Ljudsko iskustvo Boga ima lice i naličje. Lice je ono što pada na ljudsko, jer je vidljivo i opipljivo, a naličje je ono što pada na božansko, transcendentno. Spoznaja Boga počinje čuđenjem i divljenjem, a završava umnim zaključkom o nužnosti Božjeg postojanja. No, ovaj proces nema vrijednost u današnjem znanstvenom svijetu koji sve promatra čisto empirijski i zato odvaja vjeru od razuma iako su oni neodvojivi jer razum daje temelje vjeri, a vjera prosvjetljuje razum. No vjera počiva na slušanju Božje poruke, a ne na prirodoznanstvenoj spoznaji i zato je ona nadnaravna. Ljudi mogu vjerodostojno vjerovati samo u onog Boga koji im se objavio, jer Sveto pismo govori kako je Bog duh, nedostupan i nespoznatljiv neposrednim uvidima, ono što sv. Augustin govori:“ Ako razumiješ, nije Bog.“ No, vjera traži i razumijevanje i to je zadatak teologije; razvijati ljudske predodžbe Boga kako se na njegovo mjesto ne bi postavili idoli. Potrebno je razlučivati stvarnu prisutnost Boga od želja pojedinaca. Dei verbum uči kako je Isus Krist prava slika Boga koji je nevidljivi Duh, ali je postao prisutan utjelovljenjem. Najveći izazov je na koji način te dvije stvarnosti dijalogiziraju u čovjeku.
Drugo predavanje pod nazivom „Slika Boga u novoj duhovnosti New agea“ je održao prof. dr. sc. Mijo Nikić, profesor na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Izlaganje je započeo definiranjem New agea kao globalnog pokreta koji ima svoju filozofiju, način života i religiju. Ova duhovnost nudi četiri temeljen slike o Bogu: prvenstveno je Bog shvaćen kao kozmička svijest, kao energija koja prožima materiju i čovjeku daje više stanje svijesti. Susret s Bogom je zapravo proširenje vlastite svijesti, a to se postiže različitih meditativnim tehnikama te nerijetko konzumacijom droge. Druga slika prikazuje Boga kao univerzalni um pri čemu je on vrhovni autoritet svemira. Treći prikaz Boga jest u obliku božanske energije koja sve prožima. Bog i priroda su jedno i neiscrpni su izvor energije u svijetu. Pod utjecajem ove slike je razvijen Reiki, ako tehnika iscjeljivanja čija je bit iscjeljenje koje se događa tek u jedinstvu s kozmičkom energijom. Posljednja slika Boga jest da je on zapravo čovjek koji osvješćuje svoj božanski identitet. Svaki čovjek je božanstvo u nastajanju, tj. bog koji toga još nije svjestan. Time je čovjek postao samodostatno biće koje ne treba spasitelja već prosvjetitelja.
New age relativizira apsolutno i apsolutizira relativno. Ne prihvaća Boga koji traži nešto (npr. pokoru), već samo onoga boga kojim se može manipulirati. Ovaj pokret je zasnovan na monizmu i panteizmu što je suprotno crkvenom učenju koje tvrdi kako stvoreno ne može biti identično Stvoritelju i uvijek je o Njemu ovisno. Teologija i antropologija New agea su nespojive s kršćanstvom jer slike o Bogu koje nudi ne mogu ni usrećiti ni spasiti čovjeka već to može samo Bog koji je ljubav.
Treće predavanje je održao Damjan Kovač, mag. theol. s naslovom „Bog kao oslonac u ljudskom životu. Poimanje i implikacije transcendencije kod Karla Jaspersa“. U uvoda predavanja je napomenuo kako svatko različito poima Boga. Karl Jaspers u svoja promišljanja o ljudskoj egzistenciji, njenoj kvaliteti, mogućnostima i smislu, uključuje i stvarnost transcendencije koju smatra izvorom prave, autentične egzistencije. Čovjek traži svoj bitak i usmjeren je transcendenciji, posebno u graničnim situacijama u kojima je nemoćan. Jaspersovo poimanje Boga se protivi dogmatizmu i isključivosti jer one sputavaju čovjeka. Vjera ne može biti općenito priznato znanje jer je mjesto susreta s Bogom čovjekova sloboda.
Ono što bitak jest je spoznatljivo u kategorijama mišljenja, onako kako nešto možemo spoznati, a ne onako kakvo stvarno jest. Tako je i s Bogom, spoznajemo ga na način kako možemo, a ne u njegovoj punini. Vjera je čin egzistencije gdje se postaje svjestan Boga.
Četvrto predavanje jutarnjeg dijela konferencije je održao prof. dr. Branko Klun, profesor filozofije na Teološkom fakultetu Univerza u Ljubljani. Njegovo predavanje nosi naziv „Ideja Boga in prisotnost Boga. Nekaj filozofskih razmislekov.“. Profesor je istaknuo kako je riječ Bog sama po sebi paradoks kojeg često nismo svjesni. Bog je izraz cjelokupnog iskustva koje nadilazi čovjeka i ne može se pojmovno izreći. Ako se Boga pokuša svesti na ideju (Kant), tada on postaje čovjekova projekcija (Feuerbach.) Ono što je važnije od shvaćanja pojma Bog je iskustvo njegove prisutnosti što je temelj svakog religioznog iskustva. Sam doživljaj Božje prisutnosti je povezan s razumijevanjem koje je posredovano osobom Isusa Krista jer je on slika Boga nevidljivoga.
