»Kasni srednji vijek period je obilježen suprotnostima i burnim događajima, istovremenim djelovanjem integracijskih i dezintegracijskih silnica. To je razdoblje u kojem dolazi do značajnih promjena na političkom planu, ali i u drugim aspektima života, razdoblje koje je bitno odredilo kasniji razvoj hrvatskog društva. Dalmacija dolazi pod vlast Mletačke Republike te postaje dio mletačkog Stato da mar, čime je njezin zaseban razvoj određen za više stoljeća. Veliki dijelovi hrvatskog teritorija do kraja srednjeg vijeka potpadaju pod vlast Osmanlija i tako također bivaju odvojeni od ostatka hrvatskih zemalja. Iako su na početku kasnog srednjeg vijeka tek udaljena prijetnja, Osmanlije su ubrzo postale čimbenik koji je bitno utjecao na sudbinu hrvatskog naroda u tom razdoblju. Osim do gubitka teritorija, ratovi s Osmanlijama dovode i do teških pustošenja te posredno i neposredno nanose znatnu štetu gospodarstvu, a financijsku snagu države slabe i veliki troškovi za obranu. Posljedica osmanlijskih djelovanja su i velike migracije stanovništva kako unutar zemlje tako i izvan njezinih granica. Te su migracije dovele i do širenja hrvatskog imena na prostor srednjovjekovne Slavonije i stapanja hrvatskog i slavonskog plemstva, čime se stvara osnovica za buduću integraciju hrvatskog prostora.
Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo u tom je razdoblju u više navrata bilo suočeno i s borbama za krunu između različitih pretendenata. One su također dovodile do značajnih razaranja, ali i do slabljenja položaja kralja u odnosu na barune, odnosno pripadnike najvišeg sloja plemstva i nosioce najvažnijih državnih dužnosti, kao i do promjena u načinu na koji je plemstvo doživljavalo samo sebe i nastanka ideje o plemstvu kao nositelju suvereniteta. Kasni srednji vijek je i razdoblje u kojem dolazi do niza reformi u sudstvu, upravi, poreznom sustavu, kao i do razvoja kulture i pojave renesanse umjetnosti i humanističke misli na ovim prostorima.
(…) Suradnici u ovom svesku većinom su pripadnici srednje generacije povjesničara, a dolaze s različitih ustanova diljem Hrvatske. Iako se njihovi pristupi izradi tekstova, kao i ocjene pojedinih događaja, osoba i situacija koje donose, u određenoj mjeri razlikuju, što je posljedica poštivanja slobode svakog istraživača, svim je autorima zajedničko nastojanje da čitatelju pruže pregled sadašnjeg stanja istraživanja pojedinih tema i dosegnutog stupnja spoznaje, pri čemu navode i rezultate svojih najnovijih istraživanja. Osim toga, treba napomenuti da je želja da se stvori što cjelovitija slika prošlih vremena autore usmjerila prema novim metodološkim pristupima i dosad zapostavljenim vrelima, i to uz korištenje rezultata ne samo historiografije već i drugih znanstvenih disciplina, poput arheologije, povijesti umjetnosti, filologije i povijesti književnosti. Jednostavno rečeno, autori su željeli pokazati dokle smo u spoznajama o hrvatskom kasnom srednjem vijeku došli, istovremeno time dajući poticaj novim istraživanjima« (Marija Karbić)
O hrvatskoj povijesti kasnoga srednjeg vijeka pišu Stanko ANDRIĆ, Irena BENYOVSKY LATIN, Ivan BOTICA, Goran BUDEČ, Lovorka ČORALIĆ, Sabine Florence FABIJANEC, Borislav GRGIN, Sandra IVOVIĆ, Kornelija JURIN STARČEVIĆ, Ivan JURKOVIĆ, Damir KARBIĆ, Marija KARBIĆ, Meri KUNČIĆ, Robert KURELIĆ, Vjeran KURSAR, Zoran LADIĆ, Nella LONZA, Ivan MAJNARIĆ, Marija MOGOROVIĆ CRLJENKO, Jadranka NERALIĆ, Zrinka NOVAK, Zrinka PEŠORDA VARDIĆ, Gordan RAVANČIĆ.
Preuzeto sa stranica Matice hrvatske
