Prvoga dana, u ponedjeljak, program je započeo predavanjem prečasnog Danijela Katačića, svećenika i karmelskog trećoreca. U svojem se predavanju bavio temom tamne noći kod sv. Ivana od Križa. Uvodno je dao neke temeljne odrednice iz života sv. Ivana od Križa i ukazao na neke bitne elemente za samo njegovo stvarateljstvo, kao što je činjenica da je većina njegovih djela nastala u tamnici. Isto tako, da bismo razumjeli njegova djela, moramo razumjeti osnovne psihološko-filozofske pojmove o čovjeku – tijelo (spoznaja osjetilima) i duša (razum, pamćenje, volja). Ivan od Križa promatra dvije realnosti, onu vječnu (Bog) i vremenitu (stvorenje). One se mogu sjediniti te on naglašava da smo sposobni preobratiti se u Presveto Trojstvo što je upravo temelj čitave njegove duhovnosti. Da bismo došli do suobličenja, potrebno je vježbati se u tri bogoslovne kreposti. Kada se govori o noći kod sv. Ivana od Križa, misli se na potpunu nenavezanost ni na što kako bi se došlo do toga, a to je dugotrajan proces. Prečasni Katačić objasnio je zatim taj put. U početku imamo aktivno čišćenje osjetila gdje je cilj odbiti svaki osjetilni užitak kako bismo dobili duhovne užitke, a nakon toga, treba se odreći i tih duhovnih užitaka kako bismo ljubili Boga radi njega samoga. U svemu tome, neizostavna je molitva razmatranja u kojoj ćemo ući u aktivno čišćenje duha i osloboditi se naših predodžbi o Bogu. To je noć razuma. Zatim slijedi noć pamćenja gdje ćemo zaboraviti sve što nije bitno za naš život, a u molitvi i ono što je bitno. Kada bude pravi tren, Bog preuzima inicijativu i počinje pasivna noć u kojoj Bog neočekivano prilazi duši i miče od nje sve utjehe kako bi je oslobodio navezanosti. Tijekom ovoga vremena, događa se da Bog daruje duši pasivno motrenje, koje je iznad mogućnosti duše same po sebi, jer ona biva uronjena u Boga, no kako se čovjek ne bi uzoholio, Bog opet uvodi dušu u pasivnu noć kako bi se duša oslobodila navezanosti na sebe i vidjela da treba ostati na putu kojim je krenula. Napokon, duša dolazi do stupnja početnog sjedinjenja koje Ivan od Križa opisuje kao kratke poljupce koje Isus daje duši. Sljedeći je stupanj duhovno iskustvo, odnosno duhovne zaruke gdje se događa sjedinjenje dviju volja. Duša više ne želi svoju volju, već samo Božju i cijeli joj život postaje molitva. Treći stupanj je duhovna ženidba. Ona je posebna Božja milost koja obuhvaća potpuno sjedinjenje gdje duša poprima u sebe božansko onoliko koliko je to moguće u ovom životu. Iskustveno se osjeća da je Bog u duši i otkriva duši otajstva. Posljednji je stupanj preobraženo sjedinjenje gdje je još jedina granica vječni život. To je najuzvišeniji razvitak duhovne ženidbe, savršena ljubav između Boga i duše. Ovo je stupanj gdje zaručnik (Bog) ugađa zaručnici (duša). Preč. Katačić predavanje je završio citatom sv. Ivana: „To je cilj puta – ništa i sve.“

Nakon razgovora sa studentima, uslijedila je sveta misa koju je slavio velečasni Katačić u koncelebraciji sa prof. Matezovićem. U homiliji, vlč. Katačić osvrnuo se na navještenje opisano u Lukinu evanđelju. Ono je događaj poniznosti, skriven je, nitko za njega ne zna, a opet, ono je odlučujući događaj za povijest čovječanstva. Marijinim „da“ začet je Isus i njezin „da“ je i Isusov „da“. Sv. Ivan od Križa kaže da je Bog od samog trena začeća uzdigao Mariju u stupanj preobraženja. Novi zavjet, novi savez započinje anđeoskim pozdravom Mariji. Grčki izričaj „kaire“ – raduj se, nagoviješta kako se već ovdje vrata otkupljenja otvaraju čitavom čovječanstvu. Adam je pao u grijeh i osudio nas na smrt, a Krist, novi Adam, svojim posluhom otkupljuje nas od zaslužene kazne. Anđeo naviješta da Bog nije zaboravio obećanje da će izdići potomka Davidova kraljevstva, ali ovo Kraljevstvo nije izgrađeno na svjetovnoj moći, ne poznaje kraja jer u njemu kraljuje Bog. Umjetnici uglavnom prikazuju događaj utjelovljenja na način da Marija u kući moli, a anđeo dolazi s ljiljanom. Tako vidimo da Marija njeguje svoj duhovni život i ogleda se u Božjoj riječi, dok je ljiljan simbol čistoće. Dolazak Boga ne može se dogoditi van kuće, mora biti u molitvi. Isusovo je utjelovljenje novo ostvarenje zemaljskog raja kod nas u duši, Bog vraća dušu u svoj zagrljaj. Pomoć na putu sjedinjenja s Bogom su sakramenti pa će tako sveti župnik Arški reći da je oltar krilo Marijino gdje se neprestano začinje i rađa Bog. Svoju je homiliju zaključio zazivom da nas Bog već na zemlji učini dionicima svojega božanstva.