Mistično iskustvo je s jedne strane shvaćeno kao korektiv pojma idolopoklonstva jer zahtijeva pročišćavanje svih slika i prikaza Boga, a s druge strane otvara pojedinca iskustvu Boga. Mistično iskustvo je izloženo opasnosti sebičnih motiva i samozavaravanja te stoga zahtijeva duhovni napor koji se može povezati s pojmom svjesnosti. Ono nije nešto izvanredno i rezervirano za odabrane,. Međutim, zahtjevno je zbog svoje “jednostavnosti“ koju moramo uvijek iznova otkrivati i njegovati. Bez takvog iskustva vjera riskira postati žrtvom vlastitih nesvjesnih projekcija i samozavaravanja, što čovjeka ne oslobađa, već ga ograničava u životu.
„Slika Boga u umjetnosti: povijesne etape i izabrani primjeri“ je naslov petog predavanja koje je održao dr. sc. Tomislav Ćurić, profesor filozofskog fakulteta u Osijeku. Za kršćane, Isus Krist je vrhunac Božje objave i njegova je slika. Tijekom vremena su umjetnici ovu istinu pokušavali izreći upravo putem slike jer je čovjek najsličniji svom Stvoritelju kad stvara. Prve slike Boga datiraju u 3. i 4. stoljeće te se Krista prikazivalo simbolima koji se dijele u tri grupe: grafički (križ, kristogram), zoomorfni (riba, janje) i antropomorfni (dobri pastir, ribar.) Od kraja 4. stoljeća se Kristovu liku dodaje aureola kako bi se istaknuo njegov božanski karakter. U 5. i 6. stoljeću, prikazivalo ga se kao gospodara svijeta i time ga se stavljalo nasuprot carstvu. Slike 8. stoljeća naglašavaju muku, smrt i uskrsnuće, ali se naglasak stavlja na djelo otkupljenja.
U renesansi se prikazuje ljepota Kristova čovještva, a Michelangelov Isus u Sikstinskoj kapeli je uzor ljepote dok u baroknom dobu prevladavaju slike Krista koje ukazuju na najvažnije događaje njegova života, ali se odražava i njegova mističnost. Prosvjetiteljstvo radi odmak od sakralne umjetnosti, no ona ponovno oživljava nakon francuske revolucije. 19. i 20. stoljeće je obilježeno pojavom novog lika Krista te se želi izraziti osobni odnos čovjeka i Boga. Neki umjetnici 20. stoljeća koriste Kristov lik kako bi posredovali političke i socijalne teme. Ono što se može zaključiti jest da se ono što je najsvetije o Bogu najbolje izražava slikom, ali nije dovoljna samo umjetnikova sposobnost već i odnos spram Boga.
Sljedeće predavanje je održao doc. dr. sc. Igor Bahovec, profesor teološkog fakulteta u Ljubljani pod nazivom „Vizija čovjeka in Boga v Amor Laetitia: kaj o tem govore dejstva in orientacije glede zakonske zveze in odnosa med generacijami.“. Postsinodalna pobudnica Amoris Laetitia pape Franje je posljednji dokument Crkve o obiteljskim pitanjima. Pobudnica proizlazi iz činjenice obitelji i saznanja što Duh Sveti govori čovjeku danas. Budući da su brak i obitelj osnovni i temeljni okviri života društva i Crkve, vjerujemo da su dokument i mnogi događaji koji ga okružuju izvrstan pokazatelj stanja i razumijevanja Boga i čovjeka danas. Profesor je posebnu pozornost posvetio načinu na koji tekst razumije čovjeka u odnosu na osobnog Boga i u odnosu prema čovjeku i kulturi. Cilj predavanja je prepoznavanje činjenica suvremenog ljudskog života i otkrivenje Boga, dubinsko promišljanje i prijedlozi rješenja.
Što se tiče odnosa između osobnog Boga i čovjeka, čini se da teme poput suosjećanja, nježnosti, kulture bliskosti, zacjeljivanje rana, ljubav... trebaju imati važno mjesto. Pitanje je hoće li ti i drugi sadržaji dati odgovor samo konceptualno, na primjer kroz razne etike principa, ili je u prvom planu iskustveno načelo i duhovnost iz konkretnosti obiteljskog života. Život se u tom smislu razumije šire od izravnih obiteljskih odnosa: uključuje kulturu, povijest, religiju, sjećanje - posebno sjećanje na obitelji i nacije.
