Prof. Raguž je započeo homiliju Danteovim citatom : „Amor che ne la mente mi ragiona - Ljubav koja razmišlja u mojemu duhu.“ Ova Danteova izreka najbolje opisuje današnju svetkovinu Presvetoga Srca Isusova. Što je zapravo srce? Što kao takvo simbolizira? Srce ponajprije simbolizira čovjekov duh, ali duh koji je postao tijelo, «otjelovljeni duh». To je duh koji je postao konkretan, blizak, koji se daje raniti i pogoditi drugim. Srce također simbolizira i tijelo koje je postalo duhom, «oduhovljeno tijelo». To tijelo nije više prepušteno užitcima, trenutačnomu, nego uzdignuto iznad sebe samoga, prema drugom, upravo duhovno. Tako je srce središte, stjecište gdje se susreću duh i tijelo, razum i požuda. Nažalost, nastavio je prof. Raguž, današnji je čovjek bez srca, mi smo bez srca. Ili smo samo duh, razum, racionalni bez tijela, bez krvi, strasti. Jednom riječju, hladni racionalisti. Ili smo pak samo tijelo, požuda, egoisti. Upravo nas ta nasposobnost da imamo srce dovodi da vapaja za novim srcem, za Božjim srcem.

Čudesno je da Bog uopće ima srce. Prorok Hošea ističe da Bog ima «uznemireno srce» U izvorniku stoji da Bog ima «iznutra okrenuto srce», preokenuto. Dakle, Bog nije hladni racionalist, distanciran, nego njemu se srce okreće, biva pogođen nama, našom bijedom, našim grijesima. No, Božje srce postaje najbliskije u Kristovu srcu: Božje srce postalo je ljudsko, naše srce. I ne samo to. Božje se srce u Isusu Kristu dalo probosti, raniti. To ranjeno srce je za nas spas, jer ono je vrata kroz koja sada možemo ući u Božje srce, postati jedno s njime. Ono je tako dobro da se u svojoj probodenosti stalno razlijeva, krvlju i vodom, milošću i sakramentima.

Svo nam to, ustvrdio je prof. Raguž, kazuje da je istinska teologija samo ona teologija koja u u središtu ima srce, koja zaista ostvaruje onu Danteovu misao: «Amor (cuore) che ne la mente mi ragiona». Takva teologija ima tri vida: prvo, ona polazi od Kristova srca, ona «ragiona», misli zajedno s Kristovim srcem. Drugo, ona polazi od vlastita srca, ono misli svojim srcem, srcem koje se dalo raniti, probosti, pogoditi Kristom, ali i bližnjima, njihovom tugom i radošću. To je konkretna teologija. Treće, to je teologija koja, u vremenu «čovjeka bez prsiju» (Lewis), čovjeka bez srca, ostvaruje čovjeka sa srcem: otjelovljeni duh, razum i oduhovljeno tijelo, osjećaje. Takvu teologiju srca želim svima nama, da «amor, cuore», da Kristovo srce «ragiona», misli u našemu duhu, zaključio je prof. Raguž.