Đakon Tutiš otpočeo je nagovor pitanjima sličnima slijedećim „Zar vama trebam govoriti o prorocima? Zar vama trebam govoriti o Izaiji, koji je opisivao kako će biti kada Mesija dođe?“, a sve u svrhu da nas potakne na daljnje razmišljanje, imajući na umu da smo studenti teologije koji mogu i trebaju promišljati i poznavati ove teme. Sveto Pismo nam govori da je Krist već jednom došao među nas, utjelovio se kako bi čovjek lakše shvaćao Boga, ali da će doći opet na kraju vremena što nas potiče da ne brinemo samo o ovozemaljskom, prolaznom, nego da se za to trebamo pripremati. Zato je vrijeme došašća ozbiljno i odgovorno vrijeme. U radostima ovoga (ali i svakog drugog) vremena otkrivamo da je Bog uz nas, ali – Bog je uz nas i u našim teškoćama i patnjama. Onda kada tražimo odgovor na pitanje „Zašto, Gospodine?“ i odgovor ne pronalazimo – slama nas, slama se naš život. No, trebamo nastojati pronaći odgovor u Kristu, jer će On sigurno doći. On ne kasni, nego nam daje priliku da nam svaki dan bude prilika za susret s Bogom. Isus nam dolazi, ne samo kod svete mise i u Evanđelju, nego dolazi svakome osobno kroz životne prilike. On je smisao života, smisao svih zbivanja našega života. I zato, Crkva od nas očekuje da budemo svjedoci Isusa Krista, da svojim generacijama naviještamo da nas je Isus dotaknuo, da živimo svoju vjeru i da tako pokazujemo prema drugima, jer smo upoznali Isusa Krista. Zadatak nam je približiti drugima Boga kakvog nosimo u sebi.
Kroz svjedočanstvo svoga životnog puta, đakon nam je htio približiti misao da trebamo vjerovati da je Bog s nama i kad nam je najteže, On nas u našim poteškoćama nosi na svojim ramenima. Životne kušnje nas vode do Boga. Trebamo se zapitati gdje nas je to Bog već dodirnuo, gdje nas je ozdravio a da to još ne znamo.
Biti s Bogom. To treba biti radost koja pokreće; trebamo se radovati budućem životu (nakon ovozemaljskoga), gdje ćemo sa braćom i sestrama po vjeri moći slaviti Boga u nebeskim poljanama. Moramo biti svjedoci Isusa Krista po različitostima naših životnih puteva, moramo u sebi nositi spoznaju da vrijednom jer nas Bog ljubi, moramo naučiti nositi svoj križ.
Nakon nagovora uslijedilo je klanjanje pred Presvetim, gdje nas je trajni đakon Ivan opet potaknuo na svjedočenje Boga, svjedočenje vjere. Potom je uslijedilo Euharistijsko slavlje, koje je predvodio doc. dr. sc.Grgo Grbešić. Euharistijsko slavlje glazbom i pjesmom pratio je zbor studenata Ruah.