Odgovor na pitanje tko je čovjek uključuje čovjeka u cjelinu bića. U braku i obitelji odnos naglašava dva temeljna elementa čovječanstva: odnos između spolova i odnosa unutar i između generacija, ali se to, prema Amoris Laetitia, ne živi odvojeno od kulture i društva. Čovjek kao biće povezuje svoju bit s transcendentnom stvarnošću - bilo u organiziranoj duhovnosti ili religiji ili u privatnoj duhovnosti. Česte riječi "duhovnost da, Crkva ne" ne ukazuju samo na napetost između osobne duhovnosti i institucije, već otkrivaju stanje suvremene zapadne kulture koja je kultura individualizma i subjektivizma te je prava prepreka za međusobne odnose kao i za odnos prema Bogu.
Nakon profesora Bahoveca, predavanje je održao doc. dr. sc. Ivan Platovnjak, profesor moralne teologije, također s teološkog fakulteta u Ljubljani. Njegovo predavanje je nosilo naziv „Razumevanje odrešenjske smrti Jezusa Kristusa zgolj kot zadostitev popači evangeljsko podobo Boga Očeta.”. Profesor je istaknuo kako Evanđelja implicitno i eksplicitno otkrivaju Isusov intimni, ljubavni odnos s Bogom. Čak i kad se Isus suočio sa svojom patnjom i smrću, ostao je vjeran svom sinovskom pouzdanju u Boga. Kristova smrt se shvaća kao zastupnička i otkupiteljska za cijeli ljudski rod. Na temelju Anzelmove teorije zadovoljštine, mnogi tumače njegovu pomiriteljsku žrtvu na križu kao dovoljnu žrtvu. Dakle, Krist se morao utjeloviti kao pravi čovjek, da bi otkupio čovječanstvo, ali i kao pravi Bog jer je on jedini bez grijeha da da zadovoljštinu koju čovječanstvo duguje Bogu zbog posljedica grijeha. Ali ovo je vrlo jednostrano, nepotpuno viđenje Boga Oca i Isusove patnje i smrti.
Anselmova teorija zadovoljstva i posljedično razumijevanje žrtvovanja kao zadovoljštine je također problematično jer se sva povijest spasenja smanjuje se Isusovoj patnji i smrti te se zanemaruje važnost samog utjelovljenja, cijeloga Isusova života i djelovanja te njegovo uskrsnuće. Također razumije da je Isusova patnja i smrt izvan trinitarnog konteksta bez sudjelovanja Oca i Duha Svetog. Bivši papa Benedikt XVI odlučno odbija sliku Bog koji bi želio žrtvovati svog Sina tek zbog zadovoljštine i naknade te nas potiče na to da bismo u Kristovoj patnji vidjeli neshvatljivu Božju ljubav. Papa Franjo također u prvi plan stavlja sliku Boga koji pun je milosrđa i ljubavi. Holistički pristup evanđeljima je pokazao kako se može samo unutar zajedničkog odnosa darivanja ljubavi između Oca i Sinu i Duha Svetog pravilno razumije spasenje. Predavač zaključuje kako Bog nije ljut ni osvetoljubiv. Ne tjera Sina na utjelovljenje kako bi ga ubio i tako platio za grijeh čovječanstva. Bog je milostiv i želi čovjeku dati svoju ljubav. Takav pogled mijenja cijeli pogled na Boga što uključuje i čovjekov praktični vjernički život.
Doc. dr. sc. Tadej Segu, profesor sa teološkog fakulteta u Ljubljani je održao osmo predavanje na temu „Vera v Boga in neokatehumenat.“. Profesor je započeo predavanje govoreći da katolički pokreti i nove stvarnosti mijenjaju sliku Boga u kojeg članovi Crkve vjeruju. U ovom radu je predstavio glavne sadržajne i metodološke aspekte Neokatekumenata, koje Crkva prepoznaje kao itinerarij uvoda u vjeru. Neokatekumenski put je započeo je 1964. među stanovnicima naselja Palomeras Altas u Madridu, gdje su Francisco José (Kiko) Gómez Argüello i Carmen Hernández, na zahtjev siromaha među kojima su živjeli, počeli propovijedati evanđelje Isusa Krista. Ova kerigma je utemeljena u katehetskoj sintezi Božje riječi, bogoslužja i bratskog zajedništva, a svrha je privoditi odrasle osobe k vjeri.
Upravo je kerigma hermeneutički ključ slušanja i razumijevanja Biblije kako bi vidjeli ispunjenje u Isusu Kristu. Katehete stupnjevito uvode neokatekumene u liturgijsku i osobnu molitvu. Roditelje se uče kako prenijeti vjeru na svoju djecu u kućnom bogoslužju. U dugom procesu rasta u vjeri, slika božanstva se sve više otkriva kao Bog Otac. Pri kerigmatskoj sintezi crkvena doktrina ima vrlo važnu ulogu koja je od početka naglašena u Neokatekumenatu. Upravo se ta katehetska obnova pokazala jednim od najvećih izazova današnjoj Crkvi.
