Prvi tematski blok u četvrtak, 09. svibnja, pod nazivom „Katolička Crkva u Kraljevini SHS/ Kraljevini Jugoslaviji (1918. – 1941.)“ otvorio je mons. dr. sc. Marin Srakić s temom „Katolička Crkva u Staroj Jugoslaviji“. Postavlja se pitanje, kako je Katolička Crkva prihvatila pitanje formiranja nove države, Kraljevine SHS? Naime, velika većina biskupa je dočekala s entuzijazmom konstituiranje nove države i zastupali su suživot u kršćanskoj ljubavi. Međutim, nastala je disonanca između onoga što su Hrvati htjeli i što su doživjeli te je stvorena komisija u Beogradu gdje se raspravljalo o bitnim pitanjima. Kasnije je nova vlast razrješavala pitanje granice same države, pitanje agrarne reforme i ostala tada aktualna pitanja. Mons Srakić je naglasio kako trebamo čitati staru literaturu jer bismo tada uvidjeli stvarno stanje hrvatskog naroda i Katoličke Crkve u tadašnjoj državi, koje je bilo represivno.
Izlaganje s temom „Narodna misao 1897. – jedna kobna knjiga“ održao je dr. sc. Mato Artuković. Predavač se na početku izlaganja osvrnuo na povijesni proces nastanka almanaha Narodne misli. Spis je objavljen 1897. godine od strane politički osviještenih tadašnjih studenata, a jedan od urednika je bio i Svetozar Pribičević. Sam rad je nastao kao rezultat zajedništva na proslavi 70. rođendana Svetozara Miletića. Rezultat svega je bio taj da Narodna misao inaugurira ideje koje razaraju samostalnu političku scenu, a Srbe i Hrvate proglašavaju jednim narodom. Uz to je bio bitan i članak Nikole Stojanovića u kojemu je naviješteno uništenje hrvatskog naroda te se žestoko napalo i Katoličku Crkvu. Klerikalizam se, ističe Artuković, izjednačavao sa katoličanstvom, a u sve pore društva se promulgirala srpsko hrvatska ideja.
Nakon kratkog predaha uslijedilo je izlaganje Akademika Stjepana Damjanovića pod nazivom „Hrvatski jezik u prvoj Jugoslaviji“. Akademik Damjanović je naglasio u početku predavanja kako se ono temelji na djelu preminulog hrvatskog jezikoslovca, profesora i akademika Marka Samardžije. Damjanović je stoga progovorio o povijesnim prilikama početkom 20. stoljeća, pritom naglasivši kako su to bile prilike u kojima se nalazio hrvatski jezik. Naime, beogradski stil je trebao poslužiti za oblikovanje novog jezičnog standarda. Postavilo se pitanje kako normirati hrvatski jezik? Od početka su ekavci smatrali da Hrvati trebaju napustiti jekavicu, a Srbi ćirilicu. Međutim, uspostava nove države povećala je razmjer ljudi koji su prihvaćali ekavicu. Pristajanje uz ekavštinu je opravdano ideološko političkim razlozima, manje ekspresivnim. Što se tiče ćirilice, akademik Damjanović navodi da je ćirilizacija bila nametanje ćirilice i potiskivanje latinice. Hrvatska se, naravno, odupirala takvoj politici, jer tzv. beogradski stil ne može biti temeljem zajedničkog jezičnog standarda, istaknuo je Damjanović.
Posljednje predavanje prvoga dana simpozija pripalo je doc. dr. sc. Danielu Patafti, s temom: „Politički subjekti u odnosu prema reformnom pokretu i starokatolicizmu – politički oportunizam s ciljem slabljenja Katoličke Crkve do 1929. godine“. Reformni pokret je formiran 1919. godine, a njegovi korijeni se naziru već u 1918. godini. Pokret je tražio pravedniju raspodjelu materijalnih dobara i bliži odnos između episkopata i nižeg klera. Korišten je da se oslabi utjecaj Katoličke Crkve, osobito na području školstva. Naime, nastojao se smanjiti utjecaj Katoličke Crkve u ekonomskom, političkom i svakom drugom smislu te ju se nastojalo istisnuti iz svih institucija jer je bila najopasniji protivnik Pribičevića, unitarista, ali i slobodnih zidara. Nakon što je pokret zapala kriza, jedini način da se ona prevlada bio je prijelaz na starokatoličku vjeroispovijest. Godine 1929. nastaje prekretnica te se slama jugounitaristička ideja, a na starokatoličku crkvu se gleda kao onu čiji je cilj bio slabljenje hrvatskog identiteta.
