Događanja

Akademska godina započela s anđelima čuvarima

Autor:  Montag, 02 Oktober 2017 |

Dana 02. listopada održano je svečano euharistijsko slavlje studenata KBF-a u Đakovu u apsidi đakovačke katedrale. Svetu misu je predvodio izv. prof. dr. sc. Ivica Raguž, dekan KBF-a, u koncelebraciji sa ostalim profesorima Fakulteta.

Dekan je u propovijedi razmatrao o ulozi anđela u životu kršćana, a time i studenata, profesora na teološkim fakultetima: «Anđeli se u Svetomu pismu predstavljaju kao nevidljive osobe koje upravljaju prirodnim zbivanjima, elementima. Oni omogućuju da u svijetu, u cijelom svemiru vlada čudesna harmonija. Anđeli pokreću vjetar, anđeli stoje iza munje i grmljavine na Sinaju, anđeli šalju oganj na Sodomu i Gomoru, anđeo je gibao vodu u ribnjaku Bethzatha. Anđeli nas pozivaju da Božju prirodu gledamo drukčijim očima, kao Božje stvorenje, kao neku vrstu «anđeoskoga ruha» koje smo pozvani poštovati, poput Davida koji je pao ničice pred anđelom: «David, podigavši oči, vidje Jahvina anđela kako stoji između zemlje i neba držeći u ruci isukan mač koji je podigao na Jeruzalem, i on pade ničice sa starješinama obučenim u kostrijet.» (1 Ljet 21, 16) Pokušajmo zato s anđelima drukčije gledati prirodu, biti zajedno s anđelima čuvarima i sami čuvari prirode kao Božjega stvorenja: imati manje oči i ruke grabežljivaca, a više oči i ruke čuvara. Tko bi drugi danas trebao biti čuvar, pastir Božje prirode ako ne mi kršćani, mi teolozi. Nadalje, anđeli se protive našoj oholosti i taštini. Budući da su anđeli savršenija bića od nas, savršenija ukoliko bez grijeha, njihova prisutnost doziva nam u svijest da nikad ne možemo biti tako «savršeni», bilo kao kršćani, bilo kao teolozi, studenti i profesori teologija, kao što su to anđeli. Stoga, prisutnost anđela i pobožnost prema anđelima čuva nas od teološke, kleričke i svake druge taštine. Trebamo se njima stalno utjecati, kako to i čini stara molitva anđelima: «Osobito pak me brani da mi dušu grijeh ne rani.» Naposljetku, da nastavimo na tragu navedene molitve, anđeli nam kazuju koja je svrha i smisao cijele teologije: «A kad s ovog svijeta pođem sretno da u nebo dođem, da se ondje mogu s tobom vječno klanjat' dragom Bogu.» Poznato je da je u izvornom značenju riječ «theologia» u crkvenih otaca razmatranje o samome Bogu, o Bogu u njemu samome, za razliku od «oikonomije», koja se odnosila na teologiju pod vidom razmatranja Boga koji se objavio u povijesti. Dakle, krajnji smisao teologije, a k tomu i njezin krajnji cilj i dovršenje, jest klanjanje, proslava Boga. U svojemu središtu teologija je himnička, ona treba započinjati s himnom i završavati s himnom, s anđelima započinjati i s anđelima završavati. Gdje teologija prestaje biti «theologia», anđeoska, himnička, tamo se teologija srozava na isprazno prepričavanje i brbljajuće tumačenje ovozemaljskih stvarnosti. Da se to ne dogodi, Bog nam objavljuje kao Bog anđela koji ga hvale i slave, Bog nam stalno šalje anđele. I dopustite mi još jednu misao, misao meni jednoga od najdražih svetaca i prijatelja, sv. Franje Saleškoga. Sv. Franjo piše njegova je veliku pobožnost prema anđelima. Tako na jednom mjestu piše sv. Ivani Franciski Chantal: 'Nikad ne molim bez vašeg sudjelovanja u prošnjama, i ne pozdravljam nikad svoje anđele, a da ne pozdravim i vašeg.' No, ovdje nas zanima jedna drugoga misao koja je ponovno upućena sv. Ivani Franciski: 'Moramo, koliko je do nas, utjecati na duhove onako kako to čine anđeli tj. blagim nadahnućima, nikad prisilom.' Tako bismo mi trebali djelovati mi profesor, svećenici, poglavari spram onih koji su nam dani, 'blagim nadahnućima, nikad prisilom'. Tako bismo i kao kršćani, jednoga dana kao vjeroučitelji i svećenici, trebali naviještati Isusa Krista u ovom svijetu: 'blagim nadahnućima, nikad prisilom'», zaključio je Dekan.

