Trebamo li prvu kršćansku umjetnost 3. i 4. stoljeća promatrati kao zasebnu i zatvorenu cjelinu, izvan korpusa antičke, odnosno, rimske umjetnosti? Smijemo li je izdvojiti iz njezina prirodnog okoliša i pretvoriti je u zasebno razdoblje ili zaseban stil? Ova knjiga nastoji pokazati da okolnosti nastanka kršćanske slike niti izdaleka nisu tako jednostavne kako bi se moglo činiti onima koji njezin početak vide u krugu izolirane i progonjene manjine i u proturječju s tradicionalnim repertoarom antičke umjetnosti. Umjesto toga, upoznat ćemo slojevit svijet bogate prošlosti i vizualnog iskustva, koji prolazi kroz izvanredno velike promjene. Za Edwarda Gibbona, to je "revojucija koja će ostati zauvijek zapamćena i čije posljedice i danas osjećaju svi narodi". No, moramo biti oprezni prema interpretacijama koje to razdoblje opisuje kao vrijeme nazadovanja i propadanja, pretvarajući ga u paradigmu dekadencije, odnosno, "trijumf barbarstva i kršćanstva". Upravo će nam razvitak kršćanske umjetnosti pokazati kako je Rim kroz stoljeća tinjajućeg ili neposrednog sukoba, nerazumijevanja i međusobnog optuživanja između rimske države i kršćana, od "babilonske bludnice" u Ivanovom Otkrivenju, u djelu sv. Jeronima postao "najsjajnija luč svijeta" i predvorje Augustinove Božje države. U tom intervalu dogodila se transformacija antičkog svijeta i rođena je kršćanska Europa.

"Isus u središtu pažnje" naslov je nove knjige vlč. Mateja Glavice, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije. Knjigu je objavila Teovizija, a po želji autora posvećena je„u čast i zahvalnost bl. Miroslavu Bulešiću, svećeniku i mučeniku".

Radi se o zbirci meditacija osobne opredijeljenosti za Isusa, koja po svećeničkom pozivu i poslanju autora treba i druge voditi i usmjeravati do susreta s osobom Isusa Krista. „Želio bih da i ovi retci osnaže i učvrste vjeru kod svakoga vjernika, i onoga tko Boga susreće tek prigodice, kao i poniznog vjernika koji želi osnaživati svoju osobnu i trajnu privrženost Isusu. Možda će u nekome propitati motive zašto vjeruje u Isusa, ili pak produbiti sadržaj onoga u što vjeruje", upućuje vlč. Glavica. 

„Iz Evanđelja, na koje se oslanja svaka meditacija u ovoj zbirci, progovara nam Isus, kojega smo pozvani staviti u središte svoje pažnje. Milosrdni je to, dobri i blagi Isus, koji se susreće s nama i u našoj grešnosti i bolesti, Bog koji nam uvijek iznova pruža svoju ruku", kaže autor i poručuje: „Želim i molim da i po ovim skromnim zapisima, koji su proizišli iz osobne oduševljenosti Isusovom osobom, njegovim riječima i djelima, gestama, znakovima satkanim u evanđeoskim detaljima, Isus svima nama bude na prvom mjestu kako bi sve drugo došlo na pravo mjesto." 

Knjiga ima 214 stranica; 59 meditativnih promišljanja podijeljeno je u četiri dijela s naslovima: „Isusova ljubav me nadahnjuje da ljubim poput njega", „Kroz poniznu molitvu, nošen Isusovim Duhom, svjedočim za njega", „U svakodnevici života odlučujem se za Isusa i ne odustajem" te „U izazovima života čvrsto vjerujem Isusu". Tu je i polazna misao, uvodna posveta te osobna zahvala autora bl. Miroslavu Bulešiću.

(Preuzeto sa stranica Informativne katoličke agencije)

Simpozijem o milosrđu, kao i tiskanjem ovoga zbornika, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu dao je svoj znanstveni doprinos i odgovor na poziv pape Franje u Izvanrednoj jubilejskoj godini, posvećenoj milosrđu, poziv da se ozbiljnije zaustavimo pred ovom važnom teološkom temom.

