Konferenciju je otvorio dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu, izv. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić. Nakon uvodnog pozdrava dekan je rekao da je cilj ovoga skupa osvijetliti problematiku u osnivanju katoličkih škola.
Prvo predavanje, održao je Danijel Holeš u suradnji s mag. theol. Ivicom Žuljevićem, pod naslovom, „Stanje i izazovi katoličkih škola u Republici Hrvatskoj“.Istaknuo je kako je od samih početaka Crkva davala veliku važnost odgoju i obrazovanju. U Europi imamo preko 28000 katoličkih škola sa preko 8,5 milijuna učenika. U Hrvatskoj danas imamo 24 katoličke škole, 12 osnovnih škola koje broje 1945 učenika i 12 srednjih škola s 2357 učenika. Velika je zainteresiranost za katoličke škole jer imaju prepoznatljiv odgojno-obrazovni duh.U mnogim europskim zemljama država u potpunosti financira rad katoličke škole, dok u Republici Hrvatskoj država osigurava plaće svim zaposlenicima, a ostalo se financira iz drugih izvora. Ustav RH omogućava izgradnju i djelovanje vjerskih škola, te ih priznaje kao legitimne kao i da njihovi učenici i učitelji imaju ista prava i obveze kao i učenici i učitelji državnih škola. Naglasio je kako je potrebno neprestano voditi brigu oko cjelovite izgradnje katoličkog identiteta u školama kako bi prednjačile u svjetlu evanđelja, a za to je potrebna cjeloživotna edukacija kako učenika, tako i učitelja.
Drugo predavanje prijepodnevne sesije, iznijela je dr. Jasminka Buljan Culej, s naslovom, „Vrijednost i uloga katoličkih škola u hrvatskome društvu“. Krenula je s prikazom velike odgojne uloge katoličke Crkve, te je napomenula kako su Crkvena sveučilišta podložna vrednovanju sv. Stolice, koja se zasniva na novoj viziji kršćanstva i teologije, proglasom dokumenta, Veritatis gaudium. Istaknula da trebamo biti svjesni da živimo u svijetu u kojem prevladava etički relativizam i on velikom brzinom ulazi u hrvatsko društvo, gdje učitelji u katoličkim školama imaju poslanje povezivanja Crkve i društva. Zbog toga, Katolička škola treba odgovoriti na nove izazove koji su pred njom, njegujući kod svojih učenika društvene vještine i vrline, ali u okrilju evanđelja. Doktorica Jasminka poručil aje kako se isplati biti kršćaninom, jer je katolička škola mjesto dijaloga Crkve i društva. Ali, birokratizacija škole, učitelje „tjera“ od uloge odgojitelja. U drugom dijelu predavanja prikazani su statistički podatci katoličkih i državnih škola na različitim mjestima (državna matura, PISA, prosjek ocijena...)
Drugo predavanje, održao je izv. prof. dr. sc. Ivica Pažin, s temom, „Lice odgoja. O budućnosti odgoja iz kršćanske perspektive“. Uvodom u izlaganje, započeo je mislima kako govoriti o odgoju i obrazovanju u budućnosti znači govoriti o sljedećoj generaciji, govoriti o onima kojima će sljedeća generacija, biti odgajateljicom i učiteljicom. U vremenu „slabe misli“ te u nemoći osnovnih odgojnih institucija kao što je obitelj, odgojni procesi često se shvaćaju kao „raspukline“ u kojima se događa nova konstrukcija individue. Ovisno o konačnim ishodima odgoja i obrazovanja, nastaje novo lice čovjeka. Premda je ustvrđeno da obrazovanje može biti (funkcionalno) učinkovito kada nije funkcionalno, ono se pretvara u redukciju spoznaja s ciljem „vrijednosti na tržištu“. Tako jedno lice, jedna individua, postaje protivnikom drugoj individui. Onaj „manje tržišne vrijednosti“ posaje gubitnik. „Ključ moralnoga djelovanja je u licu i u susretu s drugim“ – Emmanuel Levinas. Jedino se u takvom susretu može dogoditi „proslava beskonačnoga“ lice odgoja iz perspektive kršćanstva ne može se zadovoljiti bezsadržajnim individualizmom (Fratelli tutti). Za kraj je istaknuo, kako odgoj iz kršćanske perspektive treba biti proces u kojemu se ne susreće drugoga radi povratka u samog sebe, nego radi zadobivanja novoga lica/novoga života.
