Predavačica je na samom početku naglasila da je nemoguće govoriti o posvećenom životu bez Novog zavjeta iako identičan oblik života ne nalazimo nigdje u Svetom pismu. Izlaganje je koncipirala u dva dijela. U prvom je progovorila o Božjoj svetosti u Starom zavjetu, a u drugom o temeljnim značajkama Isusove svetosti. Napomenula je kako govori o posvećenju jer je to pojam koji se spominje u Bibliji. Prvi ili stari zavjet označuje kao sveto sve ono što pripada Bogu te taj pojam nema nikakve moralne konotacije. Sam izraz pojavljuje se više od tisuću puta u svetopisamskim tekstovima. Božja svetost očituje se kao različitost i kao pripadnost. Prva karakteristika očituje se u knjizi proroka Hošee. Ta svetost drži čovjeka na određenom rastojanju. Na tom tragu dr. Fužinato govori kako „u zajedništvo s drugom osobom možemo ući samo ako poštujemo određenu distancu“ stoga nas ne treba čuditi spomenuta karakteristika Božje svetosti. Druga karakteristika svetosti kao pripadnosti posebice se očituje u Božjem objavljivanju izabranom narodu. Riječ je o Božjoj pripadnosti i blizini.
Daljnje predavanje usmjerilo se prema novozavjetnom posvećenju. Predavačica je naglasila kako u evanđeljima ne postoji tekst koji bi se na izravan način smatrao temeljem redovničkih zajednica. U tom kontekstu često se spominje tekst o bogatom mladiću koji je želio slijediti Isusa, ali tu se radi o pozivu koji je upućen svakome. U perspektivi zavjeta poslušnosti istaknuto je kako Novi zavjet ne poznaje poslušnost kao takovu nekom čovjeku nego Bogu. Iz spomenutoga je vidljivo kako „Isus nije utemeljitelj, ali je temelj redovničkog života“. Nije bilo izravnog utemeljenja, ali se u posvećenom životu teži prema stalnom nasljedovanju Krista tj. njegove posvećenosti koja se vidi i očituje u „posvećenju za“ i „ljubavi sve do kraja“. Trijumf ljubavi događa se na križu gdje posljednja riječ ne pripada smrti nego životu, a Isusova smrt na križu dar je rađanja novog života. To postaje najočitiji znak njegova posvećenja Ocu. Upravo je to posvećenje temelj redovničkog života. Sestra Fužinato je napomenula kako u Novom zavjetu nikada nema zvanja bez nekog poslanja te pri kraju istaknula kako zavjet čistoće ima smisla samo ako se živi kao davanje ljubavi prema nekome pisanom velikim i malim slovom. Predavanje je zaključeno izjavom kako Bogu posvećeni život treba biti život za druge.
„O Bogu posvećenom životu u patristici“
Drugo predavanje s naslovom „O Bogu posvećenom životu u patristici“ održao je prof. dr. sc. Ivan Bodrožić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije i redoviti zaposlenik KBF-a u Zagrebu. Na samom početku istaknuo je kako u patristici nije bilo govora o nekim posebnim zavjetima jer je u svijesti prvih kršćana bila misao kako je Isus svojim otkupiteljskim djelom posvetio ljude. Kršćanski život kao takav bio je sam po sebi posvećen od Krista. Ipak, neki ljudi su savršenije odgovarali na taj poziv. Razvoj monaštva i redovništva može se promatrati kroz 3 razdoblja tj. načina posvećenog života. Prvo je djevičanstvo koje je obilježilo razdoblje progona Crkve. On je čak postojalo i kao svojevrsna institucija. Razloge za takav život pronalazilo se u Isusu Kristu „jer je on došao kao zaručnik svadbenog saveza Boga i njegova naroda“. Prof. Bodrožić napominje da su se ovakvom načinu života više posvećivale žene te da on nije bio ostvarim nigdje drugdje nego unutar obitelji jer nisu postojali samostani. Zato su postojale određene poteškoće jer bi djevojka pripadala svome ocu i nije mogla sama odlučivati o svome životu stoga je morala imali podršku najbližih ili snažnu odlučnost kako bi to mogla provoditi svakoga dana. Kasniji oblik posvećenog života jest anahoretizam, a on se odnosi na one koji se povlače. To je pojava u vremenu kada polako dolazi do slobode Crkve, a izabirali su ju većinom muškarci. Kao primjer ovakvoga života istaknuto se Antun Pustinjak. I on i ostali pustinjaci bili su ljudi koji su druge poučavali, ali nisu imali nikakve vlasti nad njima.
Predavač je ukazao na to kako se s vremenom anahoretizam i taj jedan samački život preobražava u cenobije tj. zajednice unutar kojih se formiraju određena pravila. Taj proces je pokazao svoju zrelost u 5.st. kada se razvio uređeni monaški život. Institucionaliziralo se ono što je već postojalo, ali sad poglavar (opat) nije bio samo duhovni vođa nego je u svojoj osobi predstavljao i instituciju. Prof. Bodrožić je istaknuo i neke odlike duhovnosti kako djevičanskog tako i monaškog života. Djevičanstvo je samo po sebi podrazumijevalo ćudoređe. Ono nije bilo samo nečiji privatni izbor nego postaje stvar zajednice. Biskup ima njihovu evidenciju, a Crkva ih uvlači u dinamiku same zajednice. Monasi su pak kao glavu postavku uzimali bijeg od svijeta, ali u samostanu su imali novi svijet u kojem su se ostvarivali. Njihova duhovnost temelji se na Svetom pismu, a prisutno je i shvaćanje takvog života kao novog mučeništva koje se ostvaruje kroz askezu, post, molitvu… Njihova odlika bila je i da su prihvaćali veliku teološku i eklezijalnu odgovornost onda kada je to bilo potrebno.
