U petak je profesor Japundžić uveo studente u vježbe razmatranjem na temu važnosti šutnje u duhovnome životu općenito, a isto tako i u ovim vježbama. Naglasio je kako se u današnje vrijeme čovjek boji biti sam u šutnji, tišini, a upravo tu nastaju velike odluke. Mi često bježimo od tišine, ali ona je važna kako bismo uopće mogli živjeti s drugima, da bismo mogli čuti i razumjeti drugoga. Kako živimo u vremenu buke u kojemu nemamo vremena za šutnju, mir i sabranost, ove su vježbe upravo prilika kako bismo se povukli iz svakodnevice u šutnju i susreli se sami sa sobom i s Bogom. Potrebno je utišati same sebe kako bi Bog mogao progovoriti jer Bog progovara u tišini. Nakon samostalnog promišljanja, uslijedila je zajednička pobožnost križnoga puta.

Drugi dan vježbi započeo je zajedničkom molitvom Jutarnje. U prvome razmatranju toga dana, profesor Matezović rekao je kako će vježbe biti usmjerene prema osobi svetoga Josipa. Upravo gledajući svetoga Josipa, možemo shvatiti kako rasti u temeljnoj vrlini kršćanskoga života, a to je poniznost. Poniznost nije u ponižavanju samoga sebe, vrijeđanju, već se poniznost očituje u promatranju sebe onako kako nas Bog promatra. Tako se možemo zapitati kako mi gledamo na poniznost. Kako shvaćamo sebe koji bismo trebali biti ponizni? Riječ poniznost dolazi od latinske riječi humilitas, koja opet svoj korijen nalazi u riječi humus – tlo, zemlja. Dakle, biti ponizan znači biti svjestan svoje zemaljske stvorenosti, biti s obje noge na zemlji. Ono što nam pomaže u življenju ove kreposti su molitva, post i milostinja. Kada promotrimo biblijske tekstove u kojima se Isusa omalovažava povezujući ga s Josipom (Lk 4, 22; Iv 6, 42; Mt 13, 54-55.57), možemo vidjeti koliko je bio ponizan. Isusa nisu pokolebale te riječi, to ga nije spriječilo u njegovu poslanju spašavanja grešnika, već nam je time pokazao koliko nam je potrebno ozdravljenje. Ono što još možemo vidjeti jest da za Isusa biti članom Josipove obitelji nije poniženje, već prilika za rast. Isus je bolje od bilo koga znao dubinu svoga poočima. Zapitajmo se kako se mi nosimo sa stvarnošću naše obitelji, našega oca, naše majke. Na koji ih način doživljavamo s obzirom na naš budući život? Josip je čovjek radnik, koji, iako je potomak Davidove kraljevske loze, radi kao tesar ne mrmljajući i ne prigovarajući. Tu opet prepoznajemo poticaj za naš svakodnevni život gdje se možemo zapitati za čime mi žalimo. Kakve smo osobe u svakodnevnom životu? Mrmljamo li stalno na nešto žaleći za boljim životom? Josip je svojim radom prehranjivao Isusa i Mariju i to je ono što mu je u svakodnevnom radu davalo jasnu motivaciju i cilj za daljnji rad. Možemo se pitati što i tko nama daje svakodnevnu snagu i motivaciju. Nakon samostalnog razmatranja uslijedila je zajednička molitva krunice.

U popodnevnom razmatranju, nastavili smo promišljati o Josipu kao sluzi Božjem. On je mogao od Isusova najranijeg djetinjstva brinuti o njemu i Mariji jer je surađivao kao sluga Božji koji je svoj život podložio Božjoj Riječi. Kao što je Marija izrekla svoj „fiat“, to je učinio i Josip kada pristaje biti sluga Božji nakon anđelova ukazanja. Kako mi odgovaramo na Božji poziv? Koliko nam je puta Bog progovorio u srcu? Koliko se možemo zvati slugama Božjim? U evanđeljima Josip ne progovara niti jednu riječ. Kada bi živio u našem vremenu, vjerojatno bi bio još više prezren, pogotovo u ovom vremenu raznih sredstava priopćavanja. Možemo li mi uopće biti službenici Božji? Pavao kaže: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ To vidimo i kod svetoga Josipa. Ako u njemu živi Krist, onda se on mora umanjivati da bi Krist rastao. Umanjujemo li se mi da bi Krist u nama živio? Josip šuti, on je skriven. Njegov je Sin bio toliko u njegovu srcu da on nije imao potrebu govoriti. Umjesto riječima, on je govorio djelima. U Mt 9, 35-38; 10, 1.6-8 nailazimo na tri ključne riječi Isusova ponašanja: vidi, sažali se i djeluje. Isus vidi mnoštvo, izgubljenost, strahove, bolesti – on ima oči. Očima možemo gledati na fizički način, ali možemo i vidjeti, što je njihova duhovna funkcija. Pitanje je vidimo li samo loše ili vidimo i ono dobro? Isus osjeća sućut, sažaljenje, bliskost – on ima srce. Srcem osjećamo, ali i suosjećamo. Što naše srce osjeća? Prijezir, pohlepu, ogorčenost ili osjećaj sućuti, radosti, solidarnosti? Isus djeluje, liječi, poziva učenike da nastave to poslanje – on ima ruke. Rukama radimo i djelujemo. Što radimo našim rukama? Jesu li naše ruke otvorene za pomoć drugima? U ovim izvještajima Matejevog evanđelja vidimo da nikada nećemo biti sami u Božjim očima, već da je ispred nas Isus koji nas voli, vidi i čini sve za nas.