Tekst: David Ferić
Nakon predavanja izv.prof.dr.sc. Ivice Pažina, predavanje je imao dr. sc. Zvonko Miličić, franjevac provincije Bosne Srebrene na temu „Perspektive katoličkih škola u BiH i doprinos franjevaca Bosne Srebrene sveukupnom obrazovanju.“ Izlaganje je započeo povijesnim prikazom fratarskog djelovanja u Bosni i Hercegovini koje je bilo vrlo plodonosno, usprkos lošim uvjetima u vrijeme Osmanskog carstva i austrijske okupacije. Njihovo temeljno poslanje je bilo ispravna spoznaja sebe i Boga u borbi s herezama i liberalima kroz dijalogiziranje s ljudima i aktualizaciju znanosti. Djelovali su na svim područjima kulturnog života, na poljima jezika, književnosti, školstva, gospodarstva, zdravstva i mnogih drugih. Izlaganje je temeljio samo na školstvu dajući detaljan prikaz djelovanja u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju tijekom povijesti. Tako su primjerice učili ljude čitati, pisati i osnove kršćanskog nauka u vrlo oskudnim uvjetima, sve dok 1823. godine, fra Ilija Starčević nije otvorio prvu školu, koja je nažalost bila ugašena. Od 19. stoljeća raste broj obrazovnih ustanova i u konačnici, nakon aneksije Bosne i Hercegovine, 54 škole su dane državnim vlastima. Do 19. stoljeća su mnogi bosanski samostani bili na dobrom glasu, poput Fojnice, Kraljevske Sutjeske, Sarajeva, Livna… Oni su svoje fratre slali na školovanje u Đakovo i kasnije Ostrogon. No u 19. stoljeću, biskup Stadler osniva Vrhbosansku dijacezansku biskupiju i učilište u sklopu nje. Do danas u Bosni i Hercegovini postoji jedna franjevačka klasična gimnazija u Visokom te dvije teologije; jedna franjevačka koju karakteriziraju voluntarizam u filozofiji, kristocentrizam u teologiji te djelotvorna ljubav u duhovnosti, i druga na katoličkom bogoslovnom fakultetu. Ono što je potrebno jest provođenje novih programa koji omogućuju miran suživot katoličkog i nekatoličkog stanovništva jer su ljudi Bosne i Hercegovine prije svega dobri i plemeniti bez obzira na naciju i vjeroispovijest.
Popodnevna sesija znanstvenog skupa, započela je predavanjem, izv. prof. dr. sc. Suzane Vuletić, prodekanice za nastavu i studente na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, s temom „Internacionalizacija komprehensivnog obrazovanja: između kvalitetnog poučavanja studenata i kvantitativne birokratizacije podučavatelja“. U uvodnoj inicijaciji u problematiku perspektivnog katoličkog obrazovanja, naznačila je kako su izvrsnost i kvaliteta poučavanja, uvijek bili složena, zahtjevna i vrlo kompleksna zadaća, koja u ovom našem vremenu, neoliberalističkog i tržišno-utilitarističkog modela obrazovanja, poprima teško breme birokratskih preopterećenja, preusmjeravajući na egzekutivno izvršavanje različitih administrativno-birokratskih parametara. Njih su zahtjevno postavili brojni elementi stalno proglašavanih i dodatno izoštravanih različitih dokumenata, Pravilnika, Strategija i reformi samog obrazovanja sa zahtjevima internacionalizacije Europskog obrazovnog prostora. Unatoč brojnim, definiranim holističkim elementima cjelovitog obrazovanja, sve je veći naglasak na: kompetitivne potrebe tržišta rada, sve je istaknutije valoriziranje STEM područja, istraživačka podrška projektima prirodnih i tehničkih znanosti, pouzdanost istraživanja empirijskih metoda, digitalnog on-line poučavanja, binarnog sustava objavljivanja radova, isključivo tehničko-informatičkih komunikacijskih vještina… pred kojima se humanistička područja, uistinu pretvaraju u nepotrebnu znanstvenu „sluškinju, pomoćnicu i odmetnicu.