanistička znanost, nego je prvenstveno super-humanistička znanost, znanost koja čovjeka po pohvali Boga izaziva, potiče i hrabri da bude iznad sebe, da svoje srce „ima kod Gospodina“.

Sve nas te misli o pohvali dovode do jednoga velikoga teologa hvalitelja, do crkvenoga naučitelja sv. Efrema Sirca, kojega se danas sjećamo: sada u euharistiji zahvalnici na kraju ove akademske godine. Izdvojio bih neke misli iz njegove divne, hvalbene teologije. U skladu s današnjim evanđeljem, on na jednom mjestu piše: „Opjevaj kao David sina Davidova, ali ga nazovi ga kao David Gospodinom“. Da, cijeloga je svojeg života Efrem pjevao i hvalio Gospodinovo božanstvo protiv arijanaca koji su nijekali Kristovo božanstvo. Jer kako hvaliti našega Isusa, ako on nije Bog?! Svaka pohvala prestaje u onom trenutku kada Isus za nas prestaje biti Bog. Možda je i danas teologija prestala biti hvalbena, jer smo kripto-arijanci, jer Isus za nas nije više Bog, nego običan čovjek, posve nebitan. Osobito je sv. Efrem pisao neumorno protiv tzv. teologa „pametnjakovića“. A to su oni koji tako misle Boga, tako ga istražuju, tako se bave teologijom, kako on piše, „da ga umanjuju“. Dakle, umjesto da teologijom potiču na pohvalu Boga, oni Boga umanjuju, a pritom sebe povećavaju. Ponašaju se kao onaj lijevi razbojnik, nastavlja dalje sv. Efrem, koji pametuju Bogu, oslanjaju se isključivo na svoj vlastiti razum. Trude se teologijom biti što manje vjernici, a više razumnici. A istinska teologija je teologija desnoga razbojnika, a to je teologija onih koji vjeruju, onih koji se trude teologijom biti što više vjernici. To su oni koji, rekao bih, koji su u blizini s Bogom, uvijek ostaju daleko, privučeni Bogom, a opet u strahu pred Bogom. Poslušajmo Efrema: „Tvoj me ljepota privlači da se ne udaljim od zajedništva s tobom, a plaši me slava tvojega veličanstva. I jedno i drugo – ljepota i veličanstvo – tjeraju me da budem daleko, ali da i dolazim. Strah me obuze kad se sjetih tvoje blizine, ali postadoh veći kada sam te proslavljao“. Da, „strah me obuze kad se sjetim tvoje blizine, ali postadoh veći kad sam te proslavljao“. Teolog je istinski samo dok u blizini mišljenja uvijek ostaje daleko, ali opet u daljini žudi biti i blizak i mišlju hvaliti Gospoda. I tako čovjek postaje većim čovjekom samo pohvalom Boga, nikako drukčije. Svi ostali pokušaji da čovjek sebe povećava vode smanjenju i uništenju čovjeka. Naposljetku, sv. Efrem, ta divna Božja duša, poučava nas poniznosti. Svoju teologiju ovako sažima: „Pišem da sebe prekoravam. A čim počnem davati savjete drugima, osuđujem samoga sebe. I kada druge prekoravam, sebe prekoravam“. I mi se, dragi prijatelji, bavimo teologijom kako bismo osuđivali sami sebe, kako bismo sebe prekoravali. I ne samo to. Efrem na poziva da uđemo u svoju nutrinu, a ona se očituje između ostaloga i u sljedećem: „Tko uživa u tomu da stalno prokazuje tuđe grijeha, sam se zapleo u te iste grijehe, upleo se u mrežu ovoga svijeta i samoga sebe tako osuđuje. Bogobojazan pak ne voli prokazivati tuđe slabosti i ne raduje se padu svojih bližnjih“. I dok privodimo kraju ovu akademsku godinu, neka u nama odjekne i zaživi ponizni duh ovoga velikoga sveca, teologa hvalitelja. Ovako on piše svojem prijatelju u uvodu jedne svoje knjige: „Primit ćeš od mene sjeme, uzmi to sjeme i neka ono na njivi tvojega duha donese bogati urod. A ono što sam u ovoj knjizi napisao nedostatno i slabo, to dobro pokaži onima koje susretneš da se tako čuvaju dubine mojega neznanja… Ali znaj da me je samo ljubav potaknula da tebi i braći dajem upute u ovoj knjizi.“ I mi se bavimo teologijom da sebi i drugima pokažemo „dubine svojega neznanja“. A sjeme Božje riječi, koje smo primili po ovom velikom svecu, ali u ovoj akademskoj godini i po mnogim učiteljima, profesorima, neka u svima donese obilat rod. Obratimo se Gospodinu. Amen.“

Tekst: Maria Dragomirović
Foto: Nikolina Blažević