O milosrđu su tako iz različitih perspektiva progovorili teolozi iz Bosne i Hercegovine (Zenica), Slovenije (Ljubljana), Srbije (Beograd) i Hrvatske (Đakovo): Davor Vuković (Božje milosrđe kao supatnja u suvremenoj teološkoj misli), Karlo Višaticki (Starozavjetni Bog milosrđa?), Anđelo Maly i Josip Bošnjaković (»Zarobljeno milosrđe«. Biblijsko-psihološka analiza Fil 2, 1-4), Halil Mehtić (Neki aspekti milosrđa u islamu), Boris Vulić (Navikavanje slobode na Božje milosrđe. O vremenitim kaznama i oprostima), Ivica Raguž (Milostinja i milosrđe. Neka promišljanja Tome Akvinskoga), Anton Štrukelj (Božje milosrđe – izvor nade), Stanislav Šota (Prispodoba o milosrdnom Ocu i pastoralne smjernice), Šimo Šokčević (Milosrđe kao temeljno uporište personalizma pape Franje i J. H. Newmana), Grgo Grbešić (Marija Faustina Kowalska – apostol Božjega milosrđa), Rastko Jović (Strah milosrđa), Zvonko Pažin (Zavjetna misa o Božjem milosrđu) i Antun Japundžić (»Molitva srca« i milosrđe u istočnoj kršćanskoj tradiciji).

Budući da poruke Izvanredne jubilejske godine, posvećene milosrđu, ostaju trajni poticaj i nadahnuće, radovi ovoga zbornika poslužit će kao dobar orijentir i polazna točka svima onima koji žele produbiti i dalje istraživati temu milosrđa. »Oni su, između ostaloga, i rezultat interdisciplinarnoga, ekumenskoga i međureligijskoga propitkivanja teologije milosrđa. Nadamo se da će u radovima ovoga Zbornika čitatelji otkriti ponizno traganje za istinom, da će ih Zbornik obogatiti te im pomoći da i sami budu ponizni tražitelji Boga – izvora vječne istine, dobrote i milosrđa.« (Iz Predgovora Ivice Raguža i Šime Šokčevića, urednikâ)

tekst: Željko Filajdić

Ma koliko bio duhovan, naš nam se život često otkriva kao tegoban i prepun nedostataka i slabosti i stoga ga želimo popraviti, no promjene se ili ne događaju ili su površne i privremene…

No da bi došlo do istinske promjene nisu dovoljne naše vlastite snage, nego nam je za to potrebno izvanjsko uporište, neophodno je da se u nama uz našu nesavršenu narav otkrije nešto drugo – stvarno i snažno načelo nekog drugog života povrh ovog našeg ograničenog.

Taj novi, bolji život, čovjek ne može stvoriti sam ni iz čega, jer on je izvan nas, mi ga trebamo primiti. I kao što ni naravni život nije stvorio sam čovjek, nego mu je dan, tako mu se i novi život od Boga daruje i stoga se naziva milošću.

Jedan od najpoznatijih modernih mislilaca, ruski velikan Vladimir Solovjev, u ovoj vrijednoj knjizi progovara kako živjeti na toj osnovi  milosti, Božjega dara, blaga koje nije obični umišljaj, nego nam je stvarno darovano. Početak takvog pravog života utemeljena na milosti nije nam tako dalek ni težak, a njegova je osnova u prihvaćanju bogočovještva Isusa Krista po kojemu nam je milost novog života i darovana. Solovjev također na temelju evanđeoskih tekstova i bogate monaške tradicije razlaže tri temeljna stava kojima se iskazuje kršćansko predanje, a to su molitva kao osnova dobrovoljnog predanja Bogu i suglasja s njim, milostinja, to jest milosrdna ljubav kao osnova zajedništva među ljudima te post kao osnova oslobađanja od tjelesnih požuda kroz uzdržljivost i askezu kojima zadobivamo vlast nad naravi i nagonskim.

Budući da autentično osobno kršćansko usavršavanje ne može biti odijeljeno od zajedništva i poboljšanja društvenih odnosa, drugi dio knjige progovara o Crkvi te o tome kako bi život milosti trebao utjecati na društvo i državu.