Deveto predavanje pod nazivom „Aktualnost Nietzscheova nadvladavanja Boga u kontekstu postmoderne. O čemu govorimo, kada govorimo o „smrti Boga“ kod F. Nietzschea?“ je održao izv. prof. dr. sc. Stjepan Radić, profesor filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Profesor je rekao kako postmoderna konstelacija, koja negira sve što je cjelovito i apsolutno, dominira današnjim teorijskim sustavima. Takva situacija se odražava i na pojam Boga. Ta problematika dotiče poimanje volje koja je jedan od središnjih pojmova Nietzscheove misli. Za njega je volja ključni element bitka. Nietzsche je smatrao kako je nemoguće supostojanje Boga i čovjeka te da čovjek, ako uistinu želi biti čovjek, mora ukloniti Boga.
U djelu Tako je govorio Zaratustra, Nietzsche ističe kako čovjek mora postati nadčovjek, a to se događa putem tri preobrazbe. Deva, koja je simbol upornosti i nepokolebljive volje se zbog svoje pokornosti mora preobraziti u lava. Lav je pak simbol moći i snage, ali njegovo zadovoljavanje želja je predvidio. Zato Nietzsche kao zadnji stupanj preobrazbe stavlja dijete koje se služi razumom upravo onoliko koliko je potrebno, a svoje djelovanje temelji na željama. Time je preoblikovao Kristove riječi o djeci i gleda ih kao prkosne, voljne i drske.
Stapanjem božanskog i ljudskog, vječnog i vremenitog, dolazi do umorstva Boga. Za kršćane se to dogodilo u Kristu, no smrt nije bila kraj, a za Nietzschea je smrt Boga pojava nadčovjeka. On nije idealan čovjek, već upravo oslobođeno gledanje na čovjeka. Smrt Boga je nadvladavanje Boga voljom, a ne razumom. Postmoderno vrijeme je upravo obilježeno nihilizmom i ravnodušnošću koje je donio Nietzscheov nagovještaj Božje „smrti.“
Posljednje predavanje prvog dijela konferencije održala je izv. prof. dr. sc. Suzana Vuletić, profesorica moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu s temom ekleziogenih neuroza. Profesorica je naglasila kako većina vjernika, obično živi u uvjerenju da od vjere i religije dolaze samo pozitivne i iscjeliteljske snage, dok se kroz pastoralno i psihoterapeutsko dušobrižništvo, mogu često sresti iskrivljene forme vjerovanja, koje negativno utječu na holistički poimano čovjekovo zdravlje, na psiho-somatskom i duhovnom području.
Uza sve pozitivne strane religioznosti, religioznost za pojedine ljude može predstavljati niz rizičnih faktora u području njihova duševnog zdravlja i opterećenja. Uvjetni faktori duhovnog pritiska mogu biti religiozni sustavi strogih zapovijedi, zabrana i prijetnji kaznom, kao i prezahtjevna moralna traženja i pretjerana kontrola kroz mehanizme pritiska vjerske zajednice, koje onda kod pojedinca predstavljaju psihološku neurozu. Tu se najčešće radi o nedovoljnom poznavanju ili iskrivljenom shvaćanju vjerskih zahtjeva, dogmatskih istina i infantilnih ponašanja, koji dovode do nezdravih osjećaja duhovne inferiornosti, nesigurnosti, prijezira, krivnje, mučenja i osjećaja bezizlaznosti, čime se remeti poimanje zdrave religioznosti.
Time, uz nedvojbeno pozitivan doprinos duhovnosti u psihološkom životu pojedinca, nezrela religioznost može katkada predstavljati i određene rizične faktore za njegovo duševno zdravlje, koje susrećemo kod osoba neracionalnih religioznih očekivanja, uzrokovanih poremećajima u evoluciji religioznosti i duhovnog dinamizma, koji se mogu javiti kao modalitet kanaliziranja vlastitih psiholoških poteškoća, vjerske sumnje, vjerničke razočaranosti, neutaženih molitvi, neracionalnih mističnih očekivanja i neostvarenih religioznih težnji, koji se kanalizaraju kroz sustave oscilirajućih vjerskih uvjerenja, uzrokujući svojevrsnu dijagnostiku „religiozne psihopatologije“ ekleziogenih neuroza.
Ekleziogene su neuroze oblici iskrivljenih duhovnih ponašanja, koji se manifestiraju kroz kategorizaciju: ovisne religioznosti, religioznosti koja nagrađuje, zamjenske religioznosti, religioznost iz straha, mazohističke religioznosti, hipomanične religioznosti, opsesivne religioznosti ili pak neurotičnog vjerskog obraćenja, koji u suštini nemaju ispravne religiozne pobude duhovnih vrijednosti.
Ukazujući na ova potencijalna religiozna zastranjenja, namjera je ovog predavanja utemeljiti pravu predodžbu istinske religioznosti, koja svojim zrelim duhovnim, molitvenim i moralnim životom milosno povezuju vjernika s Bogom, jačaju njegov unutarnji svijet i na taj način pozitivno utječu na duševno zdravlje; naspram iskrivljenih predodžbi o Bogu/sebi/moralu, pogrešnih oblika molitve/žrtve/pokore/odricanja, prenaglašenog osjećaja skrupulozne krivnje i ostalih oblika ekleziogeno-neurotičnih manifestacija.
