Prvoga dana, po dolasku u Đakovo u poslijepodnevnim satima, domaćini su ih srdačno dočekali. Sudjelovali su na tradicionalnoj Večeri stvaralaštva koju priređuju studenti đakovačkog Kbf-a. Tu su se predstavili skečevima Kako je Bog stvorio Evu, Kain i Abel, Večernja škola i glazbenom izvedbom Splitski megamix. Druženje je potom nastavljeno uz roštilj i tamburašku glazbu.
Drugoga dana u ranim jutarnjim satima, u Crvenom salonu Nadbiskupskog dvora, primio ih je nadbiskup Đuro Hranić. Oduševljeni njegovim iskrenim i jednostavnim pristupom, pozorno su slušali njegovo svjedočanstvo o životu jedne partikularne, mjesne Crkve. Nakon razgovora s nadbiskupom, obišli su Nadbiskupski dvor, a onda ih je prof. Grgo Grbešić proveo kroz monumentalnu đakovačku katedralu. Kako bi im putovanje bilo još više obogaćeno, zajedno s đakovačkim studentima, prisustvovali su predavanju iz kolegija Teološka antropologija na temu Nebo, kojeg su u suradnji priredili don Boris Vulić i don Edvard Punda. Tumačeći značajke neba naglasili su da je nebo ispunjeno Bogom i čovjekom i da već sada prožima stvarnost. Nebo ne udaljava čovjeka od zemlje, zato kršćani već sada žive u nebu i s nebom. Nebo započinje gdje se čovjek predaje Bogu, gdje je Isus Krist prisutan u vjeri, nadi i ljubavi. Gdje nema ljubavi prema čovjeku, tu nema ni neba. Uslijedila je kratka diskusija kroz zanimljiva pitanja studenata.
Po završetku predavanja posjetili su Bogoslovno sjemenište, gdje ih je rektor Ivo Andrić srdačno dočekao i ukratko predstavio povijest i život sjemeništa. Tu su ostali na ručku zajedno s bogoslovima i njihovim odgojiteljima.
U popodnevnim satima krenuli su u Vukovar gdje ih je dočekao cistercit, pater Henrik Ivan Damjanović. Posjetili su franjevačku crkvu sv. Filipa i Jakova, a potom memorijalni Vukovar. Za početak- Vukovarska bolnica, memorijalni dio. Mjesto gdje je vjerno rekonstruiran život nekoliko stotina ranjenika i bolničkog osoblja tijekom višemjesečne okupacije grada. Nakon bolnice, Ovčara. Masovna grobnica i spomen dom u hangaru gdje su, oni koji su poslije ubijeni, proveli svoje posljednje sate života. Dok su ih sa zida promatrala ta iskrena lica, nedužne oči, nisu mogli ne zapitati se kako su se žrtve osjećale tog hladnog dana… Kome su uputile svoju zadnju misao? Čije je ime zamrlo na njihovim usnama? I još stotine pitanja, a odgovora nema. Zauvijek će ostati nepoznanica… Ujedno i tužni i ponosni, krenuli su dalje. Uslijedio je posjet memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata, zatim Spomen domu hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti te vodotornju za kojeg se može reći da je ujedno i simbol patnje, ali i simbol novog života.
U večernjim satima istoga dana posjetili su i Široko Polje, živu zajednicu vjernika čiji je dušobrižnik don Ivica Raguž, dekan KBF-a u Đakovu. U crkvi sv. Izidora Ratara misno slavlje predslavio je don Edvard. Prof. Raguž je studente potakao da zaista budu teolozi, oni koji će prijateljevati s Isusom Kristom i svjedočiti Božju ljubav. Na kraju mise nekolicina studenata svjedočila je o svom pozivu i pokazala kako Bog poziva različite ljude, bilo u službu svećenstva, redovnika ili pak u službu teologa. Nakon mise svi su bili pozvani na agape koji su pripremile vrijedni župljani. Druženje je potrajalo uz zajedničku pjesmu studenata i razdragane djece.
Trećeg dana ujutro, nakon zajedničke sv. mise, studenti su krenuli natrag u Split. U autobusu su svjedočili svoje iskustvo putovanja. Govoriti i saslušati, izraziti sebe i moći saslušati riječi drugoga, svakako je jedan od plodova ovoga studijskog putovanja.
