Katedra dogmatske teologije

Katedra dogmatske teologije

Credo ut intelligam - Credo ut experiar

Što je dogmatska teologija?

Dogmatska teologija predstavlja srce cjelokupne teologije, ukoliko se bavim temeljnim stožerima kršćanske vjere, a to su utjelovljenje i Trojstvo. S tim otajstvima stoji ili pada sama kršćanska vjera. Ona nisu samo počela po kojima se kršćanstvo razlikuje od drugih religija, filozofija i svjetonazora, nego u tim otajstvima dolazi do izražaja ljepota, istina i dobrota kršćanske vjere. U utjelovljenju druge božanske osobe objavljuje se čovjekoljublje Božje: "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni." (Iv 3, 16) Ljubav Božja očituje se još snažnije u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Upravo u osobi Isusa Krista objavljuje se Boga kao zajedništvo ("communio") triju osoba, kao Trojstvo: Oca, Sina i Duha Svetoga. Bog nije "Deus solitarius" (Hilarije iz Poitiersa), već Bog zajedništva i ljubavi: po Isusu Kristu Bog je razotkriven kao Bog koji ljubi (Otac), koji je ljubljen (Sin) i Duh Sveti (suljubljeni). Iz toga slijedi da Trojstvo nije plod ljudskih spekulacija, premda se tragovi vjere u Trojstva mogu primijetiti i u drugim religijama, ali i samoj filozofiji (Plotin i novoplatonizam). Otajstvo Trojstva očituje se kao izričaj činjenice da je Bog ljubav (1 Iv 4, 8). Mogli bismo reći sljedeće: ako je Bog ljubav, tada je on nužno i trojedin, i obrnuto. To znači da zaborav Trojstva nužno uzrokuje i zaborav ljubavi, kao što je i zaborav ljubavi ujedno i zaborav Trojstva.

Prema tim temeljnima stožerima kršćanske vjere, kojima su posvećene kristologija i trinitarna teologija, ravnaju se i iz njih proizlaze ostala otajstva kršćanske vjere kojima se bavi dogmatska teologija: teološka antropologija razmatra o čovjeku u svjetlu utjelovljenja i Trojstva (stvaranje, nauk o milosti i grijehu), mariologija i Blaženi Djevici Mariji kao majci i uzoru ostvarenja kršćanske vjere, eshatologija promišlja čovjeka u kontekstu njegovih posljednjih stvari (besmrtnost duše, pakao, čistilište, raj, uskrsnuće tijela), ekleziologija ističe neophodnost Crkve u ostvarenju kršćanske vjere ("fides ecclesiastica"), a sakramenti se promatraju kao poseban nastavak Božje utjelovljene prisutnosti i djelovanja u svijetu.

Sada postaje još očitije zašto je dogmatska teologija srce cjelokupne teologije. Sve ostale teološke discipline trebaju uzimati kao svoje polazište utjelovljenje i Trojstvo. Stoga nije teško ne uvidjeti da je kriza dogmatske teologije ujedno i kriza svih ostalih teoloških disciplina, a time i same teologije. U tom smislu dogmatska teologija nosi veliku odgovornost spram svih ostalih teoloških disciplina na teološkom učilištu.

No, njezina se uloga ne ograničava samo na učilište, nego se ona odnosi na sam život vjere. S jedne strane, dogmatska teologija proizlazi iz vjere, odnosno sama vjera zahtijeva dogmatsku teologiju. S druge pak strane, dogmatska teologija ima kritičku ulogu kako spram konkretnoga ostvarenja kršćanske vjere u životu vjernika protiv najrazličitijih zlouporaba i zaborava, tako i spram današnjega svijeta. Nakratko ćemo se zadržati samo na prvom vidu dogmatske teologije koji će nam pojasniti i monaško-skolastičku metodu kojom se služi katedra dogmatike na ovomu teološkom učilištu.

