Čudnom ironijom sudbine fundamentalna teologija - koja je  nakon Drugog vatikanskog koncila u mnogim središtima teološkog studija bila svedena na jednostavan i površan "uvod" - imala je

takav razvoj posljednjih godina, da sama potrebujue "Uvod". Prestaje tako služnička dimenzija što se činilo obvezatnim s obzirom na dogmatiku, i ponovno s punim naslovom ulazi u teološku znanost kao disciplina s vlastitim identitetom i vlastitom metodom. 

Nije jednostavno istaknuti posebne tematike "uvoda", no u svakom slučaju one nikada nisu manje važne od onoga što čini poseban sadržaj materije. Upravo suprotno, služe kako bi istaknule kritične momente discipline i kako bi se vidjeli njezini ciljevi. 

Parafrazirajući Heideggera moglo bi se reći da se fundamentalna teologija postavlja "stražaricom" teologije. Ona je budna na ono što se pojavljuje u nutarnjoj teološkoj dinamici, te je istovremeno pažljiva na ono što se potvrđuje poviješću. Iako s "plašljivim mislima" i s "nesigurnim namislima", ovaj uvod bi htio da se naglasi važnost razumijevanja vjere za vjerničko  življenje i nemogućnosti da ju se mora odgađati.