Drugi dan programa vodio je student Karlo Strišković. Prvo je sa studentima pogledao dokumentarni film „Sloboda iza rešetaka“ nakon čega je uslijedila radionica na temelju spisa sv. Terezije Avilske koju je pripremio profesor Matezović.

Nakon radionice, uslijedila je sveta misa koju je slavio izv. prof. dr. sc. Ivica Pažin, v.d. dekana Fakulteta. U svojoj je homiliji dekan naglasio rečenicu iz Ivanovog evanđelja kojom možemo opisati čitavo čovječanstvo: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.  U toj rečenici naznačene su one vrijednosti koje, s jedne strane opisuju Boga, a s druge strane nas. Istaknuo je pojmove ljubavi i vjere, te da na definiciju Boga kao ljubavi ne možemo odgovoriti samo racionalnom spoznajom, nego onim što je duboko u nama i što budi u nama očaravanje. Ljubav je prožeta i satkana u onom što bismo kao odgovor trebali Bogu ponuditi, a to je naša osobna vjera. Vjera je, s jedne strane naš štit, a s druge strane i naša dimenzija ljubavi kojom možemo izreći naše vlastito ophođenje prema Njemu.

Vrhunac tjedna bio je posjet karmelu svetoga Josipa u Breznici. Na početku je sve prisutne pozdravio profesor Matezović i zahvalio sestrama na susretu. Uslijedilo je svjedočanstvo dviju sestara nakon čega su studenti imali mogućnost postavljanja pitanja i razgovora sa sestrama. Potom je uslijedila zajednička molitva Večernje i sveta misa koju je slavio profesor Matezović u koncelebraciji sa izv. prof. dr. sc. Davorom Vukovićem, v.d. prodekana Fakulteta. U svojoj se homiliji profesor Matezović osvrnuo na izričaj da Otac ljubi Sina i sve je predao u ruku njegovu. Pitajmo se što je ljubav za svakoga od nas. Je li ona samo osjećaj, emocija, nagon? Svjetovno će razumijevanje reći samo to – to je neka trenutna emocija koja dođe i prođe. Tako je ljubav iz ljudske perspektive uvijek okrenuta nama samima i dovodi do toga da volimo osobu na način posjedovanja te osobe. Ljubav iz božanske perspektive, s druge strane, biva drugačija. Otac ljubi Sina tako da daje Sinu sve, cijelu njegovu bit, cijelo njegovo božansko „Ja“. Otac daje sve, a Sin prima sve što Otac jest. U ovim uskrsnim danima, prepoznali smo u Isusu Kristu Boga koji nam iskazuje ljubav tako što nam daruje čitava sebe i sve što ima. Božanska je ljubav tako uvijek darivanje cijeloga sebe drugome. Time što Otac sve daruje Sinu, ne znači da je On ostao bez svega. Narav Božje ljubavi je takva da ona nikada ne prestaje i što se više netko daje, to više ima te ljubavi. Otac nikad ne prestaje darivati, a Sin nikada ne prestaje primati. Sin daruje Duha potpuno onima koji su pozvani širiti ljubav ovim svijetom. Ako želimo u ovome svijetu nasljedovati Krista, moramo darivati svima cijele sebe, ništa ne zadržavajući. Homiliju je profesor zaključio pozivom na molitvu za dar božanske ljubavi na ovome svijetu.

Nakon svete mise, uslijedila je kratka okrijepa koju su pripremile sestre i povratak u Đakovo okrijepljeni duhovno i fizički, obogaćeni novim iskustvima.

Tekst: Maria Dragomirović/Jelena Živković
Fotografija: Jelena Živković