Prvo predavanje popodnevnog dijela konferencije je imao mr. sc. Igor Jakobfi, asistent na katedri moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, na temu „Utjecaj percepcije Boga na socijalno zalaganje članova katoličkih udruženja s područja Đakovačko- osječke nadbiskupije“, a rad je nastao u suradnji s izv. prof. dr. sc. Vladimirom Dugalićem. Vjera, iako je privatna, ima javni značaj i od vjernika se očekuje da se zauzme za izgradnju općeg dobra. Do sada je na području Republike Hrvatske provedeno nekoliko empirijskih istraživanja čiji rezultati upućuju na potrebu istraživanja korelacije percepcije slike Boga i socijalnog zalaganja kod članova katoličkih udruženja te prilagodbe postojećih socijalno-pastoralnih modela. Posebno zabrinjavaju rezultati dobiveni u okviru istraživanja Temeljnih vrednota pripadnika crkvenih pokreta u Hrvatskoj (2001.) Dok je očekivano da će među članovima crkvenih pokreta »vjera u Boga« i »biti u miru s vlastitom savješću« biti visoko rangirane vrednote, istraživanje je dalo i vrlo zabrinjavajuće rezultate, jer vrednote koje bi upućivale na izravnu zauzetost u društvu ili vlastiti politički angažman, poput »boriti se za pravednu stvar«, našle su se tek na devetom mjestu. Riječ je o dijelu vjerničke populacije koja, premda pokazuje sklonost k moralnom dobru, u vrlo maloj mjeri je spremna na osobnu žrtvu i zalaganje u javnom društvenom životu.
Prema istraživanju Oblici domoljublja i izraženosti hrvatskog nacionalnog identiteta (2008.) kritički tip domoljublja koji uključuje veću percepciju političke samoefikasnosti, veću političku obaviještenost i socijalni aktivizam te izraženije poštivanje građanskih sloboda je slabije prisutno kod onih hrvatskih građana za koje vjera ima veću važnost u životu. Prema rezultatima Istraživanja vjerničkih laičkih udruženja (2008.) koje je provedeno na području Đakovačko–osječke nadbiskupije, s jedne strane, malen broj vjernika laika je uključen u djelovanje laičkih udruženja, a, s druge, sama udruženja su u maloj mjeri obilježena socijalnim zalaganjem.
Na tragu otvorenih socijalno-pastoralnih pitanja koja proizlaze iz zaključaka navedenih istraživanja, namjera ovog rada i izlaganja je istražiti percepciju slike Boga kod članova katoličkih udruženja te njezinu korelaciju sa socijalnim zalaganjem tih istih udruženja. Svrha istraživanja je uočiti (ne)postojanje korelacije između percepcije Boga i socijalnog zalaganja kod članova katoličkih udruženja s područja Đakovačko-osječke nadbiskupije. Istraživanje će se provesti tijekom mjeseca lipnja i to induktivno-deduktivnom metodom – metodološkim trokorakom vidjeti, prosuditi i djelovati, putem Google Forms aplikacije. Prikupljeni podaci bit će prosuđeni u odnosu na zahtjeve za sudjelovanjem vjernika laika u izgradnji i otkupljenju svijeta, sadržane u socijalnim dokumentima Crkve. Na temelju dobivenih rezultata izradit će se socijalno-pastoralne smjernice koje će imati za cilj potaknuti oblikovanje kršćanske slike o Bogu te snažnije povezivanje osobne vjere sa socijalnim zalaganjem pojedinih članova katoličkih udruženja.
Drugo predavanje je održao prof. dr. sc. Ivica Raguž, profesor dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, na temu „Kršćanski govor o Božjoj milosti i (ne)iskustvo milosti u današnjeg čovjeka.“. Profesor Raguž je u prvom dijelu izlaganja progovorio o onome što je zajedničko psihologiji i teologiji, a potom se dotaknuo iskustva milosti. Psihologija se pojavljuje u nemoći razuma jer čovjeka na iscjeljuje razum nego razgovor. Psihoanaliza je izrasla iz grada, iz manjka razgovora. Kod teologije je smisao također u razgovoru, pripovijedanju, točnije u Logosu koji razgovara. Teologija je stalno u „psihoterapiji paklom“ jer su nakon grijeha za čovjeka nastala dva puta; jedan koji vodi u propast, a drugi u spas. Grijeh je taj koji čovjeka gura u propast, a današnji svijet negira grijeh, pakao, Sotonu i upravo tu kršćanstvo gubi razlog postojanja, jer ako nema pakla, onda je sadašnja situacija raj i smisao života je što bolje se snaći u životu i uživati u ovom svijetu, to je tzv. kršćanski epikureizam.
Bez vjere u pakao čovjek se sviđa sam sebi i samodostatan je. Tu nema mjesta za govor o milosti. Milost se događa u iskustvu krajnje nemoći, ona zaokuplja čovjeka koji nije samodostatan. Profesor ju je nazvao zafrkantskom milošću jer je onkraj razuma, posvećujuća je i protivi se taštini. Ona kroz nemoć daje moć uživanja Boga. Završio je citirajući Sveto pismo govoreći da na kraju ostaje samo Bog i drhtanje. Jer tko zna hoće li Bog svrnuti pogled na čovjeka i spasiti ga.
