Tema prvog razmatranja bila je Razgovor sa Isusom na križu. Pred Velikim smo tjednom, koji je najvažniji tjedan za kršćanski život. Veliki tjedan je škola Kristova križa za život vjernika, za studente, bogoslove i profesore. U taj tjedan ulazimo sa svim onim što jesmo, susrećemo se s Bogom koji nam daje da Ga čujemo.

U Velikom tjednu trebali bismo se susresti sa onim što (tko) je Isusu zdesna i lijeva. Prema Ivanovom Evanđelju Isus je razapet u društvu dvojice, kako ne bi bio sam, nalazi se u sredini; prema Mateju i Marku ta dvojica su lopovi, a Luka ih specificira kao kriminalce, ubojice zločince.

Lk 23,33-43. Luka je evanđelist Božje ljubavi i milosrđa. Pozornost obraćamo na lijevog i desnog razbojnika. Govor o lijevom razbojniku je kratka lekcija života. Zadnji Kristovi sugovornici na zemlji su dvojica zločinaca (Luka ih suprotstavlja kako bismo zauzeli jedno i drugo mjesto, da bi se mogli vidjeti očima drugih, ući u njihov svijet). Oče, oprosti im jer ne znaju što čine – kratka molitva u kojoj lijevi razbojnik čuje glas čovjeka koji moli, to mu zvuči čudno jer s križa upućuje molitvu upravo za one koji su Ga razapeli. Optužuje Isusa riječima Nisi li ti Kral?í – pitanje kao takvo je negativno, nema vjere u njemu, nema stav mego preuzima stav onih koji su Isusa osudili. Pitanje je eho Sotone u pustinji, koji Isusa kuša. Lijevi razbojnik se ovim pitanjem uklapa u zbor podrugljivaca koji traži od Krista znak, nema svoj stav nego se skriva iza stava drugih. Spasi sebe i nas! – nema čisti oslonac u sebi i zato se tim riječima obraća Isusu. Ne zanima ga istina o njemu samome, ne govori o svom zlu i ne traži oprost. Poima vlast i moć kao ono čime se onaj koji isto posjeduje može poslužiti u potrebi. Svi (pismoznanci, farizeji, ljudi) vape Kristu da siđe s križa, tako i lijevi razbojnik. Ali, Krist nije došao na križ da tek tako s nejga siđe. Ovi što vape da siđe s križa pokazuju Kristu lažnu solidarnost, koja nije temeljena na istini i dobroti. Isus je za lijevog razbojnika jadnik koji je tu u gorem položaju od njega samog, jer je on činio zlo a Krist je osuđen, a činio je dobro (vodi se onim da je ista sudbina dobrih i loših, na kraju života ćeš ionako završiti u grobu). Čak se usuđuje Kristu dijeliti lekciju svisoka, osuđuje Ga još jedanput. U stavu i ponašanju lijevog razbojnika možemo razaznati riječi iz Iz 53,2-3.
O desnom razbojniku Ivan, Matej i Marko ne govore lijepo, dok Luka ima dobro uho za odbačene. Čuje razgovor desnog i lijevog razbojnika, a zati mdesnog razbojnika i Krista. Isus lijevom razbojniku ne odgovara ništa, nema komentara na osude. Desni se razbojnik osvrće na svog prijatelja, možda i supočinitelja, pa Kristu sa jasnim sudom i molbom. Napravio je temeljno opredjeljenje za spas i Krista. Zar se ne bojiš, ti koji si pod istom osudom? – riječi kojima se distancira od lijevog razbojnika potpuno. Bojati se Boga značilo je da je mudar onaj koji se Boga boji, takav bogobojazni čovjek od Boga baštini jer jedino Bog može voditi spasenju, blaženstvu. Križ Kristov je ovdje prikazan kao prijestolje Kristovo, jer je Krist osuđen a nije zlo činio. Križ je tako savršeno mjesto na kojem se može očitovati. Tu se osjeća eho prvog Isusovog navještenja – Kraljevstvo je Božje među nama. Iz stava desnoga razbojnika možemo razaznati ono što piše u Iz 53,4-12. Kada Isus moli da onima koji su ga osudili ne uzme za zlo, jer ne znaju što čine, dotiče srce desnoga razbojnika – on razaznaje dobro i zlo, priznaje da je loše činio i ispovijeda istinu o sebi. Upućuje pogled, misao, molitvu Onome  u sredini. Sjeti me se – Krista naziva imenom, toliko se blizak osjećao Kristu, jer On ima ono što je za njega potrebno, svoj pogled upravlja nebu a ne više zemlji. Ovom molbom iziče da vjeruje kako se samo Bog nekoga može sjetiti i povući u život. Izriče molitvu povjerenja – nije važno kada će se dogoditi ispunjenje molbe, bitno je da se dogodi (ako živi u Kristovu sjećanju, bit će živ). Isus mu govori da će još danas biti s Njim – to znači da tko se Kristu potpuno preda, ulazi u život. Bit ćeš sa mnom – život završava tako da će Bog dati svoj život. Desnog razbojnika često se naziva i dobri razbojnik. Isus je za prijatelje htio imati grenike, ali nije bitno tko smo dok imamo povjerenja u Krista i tako odlazimo u Njegovo Kraljevstvo.

Krist koji je došao među nas, došao je jer smo grešni. Došao je pokazati skromnost, otvorenost prema grešnima, siromašnima, onima koji trpe. Blagost Njegova ruši zidove između Njega i nas.