„Marija kao uzor savršenog posvećenja“
Treće predavanje nosilo je naslov „Marija kao uzor savršenog posvećenja“, a održala ga je doc. dr. sc. s. Marija Pehar, predavačica na KBF-u u Zagrebu i članica zajednice Školskih sestara franjevki. U uvodnom dijelu predavanja pojasnila je kako počeci monaštva sežu na početke kršćanstva kada je bio naglasak na asketskom odricanju. Pojasnila je kako se pod pojmom posvećeni život misli i na redovništvo, ali i na jednu širu dimenziju posvećenosti Bogu. Značenje samog pojma monah nije samo onaj koji živi sam nego prije svega onaj koji je jedinstven i savršen.
Potom je dr. Pehar prešla na govor o Mariji u kojoj prepoznajemo najsavršenije nasljedovanje Krista. Marija je na neki način učenica, ali i majka i djevica u kojoj možemo promatrati savršeno predanje i nasljedovanje. Djevičanstvo se kod Marije očituje kao krajnje siromaštvo jer se odrekla sama sebe. „Tek u ispražnjenju od svega ljudskog dolazi do izražaja da Bogu ništa nije nemoguće.“ Djevica svojim djevičanskim, bezpridržajnim predanjem pokazuje kako potpuno vjeruje Bogu i njegovim mogućnostima. Takva, prividno neplodna, postaje istinski plodna. Pravo bogatstvo i blagoslov nije u samom rađanju nego u Božjem daru. „Naravna neplodnost postaje istinska plodnost.“ Iz tog razloga je Marijino djevičanstvo više od biološkog, ono je u srcu. Predavačica u svom izlaganju ističe kako se posvećeni život svodi na djevičanstvo jer u njemu dolazi do izražaja Božja svemoć. Ono nije samo sebi svrha i nema cilj samo u sebi te je prazno i neprirodno ako nije utemeljeno u Bogu. Pri kraju se ističe kako se poput Marije, djevičanstvom posebice ljubi svijet i zato je besmisleno djevičanstvo koje se zatvara samo u sebe.
„O trima evanđeoskim savjetima“
Četvrto, posljednje predavanje prvog dana TPS-a pod naslovom „O trima evanđeoskim savjetima“ održao je dekan KBF-a u Đakovu prof. dr. sc. Ivica Raguž. Svoje predavanje razradio je na temi zavjeta poslušnosti oslanjajući se na misli Hansa Ursa von Balthasara dajući prikaz poslušnosti kod dijecezanskog svećenika. Sam Krist je svećenik koji žrtvuje, a ono što žrtvuje jest on sam. Pojam koji se spominje u okviru ove teme jest „metalna“ ili „gola“ poslušnost. Ona dolazi do izražaja u svećeništvu i događa se kako bi Kristova ljubav došla do izražaja. Ljubav postaje službena, ali to nije nikakvo ograničavanje ljubavi. Takva službena ljubav koju ima svećenik preuzima ulogu pokazati vjerniku potpunu Božju ljubav i onda kad ju on sam ne iskusuje. Svećenik po svojoj službi uprisutnjuje golu, metalnu poslušnost Crkvi. Zato je on manje popularan među laicima nego redovnik. Njegov i poziv je više autoritativan, pozvan je kroz zapovijed „Slijedi me!“ dok je kod redovničkog poziva ponuđen veći izbor: „ako hoćeš…“. Iz svega toga proizlazi da je svećenik sveti funkcionar i on se treba depersonalizirati u Kristu. Njegova služba je između redovničkog i laičkog staleža, a problem se javlja u prosječnosti kada svećenik izbjegava radikalnost iz jednog i drugog, a uzima samo ono što mu odgovara.
U daljnjem tijeku predavanja prof. Raguž se pitao što donosi poslušnost za pastoral. Odgovarajući je rekao kako je dijecezanski svećenik pozvan biti poslušan spram biskupa i same svoje svećeničke službe. To znači vjerno slijediti Krista pa se na taj način svećenik čuva od oholosti jer je pred njim zahtjev koji nikad ne može u potpunosti ostvariti. „Svećenik bi trebao biti najposlušniji vjernik“ i ta poslušnost nikad nije neosobna. Zbog toga svećenik mora imati osobu (duhovnika, prijatelja) kojoj će biti poslušan do kraja. Potrebno je i da vjernik vidi da se svećenik bori, pati pod slatkim jarmom Isusovim. U izlaganju je istaknuto i kako je laksizam također oblik neposlušnosti kad kod svećenika sve može tj. ne postoje nikakva pravila. Pozivajući se na Pastore dabo vobis predavač je rekao da može zahtijevati poslušnost od drugih samo onaj koji je poslušan Kristu. „Poslušnost je preduvjet razumijevanja drugoga.“ Neposlušan župnik ne može biti dobar ni u gradskoj ni seoskoj sredini. Svećenik je poslušan i subraći svećenicima te mu to pomaže da se očuva od zavisti. Svećenički poziv najbolje se ostvaruje ako se živi poslušno i ako se u njemu očituje krajnji samoodmak. Pri koncu predavanja, prof. Raguž je napomenuo da postoje i opasnosti svećeničke poslušnosti. Jedan od najvećih svakako jest da se svećenik depersonalizira, ali kako bi ostvario svoje osobne interese probitka i napretka. Takva poslušnost je jednako opasna kao i neposlušnost.
Nakon prva dva i nakon druga dva predavanja održane su plodne rasprave. Moderator prvog dijela bio je prof. dr. sc. Karlo Višaticki, a drugog dr. sc. Boris Vulić.
