Događanja

Održan znanstveni skup povodom stogodišnjice enciklike "Ubi arcano Dei" (VIDEO)

Autor:  Srijeda, 19 Listopad 2022 |

Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu 18. listopada 2022. godine održan je znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem povodom stogodišnjice enciklike „Ubi arcano Dei“. Na početku su sve okupljene pozdravili doc. dr. sc. Grgo Grbešić i prof. dr. sc. Ivica Raguž, v.d. dekana.

Profesor Grbešić na je početku ukratko predstavio samu strukturu znanstvenoga skupa. Naglasio je kako je 19. stoljeće bilo izuzetno teško za Katoličku crkvu. Nakon izvanjskih poteškoća, one nutarnje bile su još izraženije. Nakon Francuske revolucije uslijedile su brojne društvene, političke i gospodarske promjene. Djelovanje Crkve krajem 19. stoljeća, za vrijeme totalitarnih režima bilo je vrlo otežano pa čak i potpuno zabranjeno. U takvoj će situaciji uloga laika biti sve važnija. Crkva je shvaćala poslanje laika kao produljenu ruku klera.

Dekan je na početku citirao papu Pija XI. rekavši da liturgija nije samo nauk Crkve, nego korablja, ognjište gdje se duh Crkve čuva i očituje. Nadovezujući se na tu misao, Dekan je istaknuo kako je i naš Fakultet neka vrsta ognjišta. Trebao bi biti ognjište gdje se čuva i izvršuje nauk Crkve. Zatim je dekan spomenuo kardinala Francisa Gasqueta i anegdotu koju je donio: „Jedanput je katekumen pitao svećenika koja je uloga laika u Crkvi pa mu je svećenik odgovorio da je uloga laika dvostruka: vjernik laik kleči pred oltarom i sjedi ispod propovjedaonice. Kardinal nadopunjuje taj izričaj i govori da je svećenik zaboravio treću ulogu laika, a to je da laik treba vaditi i novčanik iz svoga džepa.“ Dekan je upozorio da se u toj šaljivoj anegdoti krije i istina, a možda i razlog krize vjernike laika u Crkvi, osobito u Zapadnoj Europi: možda više vjernici ne žele klečati pred oltarom, a ni slušati Božju riječ.  Osim kardinala Gasqueta, Dekan je izdvojio i teologa Hansa Ursa von Balthasara koji je napisao mnogo članaka o vjernicima laicima. „Danas je objektivno teže biti kršćanin negoli prije. Nema više skloništa, ne možemo više pronaći sklonište ni u društvu, premda imamo nepovjerenje u Crkvu, a ne možemo se više ni tradicionalistički ušuškati u Crkvi da pobjegnemo od zahtjeva društva. Srce Crkve je danas razgolićeno kao što je srce njezina Gospodina probodeno. Tko se, dakle u Crkvi želi danas skloniti, njega čekaju golotinja i ranjivost.“   

Glavna tema prvoga bloka predavanja bila je: Klerikalizam, totalitarizam, rađanje katoličke akcije, a prvo predavanje u tome bloku održao je doc. dr. sc. Grgo Grbešić na temu: Crkva nasuprot totalitarizmu za vrijeme pontifikata Pija XI. Na samom početku izlaganja, dr. Grbešić uputio je nazočne u svoje izlaganje.

Donosi nam citate iz knjige Hijacinta Boškovića  koji kaže kako se ideje neprestano razvijaju. Država apsorbira pojedinca, obitelj i ostala društva te prema tome apsolutna vrijednost postaje mjerilo svakog djelovanja. Pojedinac pristaje uz takvu državu i postaje moralan. Sve je dobro što vodi blagostanju duha objektiviziranog u državi. Pojedinac se gubi u državi koja je hipostatizirana u samo jednoj osobi. Državi se daje duša, a to su najviše koristili nacisti i fašisti, a istinska religija nema negativni i polemički odnos prema državi. Istinska religija priznaje i potvrđuje državu. 

U Italiji imamo veliki utjecaj hegelizma. 1923. g., na temelju Hegela osmišljena je fašistička država u kojoj su ljudi bili nešto neodređeno. Crkva je tu najodgovornija za zategnute odnose između vjere i znanosti. Crkva postaje sve više marginalizirana. Sve ono što je francuska revolucija posijala, urodilo je time da nije bilo povratka nazad. Crkva se u toj situaciji nije snalazila, te je u prošlosti tražila određenu sigurnost. Tek 50 godina nakon Marxova manifesta javlja se enciklika Rerum novarum, kojom Crkva odgovara na radničko pitanje. A sama katolička akcija nastala je iz čiste potrebe, kako bi laici bili produžena desna ruka klera.

Nakon drugog svjetskog rata, zlo je bilo komunizam, a dobro su predstavljali oni koji su pobijedili „zlo“. Komunizam je sustav „pun pogrešaka i sofizama“, „u suprotnosti s ljudskim razumom“, „podrivač društvenog poretka“ (DR 14). Papa Pio XI. vidi rast boljševizma zbog nepoznavanja njegove prirode i njegovih blještavih obećanja o poboljšanju sudbine radničke klase i pravedne raspodjele zemaljskih dobara, iskorištavanje globalne ekonomske krize. Papa vidi zavjeru šutnje nekatoličkog svjetskog tiska o užasnim zločinima koje su počinili komunisti. Lateranskim ugovorom 1929. riješeno je 60 godina dugo Rimsko pitanje. Dvije godine kasnije javljaju se totalitaristički pokreti, i Mussolini želi Katoličku akciju podrediti državi. Papa je osudio Mussolinijeve policijske mjere protiv mladih, progone i ugrožavanje mnogih prava i sloboda.