Nakon svečanog euharistijskog slavlja uslijedila je inauguracija u novu akademsku godinu u Dvorani biskupa Mandića. Pri tome je dekan KBF-a pozdravio nove predstavnike studentskog zbora, prodekane i sve prisutne studente. Dekan  je u svojem inauguracijskom govoru istaknuo sljedeće: «Magister adest et vocat te». Natpis je koji se nalazi na ulazu u kapelicu đakovačkoga Bogoslovnog sjemeništa. «Učitelj je ovdje i zove te», Martine su to riječi iz Ivanova evanđelja koje su upućene Mariji. Znakovito je da se upravo te evanđeoske riječi nalaze iznad kapelice. One svjedoče o svijesti prijašnjih pokoljenja, poglavara i teologa, o važnosti činjenice da je Isus Krist učitelj. Radi se o nazivlju, rekli bismo, o kristološkom naslovu koji je danas poprilično zapostavljen na teološkim učilištima, a ponekad se može dobiti dojam, još više u bogoslovnim sjemeništima, župama i određenim pristupima duhovnosti. Dopustite mi stoga, na početku ove akademske godine, da kratko razmatram o Kristu kao učitelju. Sva evanđelja jasno nam predstavljaju Krista kao učitelja, odnosno Isus Krist samoga sebe predstavlja kao učitelj. On je, dakle, osoba koja podučava, i to riječima i djelima. On je znao čitati i pisati, već kao dvanaestogodišnjak u hramu je pokazao da je bio studiozna i inteligentna osoba. Najviše to dolazi do izražaja u njegovim podukama, a posebice u nenadmašnim prispodobama koje i danas u nama bude divljenje i izazov za uvijek novo razumijevanje. Isus Krist je, dakle, kao Učitelj bio inteligentan i pametan. Na prvi pogled ta se činjenica čini samo razumljivom, ali nažalost današnje stanje Crkve, teologije i bogoslovnih sjemeništa daje drugi dojam. Naime, često se Isusa Krista predstavlja kao karizmatika, kao putujućega propovjednika (još mu samo duga kosa i gitara nedostaje!) koji neopterećeno i neobvezujuće pripovijeda o svojim iskustvima, kao brata koji nas razumije i s kojim se smijemo smijati, zabavljati i uživati. Ne treba puno da takvo razumijevanje Krista utječe negativno i na naša učilišta, sjemeništa i župe. Tako primjerice teološka učilišta postaju mjesta druženja, opuštanja, duhovnoga zajedništva i molitve i ništa više od toga. Ponekad se dobiva dojam da je na teološkim učilištima sve važnije osim studija, učenja. Treba također jasno reći se teološka učilišta ne smiju i ne mogu pretvoriti u župne zajednice, samostane ili studentski domovi u mjesta molitve, zabave ili ne znam čega drugoga. Tko to traži ovdje, taj nije morao doći studirati, mogao je ostati doma i doma učiti se moliti, vjerojatno možda i puno bolje nego na Fakultetu! Ili pak da se teološki studij pretvori u zabavu, druženje, pa prevagu dobije tzv. Izvannastavne aktivnosti. Opet ponavljam, taj nije morao dolaziti studirati, to je sve mogao puno bolje kod kuće i izvan Fakulteta! Ne, teološki fakultet, naš fakultetski campus, naš studentski dom, to su mjesta studiranja, mjesta na kojima prije svega studiranjem slušamo Isusa Krista Učitelja. Tko ovdje ne studira, ništa mu ne vrijedi molitva, odnosno tko ovdje istinski studira, taj istinski i moli! Isus Krist je učitelj, a to znači da on sam posjeduje znanje, jer je sam učenik, jer je on sam, ako tako smijemo reći, učenik Oca: «Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac.» (Iv 12, 50) «Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini.» (Iv 5, 20) Dakle, ako je Isus Krist bio učitelj samo kao učenik, koliko se tim više očekuje od nas, profesora i studenata teologije! Dobar student može samo onaj koji se shvaća ponajprije kao učenik, kao onaj, čuli smo sv. Ivana, koji čini isto ono što čini Isus Krist: koji «sluša» i «gleda», sluša i gleda Isusa Krista, odnosno konkretno na Teološkom učilištu profesore teologije koji ih uvode u otajstva vjere, u nauk Crkve. Nažalost, često se događa da studenti dolaze na ovaj Fakultet već kao «učitelji», kao «profesori» vjere i teologije. Stoga se ne treba čuditi da od takvih studenata ne će nikada biti dobrih svećenika, vjeroučitelja ili možda i teologa. To više vrijedi ako imamo na umu da će i sami studenti jednoga dana biti učitelji. No, kako će to moći istinski biti, ako nikada nisu bili učenici, ako nikad nisu ušli u Kristovu školu «slušanja» i «gledanja» Drugoga, Boga, Crkve?! Svjedoci smo duboke krize službe učitelja u Crkvi, ali i u društvu pa se pitamo nije li jedan od glavnih razloga kriza učeništva: moderni učitelji nikad nisu bili učenici, a moderni učenici ne žele biti učenici!

