Prvu knjigu iz serije “Rudina- benediktinski samostan sv. Mihaela Arkanđela” predstavila je recenzentica dr. sc. Marija Karbić.  Knjiga govori primarnoj povijesti gradova i plemićkih obitelji, te o važnosti povijesti redovničkih zajednica promatrana u širem kontekstu. Podatke o redovničkim zajednicama na ovom prostoru crpljeni su iz sintetičkih djela vezanih za povijest pojedinih redova, zatim iz kataloga velikih izložbi, jer radovi posvećeni pojedinim samostanima i redovništvu na ovome prostoru su vrlo rijetki. Recenzentica nadalje ističe opće karakteristike knjige: dobro poznavanje rezultata istraživanja (hrvatskih i mađarskih povjesničara) zbog slijeda metodoloških obrazaca definiranih u ranijim studijima posvećenim samostanima u Slavoniji i Srijemu, pažljiva i detaljna analiza vrela (objavljena i neobjavljena vrela iz raznih arhiva), vidljiv književni stil u vidu jasnoće i dobre konstrukcije, te pristupačnosti široj publici. Autor navodi da prvotno treba postaviti neku solidnu osnovu koja će predstavljati polazište za nadolazeća (interpretativna, komparativna i sintetska) istraživanja. Uz povijesne izvore istaknuti su i rezultati arheoloških i filoloških istraživanja, što dodatno obogaćuje povijesni prikaz. Knjiga uz to sve obrađuje i pitanja vezana za povijest opatije (red, vrijeme nastanka, utemeljitelji,…) nastojeći na taj način upotpuniti njezinu prošlost. Prirodna vrela kojima se raspolagalo su ograničena, stoga neka pitanja ostala su neobrađena zbog oskudnosti samih podataka. Istaknuti su i vrijedni podaci za povijest plemstva, koji su centar istraživačkih interesa recenzentice. Pronađeni podaci obuhvaćaju odnose plemstva s crkvom, kraljem, zatim međusobno i unutar pojedinog plemićkog roda. Za kraj iznosi pitanje uloge samostana Rudine u stvaranju povezanosti među članovima istoga plemićkog roda (pr. Borić rod) i zaključuje da povijest samostana, kao važan izvor informacija, može uvelike pridonijeti u istraživanju povijesti plemstva.