Uloga laika između dva svjetska rata, Crkva ih je htjela ubaciti u ona područja koja je izgubila. Bitno je naglasiti kako laici svoje poslanje primaju od samoga Krista, a ne od klera.

 

Sljedeće predavanje: Enciklika Ubi arcano Dei, održao je izv. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić.  

1922. Pio XI. izdaje svoju prvu encikliku. Enciklika je ubrzo prevedena na hrvatski jezik i izdana u Vrhbosni. Andrija Živković daje komentar na encikliku, a kasnije izdaje i knjigu koja sadrži sve enciklike pape Pija XI. Kršćanstvo je bilo u nesigurnosti. U Europu je probijao boljševizam i ozbiljno prijetio Europi u ime radničke rase. Berlinom su se 1930-ih godina vijorile isključivo crvene komunističke zastave. Stara politička elita, bila je podijeljena zbog osobnih interesa i nisu se znali snaći u novoj političkoj situaciji. Hitler je odgovor na prodor Staljina u Europu – zlom na zlo. Tridesetih godina prošlog stoljeća imamo porast totalitarnih sistema u Europi.

Papa Pio XI u Ubi et Orbi 6. veljače 1922. kaže: Mir Kristov u Kristovu kraljevstvu. Papa potiče približavanje odijeljenih crkava i katoličke crkve. Duh koji odiše cijelom enciklikom ima za cilj: „Preporoditi izranjeno društvo i pokazati mu ispravan put“. Vidimo da je situacija 1922. bila ista kao i što je danas. Imamo propadanje obitelji, propadaju duhovne vrednote. Za to je kriv materijalistički duh koji se rađa kod čovjeka da se dočepa raspadljivog materijalnog blaga. Papa osuđuje i egoizam pod plaštem patriotizma, jer je briga za domovinu u suštini neumjerena sebičnost.

Sjeme razdora je silom i krvlju podjario vatru među narodima, kao lijek papa navodi nadu o duhu i besmrtnosti ljudskih duša. Jedino Crkva može istinski urediti ljudske duše i utvrditi ga za budućnost. Tek kada se urede odnosi u državi, urediti će se i osobni te obiteljski odnosi koji su narušeni. Duhovna obnova vjernika treba živjeti praktičan vjernički život. Bez angažmana svećenika i obnove pastorala nema preporoda. Ne može se zanemariti bogatstvo katoličkog apostolata mladih između dva svjetska rata. Najveći problem i sputavanja Katoličke akcije su katolici – strančari politike. Utješna je činjenica da će njihovo vrijeme proći i da će doći drugi ljudi. Svi su dužni sudjelovati u toj akciji kako bi se što više proširila katolička kultura.

 

Posljednje predavanje prvoga bloka naslovljeno: Uzroci nastanka i posljedice klerikalizma u Katoličkoj Crkvi  održao je dr. sc. Jure Krišto.

Pojam klerikalizma – težnja da više svećenstvo dobije kontrolu nad političkim i društvenim životom te da ga usmjerava. Seniorat katoličkog pokreta sa Petrom Rogljakom, priznaje da se pokret ponašao previše klerikalistički. Papa Franjo, reformira Crkvu tako da se u nju uključe laici. U nekim krugovima II. Vatikanski se zlouporabljuje, tako što se koncilski dokumenti odvojeno komentiraju, mogu se tumačiti u korist totalitarnog sistema. O tendenciji nekih teologa da se Koncil koristi kao malj, ono što vodi na šutnju je teror progresivističkih krugova koji jedini ispravno tumače i prihvaćaju koncil. Obrana koncila može biti klerikalizam u najgorem smislu.

Mnogi se zalažu za smanjenje dužnosti klerika. Teži se za aktivnim laikatom, iako nigdje ne piše što je to aktivni laikat. Crkva je poduzimala u teškim vremenima neke korake za aktiviranje laikata, ali to treba dobro promatrati. Smiljana Rendić pojašnjava zašto laik ne može zamijeniti klerika. Dodjeljivanjem laiku kleričkih službi, vodilo bi klerikaliatu laika. Bitno svojstvo vjernika laika je to da dosljedno živi u svijetu. Laik nije zakinut ako ne vrši neku kleričku službu, isto i klerik ne može biti zakinut ako ne vrši laičku službu.

Zašto papa Franjo ne voli da teolozi reformiraju Crkvu? Takva skepsa posljedica je njegova duhovnog obzora i teologija oslobođenja. Keller kaže da je papa odgojen u Crkvi Latinske Amerike koja je potpuno drugačija od crkve na Zapadu i Europi. Papa Franjo protiv je teologije koja nije postavljena u teologiji oslobođenja. Za njega je ona nerazumljiva, pogotovo siromasima. Hvaleći koncil i ističući Crkvu kao Hram Duha Svetoga (propovijed pape Franje 11.1.0.2022.), vidimo da je Crkva jedna hijerarhijski ustrojena zajednica.

Katolička Crkva o sebi misli da je u svijetu, ali nije od svijeta. Nje se tiču sve svjetske brige i ona je dužna nuditi rješenje. Bilo je onih koji su smatrali da ona nije dužna davati svoje mišljenje. Definiciju klerikalizma davale su svjetovne denominacije. Suvremena teološka mudrost priznaje da klerikalizam postoji u Crkvi, i za njega su odgovorni klerici koji smatraju da moraju imati povlaštenost nad laicima.

