Prvo izlaganje pod nazivom „Božansko Trojstvo u Hegelovoj filozofiji“ održao je prof. dr. sc. Stjepan Kušar. Profesor Kušar je istaknuo kako je Hegel teolog po formaciji. U svojemu pismu upućenom Goetheu izložio je tijek svojega obrazovanja i životnoga puta koje uključuje i studiranje teoloških disciplina. Prema Hegelu glavni sadržaj filozofije jest upravo Bog; on smatra da je glavni problem kršćanske teologije njegovog vremena što se ljudi nalaze u podvojenosti između prosvijetiteljskog duha i duboko proživljene, pijetističke duhovnosti. Hegel također smatra da dogme treba prereći u filozofsku formu, kako bi ljudi mogli na razini uma promišljati o svojoj vjeri. Na tragu ovoga promišljanja o vjeri Hegel smatra kako je božanski život igranje ljubavi sa samom sobom. Ljubav prema Hegelu mora podnijeti drugost, suprotstavljenost, ukidanje iz kojega proizlazi „Mi“. Ovdje se postavlja i pitanje kako misliti jedno, a u isto vrijeme i mnoštvo? Pitanje jedinstva i mnoštva je neriješivo što se tiče Hegela, a o tome odnosu se može misliti jedino na način da mislimo cjelinu. Cjelina je namotana u ideji, a ideja je jedinstvo univerzalnog i partikularnog, istaknuo je Kušar na tragu Hegela. Vrativši se na temeljnu misao o Bogu, Hegel tumači pojam duha u čijoj je naravi to da se manifesitra, pokazuje. Prema tome, Bog samog sebe spoznaje u svojem Logosu, svojoj Riječi, dakle, On mora sebe spoznati kao duh kroz svoju istovjetnost s onim Drugim, a taj proces spoznavanja nazivamo ljubavlju, rekao je Kušar.
Drugo predavanje održala je izv. prof. dr. sc. s. Marija Pehar pod nazivom „Kategorija prostora u trinitarnoj teologiji Jürgena Moltmanna“. Polazišna točka u ovkiru Moltmannove teologija koja se tiče kategorije prostora i vremena jest promišljanje Boga u prostoru. Svoja uporišta za razmatranja o kategorijama prostora i vremena pronalazi u Starom zavjetu, u pojmu šekinah kojim se potvrđuje Božja vjernost i njegovo nastanjenje u Izabranom narodu. Šekinah teologija je snažno povezana sa novozavjetnom kristologijom, a obje se temelje na Božjoj ljubavi, istaknula je s. Pehar na tragu Moltmanna. U Bogu se događa samopovlačenje, samoograničenje da bi Bog svojemu stvorenju omogućio sav prostor i slobodu. Moltmann preuzima i pojam perihoreze iz otačke predaje koji u trinitarnoj teologiji označava međusobno prožimanje i nastanjenje božanstva osoba pri čemu su Otac, Sin i Duh Sveti u potpunosti jedno. Perihoretsko shvaćanje Trojstva pokazuje da je Bog dinamično jedinstvo i životno zajedništvo, pri čemu se naravno ne ukida monoteizam. Iz toga slijedi da se svaka osoba Trojstva kreće u drugima dvjema i svaka osoba snagom perihoreze čini sebe nastanjivom za druge dvije te na tragu toga ne govorimo samo o trinitarnim osobama, nego i o trinitarnim prostorima. Moltmann prije svega želi Božju trojstvenost pokazati kao onu koja se bitno tiče čovjeka i njegova spasenja, zaključila je Pehar.
Predzadnje predavanje održala je izv. prof. dr. sc. s. Nela Gašpar s temom „Pomazani Kristovim Duhom, dionici smo zajedništva s Trojedinim“. Predavačica je istaknula kako suvremena trinitarna teologija polazi od povijesno spasenjske perspektive. Bog preko svojega Duha stvara čovjeka i djeluje u povijesti. Biblija je prvotni izvor za teološku spoznaju o Trojedinom Bogu, a po Kristu se trojstveni nutarnji život otvorio nama ljudima, prema tome mi smo ispunjeni Kristovim Duhom. S obzirom na to da je Pismo prvotni izvor objave profesorica Gašpar ističe kako u Starom zavjetu ni sudac ni kralj ni prorok ni svećenik nisu u potpunosti imali Božjega Duha, dok se u Novom zavjetu Božji Duh u Kristu nalazi u punini. Prema konstituciji Lumen Gentium II. Vatikanskog sabora Krist je svoju Crkvu ispunio svojim Duhom. Prema tome, Krist svoju braću sastavlja kao svoje tijelo, a Duh Sveti u nama oblikuje Kristov lik. Dakle, značenje Duha Svetoga izvire iz osobe Isusa Krista koji kao Sin stoji u jedinstvu s Ocem, a koje je temelj jedinstva i ljudi međusobno, rekla je Gašpar.
Zadnje izlaganje pod nazivom „Židovstvo i vjera u Trojstvo: proturječje ili bliskost?“ održao je izv. prof. dr. sc Ivica Raguž. Profesor Raguž je svoje izlaganje započeo promišljanjima velikoga mislioca, filozofa Jacoba Taubesa koji na jednom mjestu govori o nerazrješivoj razlici izmešu židovstva i kršćanstva. Židovstvo, prema Taubesu, naglašava zakon, trezvenost, a kršćanstvo je prema njemu previše subjektivističko, iako ne isključuje radikalno zakon. Radi se dakle o prijeporu između principa zakona i principa ljubavi, zaključio je Raguž na tragu Taubesa. Njegovo promišljanje je poticaj da se razlika između židovstva i kršćanstva ne smije suprotstavljati u svojem značenju, to jest židovstvo kao čisti monoteizam, a kršćanstvo kao monoteističko koje stavlja u središte IK-a. Trojstvo je radikalna novost spram Staroga zavjeta što je teza većine katoličkih dogmatičara, rekao je Raguž. Međutim, u posljednjih desetak godina židovski mislioci nas iznenađuju kazujući da je židovstvo u sebi trinitarno i to ne samo u Starom zavjetu, nego i u izvanbiblijskim spisima. Binitarna misao je ono što se nalazi u židovstvu, primjerice u knjizi proroka Daniela u 7. poglavlju u kojem se izlaže upravo takva misao. U drugoj skupini tekstova, iz rabinske tradicije cijeli Talmud ističe kako je među rabinima prevladavalo mišljenje o dvama bogovima koji sjede na prijestolju. Slično se može vidjeti i u Danielovoj apokalipsi gdje David zadobiva čak božansko značenje. Na temelju ovoga možemo zaključiti kako je trinitarna misao bila snažno prisutna u židovstvu i prije i poslije Krista. Naša analiza potvrđuje veliko poznavanje Staroga zavjeta od strane židovstva, dok se Novi zavjet ne smije tumačiti u suprotnosti sa starozavjetnim židovstvom, nego kao njegovo ispunjenje. Nauk o Trojstvu prema tome nije posljedica helenizacije, nego trinitarna misao koristi upravo židovske predodžbe o božanskim instancama, zaključio je Raguž.
Tekst: Slađana Bradarić
Fotografije: Brigita Kukuruzović
Video prilog ovog događanja možete pogledati na poveznici:https://www.youtube.com/watch?v=wM-tXg6oKQs