Sljedeću knjigu u seriji “Grabovo i Bijela- benediktinski samostani svete Margarete”, predstavio je doc. dr. sc. Marko Jerković. Njegova namjera bila je predstaviti neke opće tendencije u istraživanju redovništva i u tom kontekstu smjestiti niz Monasticon Slavonicum, Sirmiense et Baraniense u te tendencije. Na svjetskoj razini, istraživanje redovništava jedna je od dominantnijih istraživačkih tema. Razlozi su dvojaki: samostani i monaštvo je od vlastita začetka bilo promatrano kao najbolji način slijeđenja Krista i bile smatrane institucijama savršenijeg života; drugi razlog reproduciranje knjiga, dokumenata, ideja, koncepcija, institucionalnih modaliteta od strane tih institucija koji su primjenjivani u zajednicama i društvu uopće. Predstavio je aktualne trendove uzevši u obzir tri temeljne kategorije: pristup izvorima, odnos općeg i lokalnog, te same teme istraživanja. S obzirom na pristup izvorima, navodi da posljednjih 30 - 40 godina historiografija propituje sadržaj, retoriku, funkciju i svrhu samih izvora. Druga bitna karakteristika odnosi se na uzimanje drugačijih tipova izvora (književna djela, normativne zbirke i sl.). Treća bitna karakteristika je sve naglašenija primjena metoda i teorija iz drugih disciplina, ponajprije iz sociologije i antropologije (pr. klasična sociološka teorija M. Webera). U izvorima nastalim izvan samog redovništva, prvenstveno se promatra uloga i položaj samostana u suodnosu sa koncepcijama moći i različitim autoritetima. Trend svjetske historiografije sada je svjedočanstvo o unutarnjim vrijednostima i svjetonazorima pojedinih zajednica. U novije vrijeme samostanska kultura pokušava se promatrati na nadregionalnoj ili nadnacionalnoj razini. Povodom toga, izdvaja najvažniji događaj za suvremenu monasterijologiju; osnutak instituta za komparativnu povijest redovništva 90-tih godina. Doprinos je vidljiv po pitanjima kojim se bavi: koji su to fenomeni i strukture omogućavali samostanima preživljavanje pod izazovima vremena, te trajnost i uspjeh. Drugi doprinos odnosi se na promjenu generalnog doživljaja redovničke povijesti u okvirima svjetske historiografije. Naglasak je stavljen na uočavanje karakteristika koje su omogućavale prilagodbu samostanskih zajednica. Među izraženijim trendovima novijeg vremena, prisutan je trend prema nadkontinentalnom istraživanju redovništva (usmjereni na uspoređivanje monaštva). Među studijima, prisutni i oni koji istražuju kolektivne identitete ili doživljaj prošlosti unutar neke zajednice. Istražuju se ranije zanemarene teme i različiti fenomeni, te percepcije. U hrvatskoj monasteriologiji i historiografiji prevladavaju klasičniji pristupi i izvori (diplomatička građa). U fokusu su tri teme: cjelovitost studija u pojedinim samostanima ili cjelovite biografije poznatih ili manje poznatih pojedinaca koji su obilježili na neki način povijest primjerice grada ili društva; specifična pitanja iz povijesti samostana ili pojedinca; sintetske studije o pojedinim redovima u redovničkim skupinama. Hrvatska historiografija nužno treba prvotno napraviti temeljne studije koji će razriješiti prethodno navedena pitanja, to jest obraditi ih i definirati. Razlog prevladavanja klasičnijeg pristupa u Hrvatskoj je što je za bilo kakvu nadogradnju potrebno imati sustavnost (primjer organiziranih grupa i škola u Mađarskoj, koje se bave istraživanjem pojedinačnih tema). Na tragu toga, interesi i teme u Hrvatskoj, ako i postoje, uvjetovani su izvorima kojima se raspolaže. Postoje dvije teme koji bi predstavljale nadogradnju ranijih studija: funkcioniranje samostana u suodnosu sa vanjskim svijetom i autoritetima; druga tema je samostanska ekonomija. Zaključno, osvrt je stavljen na temu dva samostana. Važnost je stavljena na sustavnost niza u vidu povijesti pojedinih samostana. U knjizi vlada balans potrebnih temeljnih studija i nadogradnji, te je uočljiva i interpretativna metoda, metodologija i nastojanje autora za sintetiziranjem izvora (otvaranje novih problema i pitanja). Autor razmatra sudbinu opatije u vrijeme osmanlija u kontekstu sjećanja ili društvene memorije.

Na posljetku, autor knjige “Srijemska Mitrovica. Bazilijanski i benediktinski samostan sv. Dimitrija” dr. Sc. Stanko Andrić, ukazao je na svoje dugogodišnje bavljenje tematikom i izrazio svoje zanimanje za slavonsko, srijemsko i baranjsko srednjovjekovlje i općenito crkvenu povijest, uključujući tematiku redovništva i samostana. Pozornost je stavljena na sliku srednjovjekovne civilizacije naših prostora kroz stoljeća, koja je bila bogata i raznolika, te kako se kasnije reducirala na određene redove. Prisutno je bilo desetak redovničkih redova, koji su svaki imali po 2 ili 10 samostana na ovim prostorima. Prvotna ideja autora bila je knjiga tematike o pojedinim redovima. Nastojao je prikupiti sve pisane izvore koji su sačuvani i može im se uči u trag. Nema ih previše, ali ih ima više nego što se obično kaže za srednji vijek po pitanju pisanih izvora. Za primjer uzima i već spomenute knjige o Rudini i  Bijeli. Po pitanju nastavka ovog posla, nada se nastavku, u skoroj budućnosti, o opatiji u Nuštru, Srijemu ili Kutjevu ili kombinaciji srednjovjekovnih i rano novovjekovnih monografija samostana koji su djelovali i u jednom i drugom periodu (primjerice samostan u Velikoj, Našicama i dr.). nakon bogatog predstavljanja svojih prethodnika, završio je predstavljanje objasnivši ime serije, koje je smislio po modelu grčke riječi koja je usvojena i u latinskom i ima mnogostruka značenja, ali u ovom kontekstu predstavlja jedan specifičan historiografski žanr. To je jedan popisni katalog samostana sa nekim njihovim opisima i povijesnim pregledima.

Tekst: Marija Jakopović
Foto: Nikolina Blažević