Treće predavanje pod nazivom „Ishodišta čovjekovih slika o Bogu“ je održao doc. dr. sc. Hrvoje Kalem, profesor fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Poimanje slike o Bogu važna je tema s teološkog, pastoralnog, moralnog i psihološkog motrišta, jer su vjerovanje i vjerska praksa određeni slikom o Bogu, a u isto je vrijeme i naša slika o Bogu uvjetovana našim vjerovanjem i svime onim što to vjerovanje pretpostavlja. Čovjekovo nastojanje da si predoči Boga obilježeno je i mnoštvom iskrivljenih slika o Bogu. Temeljna se teza ovoga izlaganja sastoji u polazištu da je biblijskom, a i modernom čovjeku iskrivljena slika o Bogu nametnuta izvana uz pomoć heteronomnog zakona, unatoč tomu što je slika o Bogu upisana duboko u ljudsko srce.
Cilj je ovoga izlaganja prikazati i valorizirati značenje autonomnog, heteronomnog i teonomnog zakona i pokazati da je svaki od njih vlastit čovjeku. Upravo te zakone vidimo kao one koji predstavljaju resurse iz kojih izviru slike o Bogu. Posebno se ukazuje na heteronomne slike o Bogu, tj. one koje rišu sliku Boga u kojega mi kršćani imamo obvezu ne vjerovati, a čemu je snažno pridonijelo i ozračje postmoderne koje uvjetuje čovjekovo vjerovanje, a time i slike o Bogu. Potrebno je očistiti slike o Bogu i tu je zadaća teologije. Slika milosrdnog Boga ima svoj vrhunac u utjelovljenju i križu Isusa Krista, ako imamo u vidu kako si je Bog u Raspetome dao sliku te kako upravo Raspeti predstavlja negaciju svih krivih slika o Bogu. Objava uči da je Bog brižan, da daje život, a ne da je osvetnik. Mnoštvo slika o Bogu jest posljedica toga što se na Njega gleda kao na zagonetku, a Krist daje sliku Boga kakav on jest i to na način koji je ljudima shvatljiv.
Nakon profesora Kalema, predavanje je imao doc. dr. sc. Mari Jože Osredkar, profesor na Teološkom fakultetu u Ljubljani, s nazivom „Drugi vatikanski cerkveni zbor o prepoznavanju Božje podobe.“. Ovaj rad je usredotočen na dokumente Drugog vatikanskog sabora koji govore o prepoznavanju slike Božje u kontekstu kršćanske vjere. Dokument koji se bavi tematikom slike Božje je dogmatska konstitucija Dei Verbum koja u člancima 11. i 12, govori o dvostrukom autorstvu Božje objave i o nužnosti tumačenja biblijskog teksta uzimajući u obzir okolnosti i kulturu u kojoj je tekst nastao. Prepoznavanje Božje slike od strane vjernika uvjetovano je i kulturom. O povezanosti kulture i religije govori se u konstituciji Lumen gentium u člancima 53.-62.
Komentirajući ove dokumente, naglašava francuski teolog Guy Lafon da Božja riječ nije "pala s neba". Islamska teologija naprimjer uči da je Božja objava došla čovjeku "po diktatu". Katolička teologija, međutim, naglašava važnost kulture, okolnosti i čovjekove intelektualne sposobnosti u prepoznavanju Božje riječi, koja je u biti prava slika Boga. Povijesno- kritička metoda i razmatranje različitih književnih žanrova u Bibliji dopuštaju prepoznati značenje i sadržaj slika Boga u Božjoj objavi i pomoći razumjeti kako kultura utječe na prepoznavanje Božje slike. Kultura i način života se stalno mijenjaju, stoga se mijenja i slika Boga koju kršćanin prepoznaje u svom uvjerenju. Odnosi među pojedincima u nekim kulturama uvjetuju vjernikov odnos prema Bogu, a u odnosima se rađaju i slika vjernika i slika Božja.
Peto predavanje poslijepodnevne sekcije pod nazivom „V kolikšni meri razumevanje Svetega pisma prispeva k razumevanju Boga?“ je održao doc. dr. sc. Samo Skralovnik, bibličar s teološkog fakulteta u Ljubljani. Predavanje je započeo iznoseći vlastito iskustvo o tome kako ljudi ne poznaju Bibliju, a posebno Stari zavjet što rezultira nepoznavanjem Boga onakvim kakvim ga predstavlja Sveto pismo. Ako bi se slijedila ideja heretika Marciona i iz Biblije se isključi cijeli Stari zavjet, a ostane samo Evanđelje po Luki i Pavlove poslanice, tada bi se dobila vrlo fragmentirana i iskrivljena slika o Bogu.