No, važnost učeništva posebno se tiče nas učitelja, profesora na teološkim učilištima. Nije samo važno da i sami budemo Kristovi učenici, učenici Crkve, učenici nauka i života Crkve, nego jedan od najvećih znakova plodnosti naše učiteljske službe ako imamo učenike oko sebe, ako privlačimo oko sebe studente kao svoje učenike! Nažalost, može se dogoditi i nama da godinama predajemo i istražujemo a da nikad nismo okupili oko sebe svoje učenike, nikoga nismo oduševili za ono što predajemo. Koji se put se događa da se oko nas okupljaju studenti ne zbog onoga zbog čega smo prvenstveno poslani, a to je studij, nego zbog drugih razloga (izvannastavna angažiranost, duhovnost i dr.). Naime, mi smo poslani ovdje na Fakultet, zaposleni smo ovdje prvenstveno da budemo profesori, učitelji, a ne da budemo župnici, druželjubivi i zabavni, duhovnici, koliko god to bilo sve hvale vrijedno. Jednom riječju, istinski učitelj okuplja prvenstveno oko sebe studijske učenike, i to ih okuplja ne prisilom, zavođenjem, nego autoritetom samoga nauka koji podučava, svojom posvećenošću studiranju i istraživanju. Da, plodnost se istinskoga učitelja uvijek se očituje u tomu da «rađa» učenike. da dogmatičar «rađa» dogmatičare, filozof filozofe, povjesničar povjesničare, pastorali pastoraliste itd.  I nema veće radosti kod istinskoga učitelja da njegov učenik bude bolji od njega, on se raduje poput Hektora u Ilijadi koji uzima u naručje svojega sina Astijanakta i podiže ga prema nebesima, moleći bogove da njegov sin bude jači od njega. No, da se vratimo još Kristu učitelju. Učenički stav prema Kristu učitelju podrazumijeva da cijelim svojim bićem upijamo sve njegove riječi i njegova djela, da upijamo njegov duh. To upijanje njegova duha podrazumijeva upijanje tijela toga istoga, tijela iz kojega je izraslo, u kojem se oblikovao i dobio svoju formu taj isti duh. To tijelo jest tijelo izraelskoga naroda, ono što se naziva semitski duh. Student teologije mora se tako stopiti sa Starim zavjetom da sam bude semit, da sam misli, govori i djeluje kao semit, kao Židov, jer spasenje dolazi od Židova (Iv 4, 22), dolazi od Isusa Krista. Zato je važno učenje hebrejskoga jezika, biblijskih znanosti i osobnoga razmatranja Sv. pisma, napose psalama kako bismo postali semiti. Tijelo Kristova duha jest također grčko-rimski svijet. Posebno je to grčka kultura i jezik, na kojemu je i napisan cijeli Novi zavjet. Student teologije ne može ne poznavati grčki