Vuković u promišljanju o svećeništvu polazi odozdo. Kako sam napominje u uvodu: “Riječ je o polazištu koje ne isključuje pogled odozgo, koji polazi od Boga, odnosno od njegove riječi i objave, no u pogledu odozdo želi se pristupiti Crkvi, duhovnosti, svećeništvu polazeći prvotno od čovjeka, od iskustva i povijesti, od konkretnosti i zbiljnosti života, uključujući pritom i slabosti, manjkavosti, ograničenosti koje ljudsko nosi sa sobom.” Autor navodi kako želi “promišljati svećeništvo u njegovoj ljudskoj i zemaljskoj perspektivi kako bismo mogli, bistra pogleda i svjesni stvarne situacije, bolje odgovoriti izazovima trajne obnove i čišćenja; kvalitetnije, ispunjenije i sretnije živjeti u Crkvi i u društvu, ali i odgovoriti izazovima svećeničkoga poslanja i nove evangelizacije.”
U dvanaest poglavlja na 202 stranice autor promišlja o raznim temama vezanim uz svećeništvo: odnos svećenika i milosrđa, izazov šutnje i tišine u svećeničkom životu, odnos između Božje riječi i ljudskih riječi, pitanje krize svećeništva, kao i manjka svećenika, odnos svećenika i biskupa, te župnika i župljana, pitanje svećeničke duhovnosti, problem razočaranja u svećeničkom životu, napast arogancije, kušnja klerikalizma i karijerizma u svećeništvu, pitanje svećeničke autentičnosti, tema svećeničkog celibata, te na kraju, u posljednjem poglavlju, autor propituje temu Crkve i svećeništva u budućnosti.