“ (I. Koprek), a profesori vrednuju samo po kriterijima indeksa citiranosti i objavljenosti radova s visokim imapkt faktorom, kvantitete CROSBI profiliranosti, zastupljenosti u recentnim kvartilama i ostalim metričkim parametrima subjektivne ambicioznosti; a ne uspješno prenešenim postignutim znanjem. Unatoč svim poteškoćama i čvrstoj motivaciji za uspješnim evangelizatorom, profesor se sve više nalazi u ulozi „dvostrukog agenta“, između želje za prijenosom znanja i zahtijeva Sveučilišne administracije. Problemskom izoštravanju perspektivnoj opstojnosti katoličkog obrazovanja, pridonosi i neosporna činjenica motivacijskog pristupa teološke profesionalnosti. Pristupaju li profesori svom zvanju, filantropijski ili čisto karijeristički, autoritarno-tehnokratski… ili paternalistički? Kritički se osvrnula na nelagodnu klimu koja se kreira pojedinim neadekvatnim profilima podučavatelja, te da se takvom percepcijom teško može dugotrajno zadržati: učiteljska motivacija za predanim radom i trajnim rastom u stručno-pedagoškim kompetencijama, ali i vlastitoj duhovnoj formaciji; kod studenata ostvariti oduševljenost stečenog znanja i zadržati autoritet profesora; a u društvu opravdati humanističko-vrijednosna misija i vizija sveopćeg, a nadasve katoličkog obrazovanja. Naglasila je kako Crkveni zakonik i tradicija Crkve očekuje od učitelja katoličke škole i teološkog fakulteta: ispravan nauk kroz poznavanje i prihvaćanje temeljnih sadržaja kršćanske vjere te pedagošku osposobljenost za prijenos istih kroz svjedočanstvo autentičnih vrijednosti života. Stoga je neminovno potrebno predano raditi na Strategiji koja bi uspješno pomirila sve zahtjeve sekularno impostatiranih programa, ali u suradnji s istinskim promotorima sakralnih odgojno-obrazovnih specifičnosti i na razini tercijarnog obrazovanja da bi se očuvao identitet katoličkog obrazovanja. Kršćanski obrazovni programi se ne trebaju redukcionistički svoditi samo na intelektualne aspekte, već treba nastojati holistički integrirati i druge dimenzije izgradnje zrele osobnosti metafizičkim vrijednostima cjelovitog odgoja u navještenju „Radosne vijesti“. Jedino sintezom svih navedenih parametara, će se uspjeti ostvariti teološki, pastoralni, intelektualni, a nadasve humanistički cilj u suvremenim okolnostima u kojima čitava Crkva, u težnji za perspektivnim katoličkim obrazovanjem, ima tešku zadaću da se na takav način zauzima za novu evangelizaciju kulture. Predavanje je zaključila poticajem da u provedbi zahtijevanih mjera, svima želi puno uspješnosti.
Posljednje predavanje prije popodnevne stanke je imao prof. dr. sc. Ivan Koprek koji se javio preko aplikacije Zoom, na temu „Sluškinja, pomoćnica ili odmetnica? Uloga, mjesto i budućnost filozofije na teološkom fakultetu.“ Profesor je započeo izlaganje kolokvijalnim govorom o filozofima kao onima koji su lijenčine i beskorisna baljezgala na tržištu rada. Sama filozofija se smatra nepotrebnom, jer su njeno mjesto zamijenile druge znanosti. Pitajući se o mjestu filozofije u svijetu, profesor je citirao Bernarda Russella govoreći kako je filozofija nešto srednje između teologije i znanosti. Znanost ne može dati sve odgovore, jer istražuje empirijski i partikularno i zato je tu filozofija koja ne daje odgovore, već osvjetljava uvide u sva moguća životna područja. Ona se bavi pitanjima o samoj biti života i to je ono pitanje globalnih razmjera. Crkva je uvijek surađivala s filozofijom, ali se ponekad odnosila prema njoj i s velikim oprezom. Navodeći neke papinske enciklike poput, Aeterni Patris i Humani generis te zaključujući s mislima otaca Drugog vatikanskog sabora o važnosti filozofske izobrazbe budućih svećeničkih kandidata, profesor je naglasio važnost filozofije u teologiji i teološkim disciplinama napose etici i teodiceji. Također je stavio naglaska i na pontifikate trojice zadnjih papa i na njihova promišljanja o odnosu filozofije i teologije. Govorio je i o čuvenoj srednjovjekovnoj formulaciji kako je filozofija sluškinja. Ali pitanje je sluškinja kome; objavi ili pojedinoj teološkoj misli? Na tragu Tome Akvinskog, zaključuje da je ona službenica objave, da ide ispred nje i rasvjetljuje joj put. Zaključio je kako je filozofija jedna univerzalna znanost koja pokušava odgovoriti na kantovska pitanja (što mogu znati? što trebam činiti? čemu se smijem nadati? što je čovjek?) Filozofija mora biti gospodarica shvatljivoga i službenica neshvatljivoga i jedino ona može biti područje dijaloga različitih strana.
Ovaj blok predavanja je završen plodonosnom i vrlo interaktivnom diskusijom.