Zatim je uslijedila rasprava i stanka.

 

Sljedeći blok predavanja bio je na temu: Katolička akcija u Hrvatskoj, Austriji i Italiji.

Prvo predavanje drugog bloka održao je dr. sc. Jan Mikrut na temu: Katolička akcija u Austriji.

Ubi arcano Dei, pape Pija XI; sadržavala je cjelokupni program za djelovanje Crkve na globalnoj razini, te je papi trebalo vremena da se prilagodi na novonastalu situaciju u Crkvi.

Austriju trese raspad Habsburške monarhije, te Austrija ostaje sama, malena, nasuprot velikog carstva. Austrijska crkva je dobro stajala. Karlo I. suočava se sa rastom bijede i siromaštva. Austrija postaje republika. Socijaldemokrati u Austriji imaju prednost te su Bečom vijorile crvene zastave. Kršćani moraju biti uključeni u život nove države. Židovski kapital je bio prisutan u svim velikim tvrtkama onoga vremena.

Župa je postala središte djelovanja Katoličke akcije. Od katolika se očekuje osnivanje kuća za djecu i žene, rad u pastoralu i sa bolesnima. Katolicima se zabranjivalo djelovanje u politici, mogli su djelovati na sveučilištima u školama i crkvama. Sve je išlo nekako dok se nisu pripojili Trećem Reichu, tada sve pada u vodu.

Dr. sc. Danijel Patafta održao je predavanje na temu: Katolička akcija u Hrvatskoj. U međuratnom razdoblju na prostorima naseljenim Hrvatima postojala su dva suprotstavljena tipa katoličkih organizacija. To su Hrvatski katolički pokret i Katolička akcija. Hrvatski katolički pokret nastao je početkom 20. st. na poticaj krčkog biskupa Antuna Mahnića po uzoru na zemlje Njemačkog Carstva i Habsburške Monarhije. Uređenije i sređenije djelovanje HKP-a je dobio osnivanjem Hrvatskog katoličkog seniorata koje je bilo središnje tijelo koje je rukovodilo velikim brojem organizacija unutar HKP-a. Ovakvi pokreti nastaju u zemljama s jakom katoličkom tradicijom koje su se kroz 19. i početkom 20. stoljeća suočile s radikalnijim oblicima građanskog liberalizma, ali i otvorenih sekularizacijskih tendencija. Tako je npr. u Italiji nakon ujedinjenja, kada započinje jaka antiklerikalna kampanja, zatim i u Njemačkoj nakon Kulturkampfa. Zanimljivost tih pokreta bila je u tome što nisu bili strogo diktirani vodstvom katoličke hijerarhije, ali to nije značilo da nisu bili poslušni episkopatu. Idejni nositelji pokreta bili su katolički intelektualci laici koji su se povezivali sa svećenicima i redovnicima, uz odobrenje hijerarhije. Mnogi hrvatski biskupi prve polovice 20. st. proizašli su iz HKP-a i bili su dio Seniorata.

Osnivanjem Seniorata HKP se počinje politizirati i neki članovi (Rudolf Eckert i Petar Rogulja) počinju usmjeravati HKP prema ideji „narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba“. Prijelomni je trenutak bio 1916. Roguljinim člankom „Pred zoru“ koji je ideologizacijski usmjerio HKP prema političkom djelovanju. Kako je ideja naišla na otpor članova HKP-a, biskup Mahnić zahtijevao je da se djelovanje cijelog HKP-a stavi pod neposredno vodstvo katoličkog episkopata. Kada je nestala Monarhija, jugoslavenska je ideja bila na svome vrhuncu. Sve se više osjećala želja za ujedinjenjem južnih Slavena. Toj ideji bio je naklonjen cijeli hrvatski katolički episkopat, osim biskupa Stadlera koji se zalagao za samostalnu Hrvatsku. 1919. Roguljini pristaše učinili su Seniorat ekskluzivnim centraliziranim upravnim tijelom HKP-a. Centralizacija Seniora bila je toliko jaka da su Seniorat proglasili „formom organizovane katoličke akcije u domovini koja stvara ideologiju pokreta, te daje smjer svemu kulturno-socijalnom pa i političkom radu svojih članova.“ Katolički je episkopat bio oprezan prema političkom djelovanju Seniorata jer u novoj državi stanje za Katoličku Crkvu bilo je sve teže. Jačala je i oporbena skupina unutar HKP-a koja se nije slagala s jugoslavenstvom. Upravo je enciklika pape Pija XI. Ubi arcano Dei pružila priliku za  organiziranje nepolitičke organizacije katolika. Tom je enciklikom uspostavljena Katolička akcija i definirani su njezini ciljevi. Katolička je akcija predstavljala sudjelovanje laika u hijerarhijskom apostolatu, dakle djelovanje pod kontrolom hijerarhije. Tako su biskupi Kraljevine SHS izdali poslanicu upućenu cijelom svećenstvu u kojoj su tražili „neka svećenici marljivo rade u KA kao dijelu svoje duhovne pastve.“

Na tragu organiziranja KA, bio je Hrvatski orlovski savez. Vodstvo organizacije bilo je sastavljeno od članova Senioarata među kojima su vodeći bili dr. Ivo Protulipac i dr. Ivan Merz. HOS je predstavljao temelj za sve članove Seniorata i HKP-a koji se nisu slagali s Roguljinim političkim djelovanjem. Katolički je episkopat odredio 1925. kako je „forma KA, prema dotadašnjem razvoju katoličkog života, najprikladniji oblik za naše prilike.“

U svibnju 1928. umro je Ivan Merz, vodeća ličnost i pokretač KA u Hrvatskoj. 4. rujna iste godine, donesena je deklaracija Skupštine Seniorata koja je pokazala oportuno djelovanje Seniorata, a KA je podijeljena na čistu i mješovitu KA. Čista KA nastavila je djelovati preko HOS-a, a mješovitom je i dalje upravljao Seniorat nastojeći držati pokret podalje od izravnog uplitanja episkopata.

Nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra 1929. godine, zabranjena su sva politička i vjerska društva koja su do tada postojala u državi. HOS je nakon uvođenja diktature osnovao list Nedjelja. Seniorat je svoje raspuštene organizacije organizirao u Omladinski savez Domagoj. S druge strane, Orlovi su se organizirali u Križarsku organizaciju 1930.

U prosincu 1934. nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac zajedno je s nadbiskupom Bauerom objavio poslanicu o KA kojom je potaknuto organiziranje novih društava prema načelima KA. Iako su bili progonjeni, domagojevci i križari su rasli. Koliko je god bilo pokušaja ujedinjenja križara i domagojevaca, svaki je bio uzaludan.

Uspostavom NDH raspušten je Seniorat, a križari su opstali zahvaljujući velikoj participaciji njihovih čelnika u vlasti NDH. 1945. godina označila je kraj katoličkog pokreta i svih njegovih organizacija u Hrvatskoj.

 

Uslijedila je rasprava i domjenak.

 

Prvo predavanje posljednjeg dijela skupa pod nazivom: Od protagonista Katoličke akcije u Hrvatskoj do teologije laika Drugoga Vatikanskoga sabora održao je dr. sc. Ivan Zubac na temu: Udruge, dinamika i život Katoličke akcije u Đakovačko - osječkoj nadbiskupiji u međuratnom razdoblju (1918.-1941.). Predavanje je bilo osmišljeno na način da je profesor prvo dao kratki presjek, a nakon toga je razrađivao same arhivske dokumente. 1918. godine događa se niz dramatičnih događaja za povijest hrvatskoga naroda, a najveći među njima jest nastanak prve Jugoslavije. Crkva je u početku pozdravila ujedinjenje i stvaranje nove države nadajući se da će to biti trajno rješenje hrvatskog pitanja.

Pitanje koje se postavlja u novoj državi jest identitet, odnosno je li ta država moguća ili ne. Nastaje kraljevina SHS, pitanje je hoće li nastati i novi narod. Mnogi u početku podržavaju Hrvatsku pučku stranku i Seniorat. No, od prvih izbora 1921. veliki primat preuzima upravo Hrvatska pučka seljačka stranka, odnosno Hrvatska seljačka stranka. To je bio veliki šok u narodu.

Đakovačka biskupija od samoga je početka u potpunosti uključena u rad svih udruga i organizacija Hrvatskog katoličkog pokreta i Katoličke akcije zbog demografske i gospodarske snage kao i geostrateškog položaja (naša dijeceza nalazi se na granici s pravoslavnim svijetom pa tako dramatično proživljava prve godine južnoslavenske države). Tako na primjer Beograd planski naseljava u Slavoniju dobrovoljce srpske vojske iz Prvog svjetskog rata. Zato je Đakovo bilo bitno svim tim mijenama.

Postoje dvije struje unutar Crkve u Hrvata: Domagoj, odnosno Hrvatski katolički seniorat i Hrvatski orlovski savez. Njihov sukob se prelijeva kroz sve pore društva – jedni biskupi podržavaju jednu, drugi drugu struju. Seniorat naginje HPS-u, dok su Orlovi u početku politički neutralni. No, 1930.-ih podržavaju HSS, odnosno Vladka Mačeka.

Što se tiče dokumenata, postoji puno brošura, knjižica, programskih traktata i slično. Tako se šire sve ideje. Jedan od dokumenata je: Naše narodne mane i njihovo suzbijanje koje su objavili dr. Ivo Pilar i Mato Hanžeković. Govore kako Hrvati uvijek ulaze u probleme. Prvo smo imali probleme s Bečom, pa Budimpeštom, pa smo razočarani novom državom.

Većina Katoličkih akcija u početku je imala edukativan karakter, npr. borba protiv nepismenosti. Tako recimo postoji dokument Primjer tečaja za mlade poljodjelce u Oprisavcima 1919.-1920. gdje ih na primjer pitaju koliko imaju sjemena za poljoprivredne kulture, jesu li napravili nasipe protiv poplave, kakva je situacija sa tečajevima protiv nepismenosti, koliko imaju knjiga, kakva je situacija sa seoskim učiteljem i slično.

Vrlo brzo se unutar Crkve u Hrvata razvija polemika između navedene dvije struje. Važno je i pismo blaženog Ivana Merza i Ive Protulipca Iliji Anakoviću u kojem se tvrdi da biskup Akšamović u Zagrebu pokušava izmiriti suprotstavljene struje. Merz i Protulipac mu suptilno govore da je biskup Akšamović to napravio na svoju ruku, da se nije ni sa kim konzultirao.

6. siječnja 1929. Aleksandar Karađorđević uvodi diktaturu, zabranjuje gotovo sve stranke i sve udruge sa hrvatskim predznakom. Kada govorimo o identitetu, Srbi su zadržali svoja nacionalna obilježja tako da su ih proglasili vjerskim simbolima, a s druge strane, sve što je bilo povezano sa Hrvatskom i hrvatstvom bilo je proglašeno kao ekstremizam i separatizam, te je bilo zabranjeno.