jezik, to poznavanje ne smije biti sporedni dodatak, nego uvjet razumijevanja Novoga zavjeta. Na neki način student teologije mora biti Grk kako bi poznavao Novi zavjet, kako bi Novi zavjet postao i njegovo tijelo. K tomu, naša cjelokupna kultura duguje svoje postojanje grčkoj kulturi koja nas uči mišljenju (filozofiji), osjećaju za formu (umjetnost), za vježbanju u duhovnom (krjepost) i tjelesnome (askeza). Danas smo svjedoci krize grčkoga, gimnazijskoga u kulturi, a i na teološkim učilištima. A dobrim teologom, svećenikom i vjeroučiteljem nemoguće je postati bez grčkoga elementa, posebice bez ozbiljne filozofije. Zato posebno pozivam sve studente da studiju filozofije pristupe s posebnom pozornošću i predanošću. To isto vrijedi i za rimsku kulturu, unutar koje se Kristov duh na poseban način utjelovio, unutar koje je i Katolička crkva zadobila svoju formu. Rimski duh kao duh hrabrosti (fortitudo), prava (ius kao objektivnost) i pobožnosti (pietas). Učenje latinskoga jezika nije samo učenje jezika (to se odnosi i na grčki), nego upijanje te iste kulture: učenjem jezika se prima forma mišljenja i djelovanja! K tomu, za nas katolike latinski jezik i razumijevanje latinskoga jezika ostaje temeljni uvjet za bavljenje ne samo teologijom (sva najvažnija djela napisana su na latinskom!), nego za razumijevanje Svetoga pisma (Vulgata) i liturgije. Nažalost, danas se događa da studenti i profesori teologije jedva da i poznaju i latinski jezik. I on se pretvorio u puki dodatak! No, da ne duljim, ozbiljan teološki studij treba nam omogućiti da postanemo i Semiti, i Grci i Rimljani, da na taj način upijemo duh Krista našega Učitelja i njegove Zaručnice, Crkve, naše Učiteljice. Uz sve ostalo na teološkim učilištima, čini mi se posebno važnim istaknuti upravo te tri dimenzije učenja.

«Magister adest et vocat nos», «Učitelj je tu i zove nas», zove nas da u ovoj akademskoj godini budemo njegovi učenici, i mi profesori, i vi studenti. Nakon inauguracijskog govora uslijedilo je zajedničko druženje svih studenata, profesora i osoblja Fakulteta.

Tekst i fotografija: Slađana Bradarić

Image Gallery

Kontakt

Katholische theologische Universität in Đakovo

    • Petra Preradovića 17, p. p. 54
      HR - 31400 Đakovo
    • Port: (++385) 031/802-400
      Secreteriat: (++385) 031/802-402
      Fax: (++385) 031/802-403
    • tajnistvo [et] djkbf.hr

IBAN account:
Fakultät: HR4523900011100474440
Wohnheim: HR3123900011500027586