S nekoliko misli o ovome velikom teologu XX. st. kolokvij je otvorio dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu, prof. dr. sc. Ivica Raguž, naznačivši tako misao vodilju i nakanu organizatora. Djelovanje Romana Guardinija (1885.-1968.), napose između dva svjetska rata, predstavlja jedno od najplodnijih razdoblja teološke misli i utjecalo je na mnoge kasnije teologe XX. st. i, u konačnici, na sam II. vatikanski koncil. Stoga i kolokvij, zaključio je u uvodu dekan Raguž, ima za cilj odati poštovanje i obilježiti ovo intenzivno razdoblje u povijesti teologije.
Prvo izlaganje održao je doc. dr. sc. Šimo Šokčević, pod naslovom Filozofija moći Romana Guardinija. U svome izlaganju prikazao je temeljne naglaske filozofije moći Romana Guardinija, uspoređujući njegovu misao s drugim važnim misliocima, poput Boecija, Hobbesa, Webera, H. Arendt i Michela Foucaulta. Tako je slušateljima predstavio jasnu razliku Guardinijevog poimanja moći od danas prevladavajućeg društveno-političkog poimanja ovoga fenomena i rastuće utilitarno-tehničke i humanolatrijske civilizacije.
U izlaganju Liturgija kao umjetnost i igra kod Romana Guardinija prof. dr. sc. Ivice Žižića bilo je riječi o ovim zanimljivim perspektivama iz kojih Guardini promatra liturgiju u svom prvom značajnom djelu, Duh liturgije. Ukazano je na to da liturgija, poput umjetnosti i igre, ne može biti svedena na neku praktičnu svrhu, a njezina estetika nije utjeha, niti mjesto praznog emocionalnog pražnjenja, nego sudjelovanje na splendor veritatis. Kao što u igri nije u središtu čovjeku, nego u samoj igri, a igra se zbiva u distanci od zbilje, tako liturgija, promatrana pod tim svjetlom, isto mora biti izlazak u drugost. Dekadencija liturgije i propadanje sakralizacije, kao izazovi i današnjeg svijeta, uvijek su odraz izgbuljenog igralačkog smisla, onoga ludizma u čovjeku.
Katolički svjetonazor prema Romanu Guardiniju naslov je trećeg izlaganja koje je održao prof. dr. sc. Ivica Raguž. U prvome dijelu izlaganju razmatrano je poimanje svjetonazora uopće u misli Romana Guardinija. Svjetonazor kao zor, motrenje tako donosi zahtjev za odmakom i ljubavi, nastojanje da glavnu riječ vodi tamna volja, primalačka volja koja ne stavlja čovjeka u središte. Drugi dio pružio je prikaz Kristova kršćanskog svjetonazora kao mjerila svjetonazora ljudi. Krist je, s jedne strane, potpuni gospodar samoga sebe, a, s druge strane, kod njega zatječemo gotovo nevjerojatnu ljubav prema svijetu. Istinski svjetonazor za kršćanina stoga je Kristov svjetonazor. Treći dio razmatra posebnost katoličkoga svjetonazora. S prethodno mišljenim Guardinijevim naukom o suprotnosti, prof. dr. sc. Ivica Raguž pokazao je kako je za Guardinija katolički svjetonazor univerzalni svjetonazor, obuhvaća sve svjetonazore, sva mišljenja i suprotnosti. Biti katolik tako nije tek jedna od opcija, jedan od legitimnih načina života, nego se pred nas stavlja kao zahtjev za uvažavanjem drugoga. Zahtjev je to lišen svake isključivosti i apsolutizacije i u sebi nosi najljepšu dimenziju onoga katoličkoga.
U zadnjem izlaganju naslovljenom Guardini i Balthasar. Dodirne točke dr. sc. Ivan Ivanda ukazao je na ključne elemente koji povezuju ova dva velikana teološke misli XX. st. U izlaganju predstavljeno je mnoštvo zanimljivih biografskih dodirnih točaka i ispreplitanja života studenta (Balthasara) i njegova profesora (Guardinija). Naravno, nije se prešlo ni preko brojnih sadržajnih dodirnih točaka i pokazalo se gdje je sve Guardini ostavio nemjerljiv utjecaj u Balthasarovoj teologiji te bio poticaj i nadahnuće njegovim uvidima i promišljanjima.
Svako od ovih vrijednih izlaganja popratile su konstruktivne rasprave, pitanja i komentari u kojima se, uz izlaganja, svima otkrila veličina teologa Romana Guardinija. Pogled na ovoga velikana svima je zasigurno proširen i obogaćen, a dan je i velik poticaj na daljnje bavljenje mišlju Romana Guardinija.