Katolička akcija usmjerena je na cjelovitu izobrazbu i formaciju u kršćanskom duhu. Organizacija „Mahnićevo đačko orlovsko okružje u Zagrebu“, 10. lipnja 1929. godine Anakoviću pišu pismo da se pripremi da im održi duhovne vježbe u njihovom tečaju.

Profesor je zatim posebno istaknuo dopis koji su Anica Bodakoš i Paula Hep na zahtjev ordinarijata u Đakovu uputile dijacezanskom okružju velikog križarskog sestrinstva u Đakovu. To je proces priprave proslave jubileja 1300. obljetnice kršćanstva u Hrvata koje su zajedno sa Stepincem pokrenuli hrvatski isusovci. Proslava je odgođena jer je u proljeće 1941. započeo rat, no ponovno je pokrenuta krajem 70.-ih i trajala je do 1984. godine i danas se smatra jednim od bitnih događaja u formaciji i duhovno-psihološkoj pa i političkoj pripremi borbe za hrvatsku neovisnost.

Na kraju predavanja, profesor je pročitao pjesmu Antuna Gustava Matoša Pri svetom kralju.

 

Predavanje na temu: Biskup Antun Mahnić i katolički laikat, održao je dr. sc. Marko Medved. Predavanje je podijelio u dvije glavne cjeline. U prvoj će govoriti o ulozi biskupa Antuna Mahnića i laika, a u drugom dijelu jest kritički osvrt o pitanjima koja se njemu samomu nameću. Biskup Mahnić rođen je u Sloveniji, a postao je biskupom Krčke biskupije. U prvoj polovici 19. st. Krčka biskupija je u velikoj reformi primorskih biskupija pripala crkvenoj pokrajini koja ima sjedište u Gorici. Završio je teologiju u Beču, zaređen je za svećenika 1874., a 1981. doktorirao. U bogosloviji u Gorici predaje Sveto pismo i pokreće časopis Rimski katolik. 1897. godine dolazi na Krk. Aktivno je djelovao na obnovi Krčke biskupije. Uspostavio je 1902. Staroslavensku akademiju u Krku čime se potvrdio kao velik prijatelj staroslavenskog bogoslužja.

Antun Mahnić nastoji potaknuti šire slojeve katoličkih vjernika, posebno intelektualce i probuditi njihovu svijest o ulozi i životu Katoličke Crkve. On je najistaknutiji primjer onih koji su se odmaknuli od deklaracija i zaključaka prvog Hrvatskog katoličkog kongresa 1900. godine i tako je postao začetnik pokreta koji je našoj Crkvi dao veliki broj onih koji su aktivno djelovali nadahnuti kršćanskim načelima i razvili apostolat.

1903. godine pokreće tromjesečnik Hrvatska straža čije je geslo bilo „Ante murale Christianitatis“, odnosno Predziđe kršćanstva. Bio je to apologetsko-filozofski časopis koji je izlazio sve do konca Prvog svjetskog rata, najprije u Krku, potom Senju, pa Rijeci. Obraćao se studentima i intelektualcima. Kada je biskup Mahnić 1899. godine osnovao i vlastitu tiskaru Kurikta, u njoj je osim Hrvatske straže tiskao i dvomjesečnik za ekonomiju i kulturu Pučki prijatelj namijenjen katoličkom vjerničkom puku, dakle širem sloju ljudi. 

Pozivao je u Hrvatskoj straži na život prema kršćanskim načelima i time je započelo ono što je sam Mahnić nazvao razdioba duhova. Danas bismo to mogli preimenovati u razlučivanje. Hrvatska straža otklanjala je svaku mogućnost uvođenja slobode tiska, govora i škole, posebice u odnosu na katoličke zasade koje se ne smiju toliko propitkivat, koliko spasonosno prihvaćati. Sloboda je posljedica istine i s njom mora biti u skladu.

Karakteristike katoličkoga pokreta kojega je podupirao su: 1. obrana vjere i prava Katoličke Crkve; 2. preobrazba javnog života prema kršćanskim načelima; 3. borba za prava; 4. stvaranje i promicanje socijalnih organizacija; 5. ostvarenje ideala kršćanske demokracije.

1902. poslao je Mahnić Ivana Butkovića, svećenika Krčke biskupije na studij filozofije u Beč sa zadatkom da tamo organizira hrvatske studente katoličkih načela. Godinu nakon, 1903., održana je konstituirajuća skupština prvog hrvatskog akademskog društva Hrvatska. Uskoro su osnovana još dva katolička akademska društva: u Innsbrucku Kačić, u Grazu Preporod. Društvo u Beču je 1905. počelo izdavati đačko glasilo Luč. Zadaci koje si je zadala Luč bili su: organiziranje katoličke mladeži, vježbanje mladih u publicističkom radu i osvajanje simpatija javnog mnijenja za hrvatski Katolički pokret. Po osnivanju Luči, pripremni odbor Hrvatske organizirao je zajedno sa Krčkim biskupom na Trsatu 1906. godine tzv. ograničeni sastanak hrvatskog katoličkog društva. To je ujedno bio prvi katolički studentski sastanak u Hrvatskoj na kojem su postavljeni temelji rada buduće hrvatske akademske udruge.  