Razumijevanje i poznavanje Biblije, uključujući i Stari zavjet, utječe na religiju i vjerničke predstave o Bogu. Jednom je prilikom Isus rekao: "Moj Otac radi do sada, a i ja radim" (Iv 5,17). Te izreka, s jedne strane, ukazuju na njegovo "utkivanje" u Stari zavjet, tj. da je njegovo djelovanje na istoj razini kao Božje, Očevo, a drugo da je Očevo djelovanje kontinuirano. Ne može se razumjeti Krista bez starozavjetne pozadine jer ključ razumijevanja Biblije je upravo kristocentričan.
Šesto predavanje je održao doc. dr. sc. Anđelo Maly, profesor Svetog pisma na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Naslov predavanja je „Book of Esther and the hidden God. How to read Esther today?“, a samo predavanje je održano na engleskom jeziku. Estera prikazuje ženu heroja u razdoblju Ahemenida u Perzijskom razdoblju (550–330 pne.). U Kršćanskim Biblijama knjiga o Esteri slijedi Ezru i Nehemiju jer su sve tri smještene otprilike u isto doba. U židovskom Tanahu, Estera pripada Ketuvimu (»Spisi«) Za razliku od Ezre i Nehemije, Estera se usredotočuje isključivo na iskustva Židova iz dijaspore koji žive u Perziji. Sve tri knjige obrađuju pitanja židovskog identiteta, ali Esterina perspektiva je sasvim drugačija.
U Esteri je židovski identitet prepun opasnosti pa se čak morao držati u tajnosti. Iako je knjiga dio Biblije, ni u jednom retku se Bog izričito ne spominje, no u nekim recima, se upravo u početnim slovima krije tetragram JHWH. Čini se da je Bog koji šuti u ovoj knjizi glavno teološko i egzegetsko pitanje. Knjiga o Esteri je teodiceja na način koji govori o Bogu u situaciji egzistencijalnih prijetnji »na ovom svijetu«. Među patnjama prikazuje otajstvo Božje tajne operacije. Također, čini se da su glavni likovi u zapletu Estere važni za bolje razumijevanje knjige i njezine poruke. Baš kao i Židovi u dijaspori, i mi smo iskusili probleme izolacije u razdoblju stvarne krize i pandemije. Za mnoge, to je bilo razdoblje straha i nevolje. Cilj ovog predavanja i članka je upravo pokušati pronaći biblijsku vezi između Starog zavjeta i aktualne situacije posebno kroz ideju skrivenog Boga.
Sljedeće predavanje je održao mr. sc. Ivan Benaković, asistent na katedri Svetog pisma na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, na temu „Biblijski govor i njegovo ispravno (ne)shvaćanje za kreiranje (ne)ispravne slike Boga- neki primjeri iz Novog zavjeta.“. Predavač je istaknuo kako je glavni problem u kreiranju slike o Bogu nedostatnost biblijskog znanja. Na tri novozavjetna teksta je objasnio kako je važno ispravno shvaćati poruku svetog pisca za stvaranje slike o Bogu. Prvi tekst je Lk 7, 36-50 koji govori o odnosu Isusa i grešnice. Isus je taj koji se susreće s ljudskom grešnošću i ranjivošću te u susretu transformira osobnost osobe. U tom susretu se susreću sveto i grešno koje biva očišćeno, a to je moguće jedino putem vjere. Drugi tekst je Mk 13 koji je biblijski govor o katastrofama. Ovaj tekst je parenetski, a ne apokaliptični i svrha je dati utjehu unatoč krizi. Sam smisao apokalipse nije strah nego nada i ohrabrenje. Treći tekst je 1 Sol, 1-3 i Rim 5, 3-5 u kojima se Pavao zauzima za ljubav i vjeru utemeljene u Kristu.
Važno je ispravno čitati Sveto pismo zbog kreiranja slike o Bogu. Slika Boga u liku Isusa Krista koji suosjeća s bijednim čovjekom, zacjeljuje rane i prašta poziva na novinu življenja s njim. Cilj apokalipse je dati nadu i pročišćenje vjere. Govor o nadi je nosivi element kršćanske vjere. No uvijek ostaje prostor za neznanje pred Bogom i on je nužan za novinu koju može dati samo Bog.
Osmo predavanje je imao izv. prof. dr. sc. Boris Vulić, profesor dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, a naslov je „Srdili ste Jahvu (Pnz 9,22.)“ Božja srdžba kao izraz njegove zahtjevnosti.“ Profesor je započeo izlaganje rečenicom kako je kršćanstvo paradoks, a ne kontradikcija jer u paradoksu ne znamo naći poveznicu između svetog i grešnog, ljudskog i božanskog, milosti i grijeha… previše se stavlja naglasak na milost što dovodi do ispraznosti govora o milosti, a to je posljedica zaborava pakla. Mnogi danas, posebice u vremenu pandemije, govore kako Bog ne može kažnjavati ljude iako Sveto pismo govori drugačije. Božja srdžba se pojavljuje u dva aspekta: srdžba prema neprijateljima izabranog naroda kad Bog staje u njihovu zaštitu ili pak kao srdžba prema vlastitom narodu uzrokovana kršenjem Saveza.