Nakon samostalnog promišljanja, uslijedilo je pokorničko bogoslužje i mogućnost svete ispovijedi. Potom je slavljena sveta misa. U homiliji, vlč. Matezović naglasio je kako je Isus jedini koji može primijetiti i pravo vidjeti kakvi mi uistinu jesmo. Jedino u njemu, u odnosu s njim i pred njim možemo dobiti pravu sliku o nama samima. Biti iskren pred Bogom omogućava nam poniznost, mogućnost da svoj život potpuno stavimo Bogu i da budemo pravi službenici Božji. Zatim se profesor osvrnuo na događaj sa zasjedanja II. vatikanskog sabora 1962. godine. Biskup Petar Čule održao je traktat o tome da ime svetoga Josipa treba ući u 1. euharistijsku molitvu. No kako je imao problema s govorom, ostali su ga kardinali počeli pomalo izrugivati. Papa Ivan XXIII. vidio je kako se kardinali ponašaju prema njemu, a on je znao kroz što je biskup Petar prošao (11 godina bio je zarobljenik komunističkoga režima, bio je i u namjerno izazvanoj nesreći u vlaku te je nakon toga počeo imati problema s govorom) i stoga papa 8.12. dekretom uvodi ime sv. Josipa u 1. euharistijsku molitvu. Povijest naše Crkve ima potrebu od nas samih praviti pravednike ne gledajući povijest i život osoba oko nas. Iskrenost pred Bogom i pred nama samima uvijek će nas voditi putem prihvaćanja i razumijevanja drugih i drugačijih. Trudimo se kroz život ići iskrena i mirna srca pouzdavajući se u milosrđe i pravednost našega Boga. Nakon večere, uslijedilo je klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Posljednji dan duhovnih vježbi započeo je molitvom Jutarnje. U posljednjem razmatranju, profesor Matezović osvrnuo se na važnost strpljivosti u životu. Strpljivost nam je svima teška za prakticiranje, pogotovo u trenucima kada se nađemo u situaciji u kojoj nemamo kontrolu. U ovom modernom vremenu, sve nam je stavljeno na dohvat prsta i zato nam postaje teško nešto čekati. Sv. Josip može nam biti uzor strpljivosti. Njegov je život pun čekanja. Čekao je da se Marija vrati od Elizabete, čekao je da mu se Gospodin objavi i da mu odgovor što da učini s Marijom. Jesmo li nestrpljivi s Božjim odgovorima u vlastitom životu? Sveti Josip odlazi sa svojom obitelji u stranu zemlju gdje mu sigurno nije bilo lako osigurati brigu za obitelj, ali u svemu tome uvijek je bio miran, blag i predan Božjoj providnosti jer se u suprotnom ne bi ni s Isusom ni s Marijom događalo sve što će se događati. Uvijek ćemo prolaziti kušnje koje će testirati našu strpljenje. Bog dopušta kušnje kako bismo mi rasli u krepostima. Potrebno je i da budemo milosrdni prema drugima i onda kada znamo njihove mane te se i na taj način vježbamo u strpljivosti. Naučimo biti mirni i staloženi u svim životnim situacijama, zaključio je profesor.

Duhovne su vježbe završile molitvom krunice Božjega milosrđa i svetom misom. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo. (Ef 2, 10) Činjenica da smo njegovo djelo i da smo stvoreni za dobra djela u svjetlosti jest Božji dar i ta nas svijest darovanosti čuva od opasnosti oholosti i ponosa. No, uvijek vlada drama života u kojoj se preferira tama. Nas ljude lako je prevariti jer smo slabi, po grijehu prvog čovjeka svi smo postali grešni i to anđeo tame dobro zna. Čovjek ide ondje gdje je radost, sreća, gdje će nešto ostvariti na lakši način i toga je anđeo tame svjestan. No bez obzira na njegove igre, mi imamo Boga koji je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne. Bog je dao svoga Sina da bismo se mi mogli vratiti svjetlu, živjeti u svjetlu. Bog je smatrao svako stvorenje, pa tako i svakoga od nas važnijim od njega samoga. U Božjim očima spasiti znači sačuvati. Ništa od našega života neće biti izgubljeno – ni jedan napor, ni jedan uzdah, ni jedna suza, pad. I mi smo pozvani ljubiti druge po uzoru na Boga.  

Tekst: Maria Dragomirović
Fotografija: Jelena Živković