10. 11. 1906. osnovano je u Zagrebu Hrvatsko katoličko akademsko društvo Domagoj. Ono osim studenata okuplja katoličke učenike svih srednjih škola u Hrvatskoj. Hrvatski studenti na Mahnićev poziv organiziraju društva u Hrvatskoj, Pragu, Beogradu.

Biskup Mahnić idejno je usmjeravao i pratio organiziranje mladih, ali u unutarnje ustrojstvo društava nije se miješao. Mahnić je preko laikata smatrao da Crkva mora imati predstavnike u politici. Mahnićevo gledište o liberalizmu bit će gledište Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Ne zagovara potrebu osnivanja katoličke stranke.

Najbliži centar Mahnićeve biskupije bila je Rijeka. Ona je u to vrijeme bila najindustrijaliziranije, najliberalnije i najsekularnije područje u Hrvatskoj. U kapucinskom samostanu u Rijeci pokreće kuću dobre štampe koja je izdavala nekoliko listova.

1913. formira se Hrvatski katolički seniorat u Zagrebu. Zadatak seniorata bio je „jedinstvo i trajnost pokreta i bdijenje nad cijelim pokretom i pokretanje novih inicijativa.“

Ono što možemo izdvojiti kao pozitivno kod biskupa Mahnića jest njegova svijest da se tako bitne stvari ne događaju preko noći, što znači da je imao dugoročne planove. Zatim njegovo respektiranje određene autonomije i nemiješanje u rad. Negativan je njegov odnos prema liberalizmu. Bilo kakva novost u politici smatrala se kao revolucija, u filozofiji kao zabluda, a u teologiji kao krivovjerje. Mahnić gradi svoj katolički pokret na liniji Pija X. Tako dolazi do jaza i suprotstavljanja između Crkve i suvremenog svijeta, a mogućnost dijaloga čini se kao da je skroz iščezla. Dok je Lav XIII. predstavljao neko otvaranje, Pio X. ponovno je zauzeo nepovoljan stav prema modernitetu. Mahnić je tražio zahtjevnija i tvrđa rješenja u borbi s liberalnom ideologijom.

Dakle, biskup Mahnić je potaknuo, organizirao i podupirao djelovanje laika, no nije točno da su laici imali autonomiju. Ne postoje liberalni katolici koji su bili pomirljiviji s modernitetom.

 

Sljedeće je predavanje održao dr. sc. Božidar Nagy na temu: „Ivan Merz, pionir Katoličke akcije u Hrvatskoj.“ Predavanje je započeo kratkom prezentacijom knjige „Ivan Merz, pionir katoličke akcije u Hrvatskoj“. Možemo reći da je ona „najslužbenija biografija“, pozicija za proces beatifikacije bl. Merza. Na temelju ovoga dokumenta proglašen je dekret o herojskim krepostima bl. Merza dokazane upravo ovom knjigom. Merz je bio prvi koji je u Crkvu u Hrvata počeo uvoditi ideju katoličke akcije. Od 1923. do 1928. Katolička akcija je objedinjavala sve njegove apostolske energije i usmjeravala ih prema glavnom cilju - širenju Kristova kraljevstva u svijetu. Liturgija je bila duša duhovnog života Ivana Merza, a KA bila je duša njegova apostolata. Časopis za vjeru i dom nakon Merzove smrti piše: „S ponosom ističemo i to neka svi kasniji naraštaji znaju da je najviša zasluga dr. Merza što je provedena Katolička akcija u našim krajevima i da se ponosno od svoga početka organiziralo potpuno u duhu Katoličke akcije i stavilo na radikalno katoličko stajalište.“ Isusovački časopis Život iz 1938. povodom desete obljetnice Merzove smrti donosi razne članke. Na početku samoga broja, uredništvo stavlja riječi posvete: „Prvoborcu Katoličke akcije u Hrvatskoj; Vjernom i revnom učitelju papinskih enciklika, obnavljaču papinske misli i papinske ljubavi u hrvatskom narodu, doktoru Ivanu Merzu, apostolu sinovske beskompromisne odanosti hijerarhiji, našim pastirima u Kristu, biskupima…“

Nakon predstavljanja knjige i ukratko života Ivana Merza, profesor je podijelio predavanje na četiri dijela:

  1. Spisi Ivana Merza o katoličkoj akciji
  2. Kratki kronološki prikaz uvođenja katoličke akcije u Hrvatsku
  3. Otpori uvođenja katoličke akcije u Hrvatskoj
  4. Katolička akcija u shvaćanju i djelovanju Ivana Merza

Što se tiče spisa Ivana Merza o Katoličkoj akciji, postoje tri vrste spisa: oni koji su objavljeni u tisku (17 članaka i 3 knjižice kao posebna izdanja), zatim rukopisi iz ostavštine (objavljeni prije nekoliko godina u „Sabranim djelima“) te naposlijetku korespondencija o Katoličkoj akciji. Prva od tri knjižice je Zlatna knjiga objavljena 1924. na početku osnivanja Hrvatskog orlovskog saveza. To je bio svojevrstan priručnik članovima Orlovske organizacije. Zanimljivo je da je bl. Alojzije Stepinac bio član Orlovske organizacije i čitao je Zlatnu knjigu na kojoj se i nadahnjivao. Druga knjižica nazvana je Katolička akcija – narav definicija, cilj i sredstva objavljena u Šibeniku 1927. Iste godine, Merz objavljuje knjižicu Katolička akcija i katolički pokret – dokumenti tiskanu u Sarajevu 1927.