(tekst: Slađana Bradarić)
Drugi tematski blok u petak 10. svibnja pod nazivom Religijske i političke prilike u Kraljevini Jugoslaviji i socijalističkoj Jugoslaviji otvorio je predavanjem izv. prof. dr. sc. Vladimira Dugalića na temu "Katolička inteligencija i „jugoslavenstvo“. Promišljanja dr. Andrije Živkovića o nacionalnom pitanju i vjerskom životu u Jugoslaviji." Na samom početku predavanja za uvod nas se upoznaje sa životom i djelima dr. Andrije Živkovića. Dr. Dugalić naglašava te pojašnjava kako je zapravo došlo do „jugoslavenstva u RH?“ – naime, hrvatsko je plemstvo nosilo smjernice za državnu prednost vjerskoga nad nacionalnim. Dr. Živković je osuđivao velikosrpske ideje, ali je ujedno bio i za jugoslavenstvo jer će nam biti bolje sa slavenima pošto su nam mađari htjeli nametnuti svoj jezik. „Nama se katolicima u Jugoslaviji valja pripravljati za život“ – Andrija Živković. Dolazimo do zaključka kako je katolička inteligencija prihvatila jugoslavenstvo jer je u njemu vidjela spas za narod i katoličanstvo.
Doc. dr. sc. Darija Damjanović-Barišić i Mr. sc. Tadija Crnjak u svojem predavanju pričali su o "Đakovačkoj biskupiji i odnosu prema novoj državi". U odnosima sa vladom Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije te Jugoslavije najviše su se istaknuli biskupi Bauer i Akšamović. Biskup Akšamović se smatrao Strossmayerovim nasljednikom te čuvarom jugoslavenstva. Đakovački incident 1930.g.: 20-a obljetnica smrti biskupa Strossmayera. Nekolicina Beograđana htjela se pokloniti tijelu velikoga biskupa, ali je biskup Akšamović bio odsutan. Akšamovićevu odsutnost zamjenio je Spiletak, koji je kažnjen, ali je na Akšamovićev nagovor pušten, te sve biva brzo zaboravljeno. Da je sve bilo brzo zaboravljeno govori nam to da je već 1936.g. ukorenom Spiletku bio dodjeljen orden sv. Save. 1948.g. biskup Akšamović traži zaštitu samostana i bogoslovije kao biskupijske imovine, te mu je to odobreno. 1950.g. Akšamović traži pomoćnoga biskupa, te mu se i to odobrava. 1951.g. u Zagrebu, Rijeci i Splitu su zatvorene bogoslovije, dok je đakovačka bila pretrešena te su duhovnici bili uhićeni, a 1960.g. su proglašeni krivim i osuđeni na zatvor.
Mr.sc. Ivan Zubac održao je predavanje na temu "Đakovačka biskupija, nova vlast, jugoslavenstvo i represivni aparat za vrijeme Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije". Država izravno i sa sviješću u Rimu želi opoziv sarajevskog i ljubljanskog biskupa zbog pjevanja Bogorodici prilikom dolaska Karađorđevića u Sarajevo. Tijekom prve Jugoslavije vladali su stalni neredi jer „neprajetelji stalno ruju“. Poznati su slučajevi kada su katolički učenici bili primorani sudjelovati na proslavama sv. Save. Srpska pravoslavna Crkva izdaje interdikt da će svi pravoslavni koji glasaju za konkordat biti eskomunicirani. Činjenica je da je jedina stranka nakon Radićeve smrti u Beogradskoj skupštini bila Hrvatska pučka stranka. Za sam kraj izlaganja mr.sc. Zubac čita pjesmu – Pri svetom kralju autora Antuna Gustava Matoša.
Dr. sc. Margareta Matijević održala je predavanje na temu: "Od careva savjetnika do kraljeva pouzdanika – jugoslavenstvo biskupa Antuna Bauera". Bauera je druženje s istarskim hrvatima koštalo kardinalskog šešira. 9/10 % hrvatskog svečeništva su bili jugoslaveni. Bauer je podržavao jugoslavenstvo te toplo pozdravlja osnutak nove države. Nakon 6-o sječanjske diktature biskup Bauer odlazi u Beograd. Ondje mu govore kako profesori moraju naučavati: „Jedan narod, jedna država, jedan kralj.“ Biskup Bauer je govorio kako ne bi bilo vjerskih tenzija da su postojale: Jugoslavenska katolička Crkva i Jugoslavenska pravoslavna Crkva. Bolji dojam su svi imali prema knezu Pavlu. Razliku između jugoslavenstva i Hrvata dr. Matijević opisuje kao zdjelu (drvenu i porculansku). Jugoslavenstvo je bila porculanska zdjela koju je samo jedan pad razbio, dok su Hrvati ostali čvrsti poput drvene zdjele koju mnogi udarci ne mogu razbiti.
i za kraj drugog bloka predavanja dr. sc. Davor Kovačić govorio je o temi: "Nogomet kao sredstvo nacionalne identifikacije Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji i SFR Jugoslaviji". Jedan od osnivača Hajduka izrađuje prvi grb, zastavu i značku. Nakon stvaranja Kraljevine SHS u Zagrebu izbijaju nemiri. Srbi Hrvatima govore da ne znaju igrati. I Zagreb i Beograd su htjeli pokazati kako su najjače nogometno središte. 1971.g. smjerno vodstvo Dinama nakon smrti Josipa Broza Tita na utakmice nose zastave, pjevaju narodne pjesme te dolazi do incidenata. Nogometna reprezentacija je odigrala prvu utakmicu 1991.g. dok je bila nepriznata.