Tema drugog razmatranja su geste koje prate Isusov put prema križu i smrti. Geste partimo kroz četiri osjećaja, četiri kratke radnje koje se događaju kao putevi ljubavi koje i mi možemo kušati.

Prva radnja odvija se u Betaniji, a temeljni pojam je miris (Iv). Ovaj susret slika je onoga što će se dogoditi u Velikom tjednu, slika je muke, srmti i uskrsnuća. Krist posjećuje Mariju, Martu i Lazara (primjer ikona koje prikazuju Lazara i Krista sa dvije strane zida, Krist vraća Lazara na život i posuđuje njegov grob kako bismo dobili nov život). u središtu je gesta sestara – Marta je radina, gospodarica u kući, čak i Isusa prekorava, a mlađa sestra Marija uzima alabastrenu posudicu punu skupocjene nardove pomasti koju razbija i izlijeva Kristu na glavu ili na noge (ako je pomazala glavu tu vidimo gestu pomazanja Krista kao Kralja, a ako je pomazala noge tu se očituje gesta Velikog četvrtka, gdje Isus iz ljubavi pere noge svojim učenicima, znak je služenja). Nardova pomast spominje se još u Pj kada se opisuju zaručnik i zaručnica zajedno, njihova ljubav je takva da si mirišu kao nardova pomast. Nakon što Marija razbija posudicu, cijela kuća se ispunja mirisom – to je slika Crkve koja se ispunja Kristovim mirisom. Apostoli i Juda u tome vide nepromišljenost, jer takva posudica narda vrijedi 300 denara (dnevnica je tada bila jedan denar, što bi značilo da su za ovu količinu morali raditi cijelu godinu). Smatrali su da se ova žena ne razumije u novac, a nisu vidjeli da se ona razumije u ljubav. Marija je ovdje slika Crkve, a Krist je Zaručnik te Crkve. Ona Krista pomazuje za ukop, pomazuje Ga kao Kralja. Juda naglašava da se pomast mogla prodati i dobit podati siromasima – Isus zna da nije u pitanju siromah, nego Judina odvojenost o Isusa jer ne želi biti dio društva, Zaručnice za koju će se Krist potpuno dati. Judina nutrina zaudara, ne dopušta da u njemu miriše predanje za Isusa Krista.

Druga radnja se vrti oko lika Pilatove žene (Mt). Žena je u pozadini, ali diktira. Odvija se situacija kritična za Pilata i ona ga želi izvući iz klopke u kju ga guraju pismoznanci, farizeji, svjetina a to je da osudi Pravednika. Govori o Kristu da je nevin čovjek (to znaju i oni koji Ga osuđuju, ali ponašaju se po poravilima koja nalažu mir, a ne po savjesti, po srcu). Pilatova žena se ne vidi, ali se čuje po posrednicima koje šalje Pilatu. Govori svojim strpljenjem, čistoćom savjesti – govori u Kristovu korist jer  je nevin i treba Ga osloboditi, a tako želi osloboditi i Pilata. Bježi od preuzimanja odgovornosti, ne želi da Pilat kalja savjest osudom nevina čovjeka. Trpila je u snu zbog Pravednika – sve ono što u javi snažno osjećamo i potisnemo, javlja se u snu. Neke Istočne Crkve slave Pilatovu ženu (Klaudiju) kao sveticu (27.listopada) jer je imala pozitivan pogleda na Isusov križ (Etiopska Crkva čak i Pilata slavi kao sveca). Svatko tko se približi Kristovu križu bit će spašen.

Kćeri Jeruzalemske (Lk) su likovi treće radnje. Suze u Evanđelju se pojavljuju u vrijeme muke (pr.Lazarova smrt). Plač govori o snažnim emocijama (radosti, tuge). Ove žene su svojim suzama željele zaustaviti Kristov hod, žele izmamiti Njegov pogled (prve su oplakale Isusa). Ali suzama ne mogu protiv vojnika i možda i svojih sinova koji se Kristu rugaju, ponižavaju Ga. Suze peru grijeh, one su govor duše, govor srca. Krist im govori da plaču nad sobom i nad djecom svojom, a ne nad Njime. Njihove suze peru jer dopuštaju da Božji pogled uđe u njihov život. Vojnici koji se rugaju stavljaju sol na Kristove rane, a suze žena žele biti melem ranama Njegovim.

Četvrta radnja događa se ispod križa. Tu se nalaze žene (Mt). Nakon plača dolazi hrabrost, žene koje pod križem stoje i ne govore, one su nijemi svjedoci onoga što se događa. Govore svojom prisutnošću više nego pjesmama, činima, gestama. U ovom vremenu je ključno biti u putu Isusovom, biti zajedno s Njim. Muškarci su jaki na riječima (kao Petar, npr), a slabi gdje su trebali biti jaki. Hrabrost i ljubav se ovdje nadopunjuju, da nema ljubavi ne bi bilo ni hrabrosti. Mjera ljubavi očituje se u tom koliko smo hrabri s nekim biti, poči. Ljubav je ona koja djeluje na meni kada se iskazuje prema onome koji trpi.

Svetu Misu predvodio je duhovnik Bože Radoš. Tijekom razmatranja glazbom i pjesmom popratio je ZS Ruah, a tijekom mise bogoslovi.