Rukopisi su sada objavljeni u 6. svesku Sabranih djela Ivana Merza. Kada se zbroje sve stranice ovih rukopisa Ivana Merza o Katoličkoj akciji, njihov ukupan zbroj iznosi 425 stranica.

Drugi dio predavanja profesor je započeo činjenicom da je Ivan Merz bio predsjednik HKOS-a (Hrvatski katolički omladinski savez) i kako on obavještava biskupe o osnivanju Hrvatskog orlovskog saveza na temeljima Katoličke akcije, 10. 12. 1923. Hrvatski biskupi 1925. prihvaćaju uvođenje Katoličke akcije u cijeloj Hrvatskoj, a 1926. Biskupska konferencija traži od Seniorata da prihvati Katoličku akciju i uskladi svoj Statut s njezinim načelima.

U trećem dijelu predavanja profesor je istaknuo kako postoje dvije koncepcije shvaćanja katoličkog djelovanja laikata. Jedna je bila Hrvatski katolički pokret koja je bila neovisna o crkvenoj hijerarhiji, a druga Hrvatski orlovski savez koji djeluje po načelima Katoličke akcije, potpuno ovisi o crkvenoj hijerarhiji i poslušna joj je.

Posljednji dio započeo je citatom don Ante Radića u kojem on navodi riječi Ivana Merza: „Kad sam počeo studirati katoličku akciju, ja sam se zaprepastio što Crkva trži da je sudjelovanje laika u Katoličkoj akciji obvezatno, dok vjerska društva samo preporuča.“ Slijedi Radićeva misao: „U početku je bio skoro svima tuđ s tim i takvim idejama dok ga pomalo ne počinju shvaćati samo neki, rekao bih izabrani, a međutim njegova molitva i rad stvorili su da je Merz mogao nakon malo godina doživjeti da cijeli naš episkopat uvađa Katoličku akciju i da u životu hrvatskih katolika nastaje novo doba, doba papine Katoličke akcije.“

Merz je nadnaravno gledao na katoličku akciju i naziva ju suvremenom pojavom koju je digao u zadnji čas Duh Sveti da Crkvi povrati narode koji su negda bili kršćanski, a sada su ponovno pali u poganstvo. Merz je u talijanskoj Katoličkoj akciji vidio uzor i poticaje jer ondje je KA bila već vrlo razvijena. Prvi Merzov članak o Katoličkoj akciji bio je prikaz kako je to izgledalo u Italiji.

Postoje razne Merzove definicije Katoličke akcije pa tako on kaže da je Katolička akcija „savez organiziranih katoličkih sila za afirmaciju, proširenje, primjenu i obranu katoličkih načela u individualnom, područnom i društvenom životu.“ „Ona je suvremeni oblik jedne mobilizacije koja ima zadaću da skupi zadnje rezerve da bi se spriječila dekristijanizacija društva.“

Cilj Katoličke akcije jest socijalno kraljevstvo Isusa Krista. Dakle, da u društvu postoje onakvi odnosi kako ih je Krist zamislio kada je propovijedao o Kraljevstvu Božjem. Što se tiče sredstava Katoličke akcije, prvo je sredstvo duhovni život.

Karakteristike Katoličke akcije su: uska povezanost s Crkvom i njenom hijerarhijom; odijeljenost Katoličke akcije od stranačke politike; govori se o orlovstvu kao prvoj organizaciji Katoličke akcije u Hrvatskoj i koja se postavila na njezine temelje.

Profesor je predavanje završio pročitavši završetak predgovora Zlatnoj knjizi koji predstavlja Merzov apostolski program.

 

Posljednje predavanje održao je prof. dr. sc. Ivica Raguž, v.d. dekana na temu: O vjernicima laicima u današnjoj Crkvi: teološki pogled. Predavanje je započeo činjenicom kako postoje neke knjige koje padaju u zaborav zbog dvaju razloga – neke su nesuvremene pa zbog toga padnu u zaborav, a neke knjige imaju odveć stranica koje se ne mogu lako i brzo pročitati. No te nesuvremene knjige i premda imaju mnogo stranica, ako su knjige duboke, one ostaju svevremene. Tako će nam Dekan upravo iz jedne takve knjige podijeliti nekoliko misli, a to je knjiga francuskog teologa Yvesa Congara „Nacrti za teologiju laikata.“ Može se reći da je ta knjiga najbolji teološki prikaz laikata. Ona teološki sažima Katoličku akciju, gibanja, ono što se događalo prije 1. svjetskog rata i između dvaju ratova. Također, ona najavljuje II. vatikanski sabor, ali i sve poteškoće s kojima se susreće zapadna Europa, a to je prvenstveno krah laikata. Tako i Ivan Merz potiče vjernike laike da idu osvajati carstvo za duše, a vidimo da u današnje vrijeme u zapadnoj Europi imamo drukčiju situaciju gdje laici pokušavaju osvojiti vlast u Crkvi.

