„Kad je u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca, bio za stolom, dođe neka žena s alabastrenom posudicom prave skupocjene nardove pomasti. Razbi posudicu i poli ga po glavi. A neki negodovahu te će jedan drugomu: Čemu to rasipanje pomasti? Mogla se pomast prodati za više od tristo denara i dati siromasima. I otresahu se na nju. A Isus reče: Pustite je, što joj dodijavate? Dobro djelo učini na meni. Ta siromahâ svagda imate uza se i kad god hoćete možete im dobro činiti, a mene nemate svagda. Učinila je što je mogla: unaprijed mi pomaza tijelo za ukop. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.“
„Dobro djelo učini meni… Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo ovo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen“. Ova divna žena učinila je „dobro djelo“ Isusu. To dobro djelo je pomazivanje skupocjenom nardovom masti Isusove glave. Time je žena pokazala koliko je Isusa voljela: uzela je ono najdragocjenije, najskupocjenije i prolila, darovala Isusu Kristu. Time je pokazala koliko je snažno i predano Isusa voljela. No, ono što mi posebno upada u oči nije sam čin pomazivanja, nego razbijanje posudice: „Razbi posudicu i poli ga po glavi“ – „fracto alabastro, effudit super caput eius.“ Žena je toliko strastveno voljela Isusa da nije mogla čekati da pomast polagano istječe iz posudice, a nije si ni mogla zamisliti da imalo, baš imalo pomasti možda ostane u posudici, jer je ona odlučila sve, ama baš sve darovati svojemu Isusu.
„Fracto alabastro“, razbijenim posudicom ona je pokazala kako i mi trebamo ljubiti svojega Isusa. Potrebno je razbiti naše posudice, razbiti naše tvrde posudice egoizma, zatvorenosti, kalkuliranja, razbiti sebe za Isusa. Jedinom svojom „razbijenošću“ možemo Gospodinu darivati svoje najdragocjenije. No, budimo spremni da će se u nama i izvan nas pojavljivati razni glasovi koji će „negodovati“, koji će se „otresati o nas“, koji će uvijek tražiti neke druge razloge, možda i najuzvišenije, samo da ne moramo „razbiti“ sebe, samo da ne moramo pomazivati glavu svojega, tvojega i mojega Isusa.
O, kako li nam danas nedostaje „razbijenih posudica“ zbog Isusa, kako li nam nedostaje takve velike i strastvene ljubavi prema njemu! A upravo je to „razbijanje“ za Isusa ono što nas dovodi i drugima, što nas dovodi i siromasima i najpotrebnijima. Jer, samo onaj tko se „razbija“ za Isusa, taj se istinski „razbija“ i za siromahe.
„Fracto alabastro“, taj čin dovodi nas i do još jednoga čina, dovodi nas do samoga Isusa Krista, do slavlja vazmenoga trodnevlja: „I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: Uzmite, ovo je tijelo moje.“ - „Et manducantibus illis, accepit panem et benedicens fregit et dedit eis et ait: Sumite: hoc est corpus meum“ Ne razbija, ne lomi samo žena svoju posudicu, ne daje samo ono dragocjeno i skupocjeno, ona zapravo samo nagoviješta Kristovo „lomljenje“, Kristovu predanost najdragocjenijega, najskupocjenijega za nas, a to je sam božanski život. Svojom „lomljenjem“ Krist nama pomazuje glavu, svojom predanom i strastvenom ljubavlju čini nas „pomazanicima“, Božjom djecom, daje nam pristup nebeskome Ocu. I tako nam sam Bog u Isusu Kristu kazuje da je on Bog koji se razbija, koji se lomi iz ljubav prema nama.
I nema drugoga načina da budemo Božji, da budemo Kristovi osim da nasljedujemo lomljeno tijelo preljubljenoga Isusa Krista, da mu lomljenjem svojega života i danas činimo „dobro djelo“.
Sretan i blagoslovljen Uskrs
Dekan Ivica Raguž
