Iz predgovora:
Prijelaz u treće tisućljeće za Crkvu je bio i ostao izazov i prilika. Izazov u smislu mnogostrukih novina koje su zahvatile kako kršćanske tako i nekršćanske narode, a tražile su stav i djelovanje Crkve. Ponajprije djelovanje koje se u mnogome razlikuje od dosadašnjeg djelovanja. Odgovoriti primjereno tim izazovima za Crkvu je i prilika da se u svom evangelizacijskom djelovanju organizira tako da Riječ Božja ponovo zahvati narode i kulture. Stoga je Crkva u središte svoga djelovanja stavila čovjeka kao nezaobilaznu stazu kojom treba hoditi u ispunjavanju od Krista primljenoga poslanja. To je prvi cilj koji je Crkva zacrtala na Drugom vatikanskom koncilu, a koji je vodila njenom djelovanju u budućnosti.

Biskupijska sinoda je zasigurno iznimno važno sredstvo za ostvarenje koncilskih težnji. Ona nije nešto što je plod novijih događanja, nego je od davnine prisutna u crkvenoj praksi. Crkveni pokoncilski dokumenti, ali i crkveno zakonodavstvo više puta ističu, a papa Ivan Pavao II. smatrao ju je dobrim pripremnim sredstvom za odgovor na izazove i prilike koji se stavljaju pred Crkvu na ulasku u treći milenij. Biskupija đakovačka i srijemska krenula je 1998. godine u sinodsku avanturu. Pogođena izravno ratnim stradanjima, na početku života u novom društvenom uređenju, smještena u prostorima gdje se isprepliću razne kulture i vjere, Druga biskupijska sinoda đakovačka i srijemska zamišljena je kao sredstvo kojim bi se cijela biskupija okupila, upoznala svoju stvarnost, osnažila vjeru i suodgovornost svih vjernika te zacrtala nove pravce evangelizacijskog djelovanja.