Nakon ovog kratkog uvoda, Dekan je iznio tri Congarove misli o vjernicima laicima i njihovoj ulozi u Crkvi. Prva misao jest da Congar neprestano naglašava kroz cijelu knjigu da Crkva ima dvostruku dimenziju: Crkva je sakrament, tj. posrednica milosti. Crkva se treba shvaćati kao struktura, kao institucija. Crkva nije prvotno zajednica vjernika, Crkva je ona koja je viša od zajednice vjernika, ona predstavlja instituciju, posreduje milost: Crkva kao majka. Tako Crkvi treba pristupiti kao stvarnost koja je veća od mene. Tako i biskup ne predstavlja samo Krista, nego i Crkvu (Ecclesia in episcopo). Druga dimenzija je Crkva kao zajednica vjernika. Laici pripadaju Crkvi ne kao oni koji su nužni za opstojnost Crkve, nego kao oni koji su važni za poslanje Crkve u svijetu. Pod utjecajem protestantizma i amerikanizma nakon II. svjetskog rata, Crkvu shvaćamo samo i isključivo kao zajednicu vjernika. Crkva više nije ona struktura koja je iznad, koja nas određuje, nije više Crkva kao Majka, nego mi postajemo ti koji nju određuju. Te su ideje došle od cijeloga prosvjetiteljstva. Dekan je naglasio da upravo zato što smo bili pod utjecajem Turaka pa se kod nas nije uspjelo razviti prosvjetiteljstvo, moramo promatrati kao prednost. Congar, dakle, neprestano naglašava da laici nisu ti koji grade Crkvu, koju oblikuju kao sakralnu strukturu. Upravo pod tim vidom laici ne sudjeluju u vlasti i ne upravljaju Crkvom.

Druga misao, odnosno tema koju nalazimo kod Congara jest pitanje svijeta. Opet sažima misao koja je bila i prije, ali je pala u zaborav. Tako na primjer Toma Akvinski kaže: „Laici su u Crkvi recipientes“, dakle oni koji primaju, koji su unutar Crkve primatelji, koji primaju poruku i to pokušavaju i trebaju realizirati u stvarnome životu. Primarno mjesto djelovanja laika nije oblikovanje Crkve, već svijeta. Svijet je mjesto djelovanja. Sada se događa suprotna težnja. Laika gotovo nema u zapadnoj Europi. Njihova je uloga postala da oni budu aktivni u Crkvi i da mijenjaju Crkvu koju shvaćaju isključivo kao zajednicu vjernika. Congar piše: „Bog ih je tako reći oduzeo (laike), on im je jednom rukom oduzeo svijet, a s drugom ih je ponovno vratio u svijet koji je njihova zadaća i obveza.“ Na tom tragu, on naglašava kako vjernici laici dobivaju veliku važnost od prosvjetiteljstva pa nadalje. Crkva se sada mora osloniti na laike ne koji će nju mijenjati, nego će mijenjati sekularni svijet. Congar daje nekoliko zadaća za laike u društvu, a to su: obrana vjere i svjedočanstvo vjere u smislu misioniranja same kulture, u smislu da laici koji su primili nauk vjere, to pokušavaju prenijeti na područja umjetnosti i slično. Treća uloga koju Congar stavlja laicima jest da svijet treba osloboditi od taštine i ponovno dati svijetu integritet vjere koliko je to moguće. Laici nisu turisti na zemlji – oni su izdvojeni iz svijeta, ali su ponovno vraćeni na svijet. Congar pokazuje razliku između klerika i vjernika laika. Klerik je izuzet iz svijeta, koji se neposredno posvećuje Bogu i koji se što manje treba baviti zemaljskim, uključivati u zemaljsko. Laici, s druge strane, trebaju biti usmjereni prema svijetu, prema zemaljskom i unutar zemaljskoga učiniti zemlju Kristovom zemljom i Kristovom kulturom. Uloga laika u Crkvi je savjetodavna, oni mogu i trebaju obavještavati klerike, no njihova uloga nije uloga autoriteta i vlasti. Mogu davati prijedloge, savjete, informacije, ali  ništa više od toga. Već je 1954. Congar upozorio na opasnosti Crkve, a to je opasnost da se uloga laika iscrpljuje isključivo na zemaljsko. To bi bio ne samo kraj laikata, nego i kraj same Crkve.

Treća i posljednja misao jest da Congar pokazuje na koji su način vjernici laici u Crkvi oni koji također ostvaruju Kristovu trostruku službu, a to je da je Krist Svećenik, Kralj i Učitelj. Congar naglašava kako je kraljevska uloga svećenika u povijesti Katoličke Crkve uvijek bila podijeljena između klerika i laika. Tako su se kraljevi uvijek shvaćali kao oni koji imaju udjela u kraljevskom svećeništvu Isusa Krista. Zato su kraljevi bili pomazivani, zato su se oni brinuli za Crkvu i čuvali Crkvu. Ostatke toga vidimo i u Velikoj Britaniji, kao i u Rusiji.  

Što se tiče uloge Krista učitelja u životu vjernika laika, Congar tvrdi da autoritet u poučavanju pripada klericima, a da su laici tu da budu oni koji poučavaju tako što potiču. Tako nije dobro da teologiju, prema Congaru, posebno dogmatske predmete predaju laici jer klerik je onaj koji se nalazi na samom izvoru tradicije, na samom izvoru nauka. Uloga je laika da se nalazi u međuprostoru, da ono što je primio iz teologije prenese na kulturu, mišljenja je Congar.  

 

Uslijedila je završna rasprava, a nakon nje, profesor Grbešić zatvorio je Skup.

Tekst: David Ferić i Maria Dragomirović
Fotografija: Valentina Martinuš i Maria Dragomirović

Video prilog o održanom simpoziju možete pogledati na poveznici: https://www.youtube.com/watch?v=csLPPPm_68M

Galerija slika

Kontaktirajte nas

Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu

IBAN račun:
Fakultet: HR4523900011100474440
Studentski dom: HR3123900011500027586
OIB: 05384220316

 

Web stranica KBF-a u Đakovu koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Nastavkom pregleda web-stranice slažete se s uvjetima korištenja.