(tekst: David Ferić)
Treći tematski blok drugog dana simpozija Stoljeće velike zablude nastavljeno je predavanjem prof. dr. sc. Miroslava Akmadže na temu "Jugoslavija i hrvatske zemlje poslije Drugog svjetskog rata, politika nove države prema Katoličkoj Crkvi". Profesor je govorio o promjenama koje su nastale nakon Drugog svjetskog rata te dolaska na vlast Komunističke partije Jugoslavije koja je imala za cilj izbaciti religiju u potpunosti iz države. Nadalje navodi 3 faze izbacivanja Crkve iz države, jer je ona ostala jedini neprijatelj, a to su prvotna represija uz brojna uhićenja te agrarna reformna i nacionalizacija, unutarnje urušavanje i izbacivanje Crkve iz javnog života. Tu se javlja i problem svećeničkih udruženja, te nakon pripojenja Trsta Italiji, vlast prekida sve odnose s Vatikanom. No nakon Titove smrti, vlasti su shvatile da su oslabile i kako je došao kraj te se ukida nadzor svećenika i biskupa što je označilo kraj komunističkoj diktaturi unutar Crkve.
Nakon profesora Akmadže, svoje predavanje su održali doc. dr. sc. Domagoj Tomas i Marijana Bošnjak govoreći o "Odjecima Hrvatskog proljeća u Osijeku". Cilj je bio predstaviti događanja unutar Hrvatskog proljeća na Osječkom području no njihov rad je bio otežan jer ne postoji mnogo podataka koji govore o tome te su oni izložili općenite podatke rada Matice hrvatske koji je bio kompromitiran od strane vlasti što se najbolje može vidjeti na primjeru Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika u kojemu se tražila ravnopravnost, a dobivene su oštre osude same deklaracije kao i njenih potpisnika. Također su progovorili i o ključnom elementu samog Hrvatskog proljeća, a to je mlada pokretačka snaga, studenti kojih u Osijeku i nije bilo mnogo jer nije postojalo Sveučilište, tek nekolicina fakulteta.
Prof. dr. sc. Miljenko Brekalo. dr. sc. Ana- Marija Lukić i dr. sc. Ivana Jurčević su se bavili "Ulogom JNA u velikosrpskom pokretu te su dali poseban osvrt na područje Đakovačko-osječke nadbiskupije". Prvenstveno su se zadržali na ideji Republike Srpske Krajine jer je ona izrazito važna za hrvatska područja koja su ulazila u velikosrpsku ideju. Jugoslavenska narodna armija je osnovana 1941. i pod raznim nazivima je opstala do 1992. te je uključivala kopneno naoružanje, ratno zrakoplovstvo i mornaricu. Većina generala su bili Srbi. Na vrhuncu unutardržavnih napetosti se prekrajaju vojne oblasti zbog nerazmjernog broja vojnika, a te nove oblasti su se poklapale s granicama Republike Srpske Krajine. Također su predstavili i najvažnije kasarne na području Đakovačko- osječke nadbiskupije te datume njihova osvajanja.
Posljednje predavanje je održala Višnja Starešina, dipl. pol. govoreći o "Međunarodnom kontekstu rješavanja Hrvatskog pitanja" kao jednom od glavnih aspekata. Samostalnost se nije ni mogla postići prije 1991. godine jer se tek krajem 80,-ih godina počeo urušavati komunizam u svim svojim segmentima tako da je glavno pitanje bilo ono o prevođenju bivših komunističkih zemalja pod režimom SSSR-a na demokratski sustav, te se jugoslavensko pitanje stavlja na margine. Također je bitno naglašena činjenica o nepostojanju hrvatske diplomacije jer su sve vitalne institucije bile u Beogradu. Čak ni nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, država nije bila osigurana, jer je cijela ta situacija bila samo dio veće i na svjetskom planu važnije politike. Suverena država je nastala tek nakon mirovne integracije Podunavlja završno s 1998. godinom.
Simpozij je zaključen raspravom o predavanjima posljednjeg tematskog bloka.
(tekst: Matea Miličić)
Fotografija: Brigita Kukuruzović i Marija Hardi
Video prilog o održanom simpoziju možete pogledati na poveznici:https://www.youtube.com/watch?v=4HGYBVNqxI8&feature=youtu.be