Tekst: Matea Miličić
Zadnji set poslije-podnevnih predavanja, započeo je s izlaganjem, prof. dr. Željka Tanjića, rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, na temu „Identitet i poslanje Katoličkog sveučilišta“. Na samom početku svoga izlaganja, rekao je kako je njegov teološki znanstveni rad zapravo stao i da je sretan što je dobio mogućnost imati „izlet u bivši život“, pri tome misleći na svoje izlaganje na ovom znanstvenom simpoziju. Profesor je htio u sklopu svoga predavanja predstaviti rad katoličkih sveučilišta, kojih je trenutno u svijetu oko 2000, a i objasniti kako je ustrojeno i kako funkcionira samo Sveučilište u Zagrebu pozivajući se na dokument, Ex corde Ecclesiae, pape Ivana Pavla II. Tako kaže da ne moraju nužno svi profesori i studenti biti katolici, ali da moraju biti svjesni da su u katoličkoj školi i ponašati se u skladu s tim. Također, svi studenti su obavezni slušati 3 teološka kolegija, a postoji mogućnost biranja i nekih izbornih kolegija, a profesori moraju proći modul osnovne teološke naobrazbe. Cilj Sveučilišta je formirati osobe koje će savjesno obavljati svoje dužnosti, ali i mijenjati svijet u katoličkom duhu. Nakon što je predstavio sam rad katoličkih učilišta, u središte izlaganja stavio je pojam katoličkog identiteta kao proširivanje nadilaženja etničkih načela i njihovu specifikaciju s religijskim. Na kraju izlaganja, iznio je neke temeljne pojmove, a to su: dostojanstvo, gdje kaže da je čovjek iznad vrijednosti jer on sam stvara vrijednosti, i čovjekovo je najveće dostojanstvo što je stvoren na Božju sliku, zatim znanje kao ostvarenje u punini akademske izvrsnosti, odgovornost kao interakcija djelatnika Sveučilišta sa širom zajednicom, izvrsnost, odnosno ne zadovoljavati se prosječnim. Još je na samom kraju spomenuo kao važne pojmove: autotranscedenciju, supsidijarnost, mudrost, svijest o granicama, domovinu, vjeru i slobodu opredjeljenja.
Posljednje su predavanje imali doc. dr. sc. Martina s. Ana Begić i izv. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, pod naslovom „Transdisciplinarnost, interdisciplinarnost, dijalog. Temeljne smjernice za odgoj u katoličkim ustanovama“. Sestra Ana je prikazala pojam osobe, koja je u središtu odgoja. Iznijela je neke definicije osobe kao što su: pojedinac, ljudsko biće, odnosno svaki pojedinac koji ima naravnu težnju za društvenost i solidarnost. Ukazala je kako postoje četiri kriterija za shvaćanje definicije osobe, a to su: razumnost, sposobnost promatranja samog sebe, samostalnost i društvenost. Naglasila je da je čovjek stvoren na sliku Trojedinog Boga i da kao što jedna božanska osoba ne može bez druge dvije, tako ni čovjek ne može biti sam i izoliran, ne može biti individualiziran, nego mora živjeti u društvu kao društveno i socijalno biće, odnosno osoba. Kada govorimo o dostojanstvu osobe, II. Vatikanski koncil to naglašava tako što kaže da sve treba biti uređeno prema osobi, čovjeku. Nakon što je sestra završila svoj uvodni dio izlaganja, dekan je nastavio u duhu dokumenta pape Franje, Veritatis Gaudium, gdje je naglasio ono što je već i sestra Ana spomenula, a to je da osoba mora biti u središtu odgoja. Uz Veritatis Gaudium, spomenuo je i dokument, Odgajati danas, Kongregacije za katolički odgoj gdje se navodi da nije dovoljno odgojiti studenta samo za kompetencije, nego je bitno razvijati sposobnosti usmjerene prema višim vrijednostima, kao što su: zauzetost za opće dobro, kreativnost, veća otvorenost prema drugima, želja za znanjem i slično. Govoreći o traženju jedinstva i cjelovitosti, došao je do pojma transdisciplinarnosti, odnosno naddisciplinarnosti što znači da osoba mora usvojiti Kristovsku logiku razmišljanja i da je sposobna razumjeti stvarnost i svijet oko sebe u evanđeoskom duhu. Tu se osvrnuo i na socijalni nauk Crkve ali i na važnu ulogu vjerskog odgoja koji dobivamo od svoje obitelji, jer su to temelji našeg daljnjeg odgoja. Kao još jednu važnu odrednicu kršćana, dekan je naveo dijalog kao razgovor u kojem su sugovornici jednaki i da je kršćanski dijalog traženje istine. Prije završne diskusije još je napomenuo da nastavnici moraju voditi studente, raditi s njima i izrađivati intelektualne alate da uđu u dijalog s drugim znanstvenim disciplinama.
Uslijedila je završna diskusija, te se molitvom završio znanstveni skup.
Tekst: Maria Dragomirović
Fotografija: Brigita Kukuruzović i Antonio Ihaz