Milosrđe i srdžba jednostavno idu zajedno. Krist objavljuje milosrdnog Oca, ali ne dokida Njegov gnjev. Božja srdžba je drugačija od ljudske , a odnosi se na čovjeka ukoliko se ne želi obratiti. Sveti Ivan piše da onaj tko ne vjeruje u Sina da će Božja srdžba ostati na njemu. U Svetom pismu pronalazimo obilje govora o Božjoj ljubavi i njegovu milosrđu spram čovjeka, isto tako u njemu postoji mnoštvo izraza o Božjoj srdžbi prema čovjeku zbog njegove grešnosti i radi njegova spasenja. Biblijski govor o Božjoj srdžbi također konstitutivan za istinsku kršćansku sliku o Bogu i da se takav govor nipošto ne može zanemariti. Svrha je izlaganja pokazati da biblijski zapisi o božanskoj srdžbi otkrivaju Boga koji je zahtjevni Bog i to radi nas i našega spasenja te da Božja srdžba ne isključuje Božju ljubav i milosrđe, nego upravo iz njih proizlazi. Srdžba je ranjena Božja ljubav, ali po njoj se čovjek spašava jer to je način na koji Bog opominje čovjeka i poziva ga na obraćenje.
„Faith in secular age„ je naslov predavanja prof. dr. sc. Tone Svetelja, profesora fakulteta u Bostonu. Pozivajući se na Justina mučenika, kao i svaka druga kultura, čak i moderna i postmoderna kultura ima »sjeme svijeta Boga«, tj. aspekte koji bi mogli potaknuti kršćansku vjeru. Moderno doba je obilježeno primatom razuma, željom za autonomnošću, slobodom i istinom koja je jedino empirijski provjerljiva.
U postmodernom vremenu mnogi su se autori pitali što je onkraj čisto racionalne i znanstvene epistemologije. Čini se da se postmoderna više otvara duhovnom, dobro obrazloženom vjerskom uvjerenju. Traženje cjelovitijeg načina spoznaje uključuje i kritičko zaključivanje te emocije i proživljena iskustva. Sve je veća potraga za duhovnošću, što nije nužno povezan s religioznosti. Postmoderna stavlja vjeru i nevjeru kao dvije moguće perspektive, a niti jedna od njih razumnija od druge. U tom kontekstu postmoderne i sekularnosti, teologija i psihologija su pozvane otkriti, procijeniti i integrirati nova sredstva za osobni rast. Svjetovno društvo potiče osobno odabranu vjeru. Vjera se manje temelji na vanjskoj kulturi, a više na osobnom uvjerenju. poziva nas da proširimo svoju sliku Boga. Budući da je naše ljudsko razmišljanje o Bogu uvijek premalo, razmislimo o Bogu na način na koji »Bog jest Bog «, a ne naša slika i prilika. Vjera uvijek mora biti slobodna i oslobađajuća te je vjernik pozvan na duhovni život i dijalog s transcendentnim.
Posljednje predavanje „Vera zakoncev, kis o utrpeli zakonsko ločitev“ je imao izv. prof. dr. sc. Stanislav Slatinek, profesor crkvenog prava na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Istaknuo je kako je glavna tema na crkvenim sudovima u posljednje vrijeme povećan broj razvoda brakova.
Crkveno pravo, međutim, otkriva da su upravo ništavne pravne radnje često znakovi "probuđene vjere" Analiza poništenja brakova na crkvenim sudovima da crkveni brakovi nisu zaključeni samo radi očuvanja kršćanske tradicije i da brak nije samo slučajnost. To je mnogo više, zbog osobne vjere da dobra braka dolaze od Boga Stvoritelja. Kanonski postupci pokazuju da su mnogi supružnici iskreno htjeli sklopiti dobar brak, no nažalost ponekad dođe do razvoda. Tužbom za ništavnost se u njima ponovno budi trag "vjere u Boga" koji je podržan Božjom milošću, da će barem drugi put (ili prvi put, ako se dokaže ništavost) moći stupiti u stvarni brak u smislu punog dara Božjeg.
Predavanje je temeljeno na stručnom pregledu tužbi (na crkvenom sudu u Mariboru u razdoblju 2015.-2020.) Pod aspektom "vjere zaručnika" s uzimajući u obzir svu postojeću kanonsku literaturu koja se bavi pitanje vjere i sakramenta zakona. Ovim radom se želi opovrgnuti rezultate hipoteza da su crkveni brakovi sklopljeni isključivo u svrhu očuvanja kršćanske tradicije i da se potvrde pretpostavke kako su mnogi supružnici koji su doživjeli razvod u kanonskom procesu ništavosti ponovno u sebi probudili trag osobne vjere kako nije sve izgubljeno.
Na kraju konferencije su neki od predavača te dekani iznijeli svoje dojmove i pohvale na organizaciji i uspjehu same konferencije. Skup je završio doc. dr. sc. Josip Bošnjaković iznoseći sedam savjeta svete Terezije Avilske o pronalaženju prave sreće i na hrvatskom i na slovenskom jeziku kao zaključak ove konferencije, ali i kao poticaj na buduću suradnju.
Tekst / fotografija: Matea Miličić / Marija Hardi