Prema Jeanu Leclercqu, velikom francuskom teologu i poznavatelju monaške teologije i duhovnosti, monaška teologija, monaški pristup teologiji može se najbolje shvatiti, ako ju se usporedi s tzv. skolastičkom teologijom. Skolastička teologija, koja se dakako pronalazi i u monaškoj teologiji i obrnuto, vođena je ponajprije metodom pitanja (questio) i znanja (scientia). Sv. pismu se pristupa s pitanjem, a krajnja svrha jest znanje. Unutar takve "školske", skolastičke metode važnu ulogu ima učitelj. Učitelj treba naučiti svoje učenike što većoj objektivnosti u pristupu i upoznavanju same materije. Zahtijeva se, dakle, odmaknuće od svega subjektivnoga, tj. od svega onoga što nam može spriječiti objektivnost. Od svetopisamskih knjiga, napose starozavjetnih, skolastička teologija prefereria uglavnom knjigu Mudrosti, knjigu Izreka, jer tu dolazi do izražaja važnost znanja.

Monaška duhovnost vođena je, naprotiv, metodom želje-žudnje (desiderium) i mudrosti (sapientia). U središtu tako nije toliko pitanje, koje se donosi pred Sv. pismo i kojim se ono propituje, nego se radi o žudnji. Žudnja pretpostavlja angažiranost, predanost. Krajnji cilj nije znanje, nego mudrost: želi se Boga iskusiti, doživjeti, okusiti (sapientia - sapor); "non modo queritur, sed desideratur - non modo sciendum, sed experiendum". Takva metoda mijenja i odnos učitelja i učenika. Učitelj je puno angažiraniji u odnosu prema svome učeniku. On mu želi prenijeti svoja traganja i žudnje, svoje iskustvo samoga Boga. Odnos je stoga puno osobniji. To se može vidjeti i u monaškim tekstovima, bilo teološkim bilo duhovnim. Često se unutar rasprave pojavi molitva, koristi se osobni način govora itd. Kao što smo već rekli, monaška duhovnost je svjesna važnosti skolastičke metode, važnosti pitanja i znanja. Ali, ona se ne zaustavlja na tomu, nego se uvijek iznova naglašava, upozorava da je svrha teologije i duhovnosti iskustvo-kušanje samoga Boga, biti dirnut (aficiran; lat. "afficere") njegovom slatkoćom i ljupkošću (važni pojmovi cistercitske duhovnosti), odnosno ljubavlju samoga Boga. Od svetopisamskih knjiga sasvim je razumljivo da će monastička teologija staviti u središte jednu jedinu knjigu, a to je Pjesma nad pjesmama, se u njoj govori o ljubavi između Boga i čovjeka, o čovjekovoj čežnji za Gospodinom. Također treba reći da je čitanje Sv. pisma (lectio divina) uvijek usmjerena prema "oratio" i "meditatio". Isto tako, često su komentari svetopisamskih tekstova nedovršeni, za razliku od skolastičkih. Naime, monastička teologija polazi od svijesti neizrecivosti Božjega otajstva, tako da bavljenje tim otajstvom ne može ni biti dovršeno. S druge pak strane, nedovršenost komentara izriče i bit same ljubavi. Jednom izgovorena ljubav ne treba više pojašnjenja, ostaje samo šutnja i predanost.

Iz svega toga slijedi da se teološka metoda dogmatike koncipira kao spoj skolastičke i monastičke metode, pri čemu monastička teologija ima veću prednost i važnost. To traganje za cjelokupnim svojim bićem (um, srce, osjećaji) za Gospodinom licem želim svima onima koji su se odlučili baviti dogmatskom teologijom.

Ivica Raguž, predsjednik Katedre dogmatske teologije

Profesori:

Dr. sc. Ivica Raguž, redoviti profesor, predsjednik

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Dr. sc. Boris Vulić, docent

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Dr. sc. Hrvoje Kalem, poslijedoktorand

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

 

Na katedri se predaju:

Kontaktirajte nas

Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu

  • Petra Preradovića 17, p. p. 54
    HR - 31400 Đakovo
  • Porta: (++385) 031/802-400
    Tajništvo: (++385) 031/802-402
    Fax: (++385) 031/802-403
  • tajnistvo@djkbf.hr

IBAN račun:
Fakultet: HR4523900011100474440
Studentski dom: HR3123900011500027586
OIB: 05384220316