Događanja

Proslavljen Dan Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Đakovu

Autor:  Utorak, 07 Studeni 2017 |

Dana 06. studenoga 2017. godine euharistijskim slavljem u đakovačkoj katedrali koje je predvodio đakovačko – osječki nadbiskup mons dr. sc. Đuro Hranić  u koncelebraciji sa ostalim profesorima Fakulteta započelo je obilježavanje Dana  Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Nadbiskup Hranić se u svojoj homiliji osvrnuo na ženu Samarijanku iz Ivanovog evanđelja (Iv 4, 1-42) istaknuvši da je za svakoga pojedinca važan susret sa Kristom nakon kojega se sve radikalno mijenja.

Nakon svečanog misnog slavlja program obilježavanja dana KBF-a nastavio se u Svečanoj dvorani biskupa Antuna Mandića. Svečani program otvoren je izvedbom himne Studentskog zbora KBF-a u Đakovu. Ovogodišnji program obogaćen je i glazbom gudačkog kvarteta i ansambla Cadenza zajedno sa sopranisticom Ninom Kobler te njihovim izvedbama: Claudija Monteverdija „Si dolce e 'l tormento“ i „Zefiro torna“ te „Musica Skivaca“ Ilje Zeljenka. Zatim je uslijedila i pozdravna riječ prof. dr. sc. Vlade Guberca, novoimenovanog rektora Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Rektor Sveučilišta je istaknuo bitnu ulogu KBF-a u sklopu Sveučilišta, kao baštinika filozofije i teologije već dva puna stoljeća naglasivši pritom kako je u pravo KBF moralna vertikala već spomenutoga. Potom je uslijedio pozdravno govor izv. prof. dr. sc. Ivice Raguža, dekana KBF-a, koji je pozdravio sve prisutne predstavnike Sveučilišta kao i dekane ostalih Fakulteta.

U nastavku svojega govora Raguž se obratio svima prisutnima, a taj govor donosimo u cijelosti:
Kao i svake godine, dopustite da se vama obratim, drage diplomantice i diplomanti. Ove godine stavili smo kao naslovnu sliku na Red predavanja fresku iz đakovačke katedrale koja predstavlja Isusov posjet Marti i Mariji. Kao što nam je poznato, dok je Marija sjedila do Kristovih nogu, Marta je služila i prigovarala, na što joj je Isus odgovorio onim poznatim riječima: «Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.» Te jednostavne Kristove riječi ni danas nisu ništa izgubile na svojoj aktualnosti. One se mogu najrazličitije interpretirati, a ja bih ih danas o njima razmatrao pod vidom jedne teme koja je toliko postala upitna u današnjem društvu, kao i današnjoj Crkvi da je vrijedno i potrebno o njoj progovoriti. To je tema pozornosti: Marta je rastresena, Marija je pozorna.

Ako je današnje društvo išta izgubilo, onda je to pozornost. Sama činjenica da nakon svakoga predavanja danas moramo reći «hvala na pozornosti», što u biti zvuči smiješno, svjedoči o tomu koliko danas moramo biti čak zahvalni publici da su uopće pozorni. No, ako bolje pogledamo oko sebe, onda više nemamo pozornosti ni za što. Ne uspijevamo se usredotočiti na svoje misli, ne uspijevamo raditi svoj posao, neprestance preskačemo s jedne teme na drugu, s jedne internetske slike na drugu, stalno gledamo svoje pametne telefone, ne uspijevamo više razgovarati jedni s drugima, u obiteljima nemamo snage baviti se s drugima, odmah se opet hvatamo telefona i interneta. Na svakom mjestu podražaji, reklame, sve moramo vidjeti i sve doživjeti, imati sve informacije. Pogledajmo samo naše rastresene napete poglede. Većina od nas nije sposobna razgovarati jedni s drugima, nego već gledamo kako nam ne bi promakao netko važniji pokraj nas. Dakle, krajnje smo rastreseni, nesposobni da se zadržimo na bilo čemu, kao da nas prati Faustovo prokletstvo nesposobnosti da bilo čemu kažemo: «Verweile doch. Du bist so schön.» - «Ostani tu! Tako si lijep!» Kriza pozornosti jest kriza da u našemu životu više nema ničega tako «lijepoga», vrijednoga, uzvišenoga čemu bismo posvetili svoju pozornost. Nije to više ni Bog, ni ljubav, ni žena, ni muž, ništa. Naše je društvo društvo krajnje rastresenosti, a time krajnje sebičnosti, gdje nam je na pameti samo vlastito zadovoljstvo koje nije sposobno više ičemu «sjediti do nogu», dati krajnju pozornosti.

O pozornosti posebno je pisala velika misliteljica Simone Weil. Na jednom mjestu ona piše sljedeće znakovite riječi: «U našoj je duši nešto što se istinskoj pozornosti daleko žešće protivi nego tijelo umoru. To nešto mnogo je bliže zlu nego naše tijelo. Zato svaki put kad smo pozorni, biva razoreno zlo.» Da, Simone Weil je u pravu, zlo je rastresenost, gubitak pozornosti, gubitak interesa, izričaj zla koje se zatvorilo u sebi, koje se ni pred čim više ne želi i ne može zaustaviti. S pravom Simone Weil kazuje da je pozornost ona koja razara zlo u nama, zlo koje se očituje u zatvorenosti u sebi, i u krajnjoj rastresenosti, gdje nam je na pameti samo naše ja pa ja, i opet ja.

Francuska misliteljica nadalje tvrdi, za nas ovdje još važnije, da je upravo pozornost ona koja povezuje i vjeru i učenje, vjeru i akademsko. Naime, pozornost je bit molitve, ali ona je i bit učenja. Tko istinski moli, taj je pozoran: «Ključ kršćanskoga poimanja učenja jest činjenica da se molitva temelji na pozornosti. Molitva je usmjerenje prema Bogu čitave pozornosti za koju je duša sposobna.» Ali tko istinski uči, taj je također pozoran: «Premda se, izgleda, to danas ne zna, odgoj pozornosti pravi je i gotovo jedini cilj učenja.» U učenju se đak, student, profesor pozorno predaje objektu svojega istraživanja koji je zapravo i srž molitve: «Treba dakle učiti bez ikakve želje da se postignu dobre ocjene, da se uspije na ispitima, da se postigne bilo kakav školski ishod… vježbajući se jednako u svemu, s namjerom da sve te vježbe služe toj pozornosti koja je srž molitve… Učenje je bliže Bogu zbog te pozornosti koja je duša učenja. Onaj koji provede godine đakovanja i studiranja, a da u sebi nije razvijao tu pozornost, izgubio je veliko blago.»

Dakle, istinska vjera i istinsko učenje susreću se u pozornosti. I ne samo to, pozornost je ono što omogućuje ljubav prema bližnjemu. Samo onaj tko je pozoran spram drugoga, može ljubiti drugoga: «Punina ljubavi prema bližnjemu sastoji se u tomu da budemo u stanju da ga zapitamo: 'Što te boli?' To znači znati da nesretnik postoji i to ne kao primjerak u nekoj zbirci kao uzorak društvene kategorije na kojem je nalijepljena etiketa 'nesretnik', već kao čovjek sasvim nama sličan, a kojega je nesreća jednoga dana obilježila neponovljivim pečatom. Stoga je dovoljno, ali prije potrebno da na njemu znamo zaustaviti svoj pogled. Taj je pogled prije svega pozoran pogled, iz kojega duša prazni sav svoj vlastiti sadržaj kako bi u se primila biće što ga gleda, i sa svom njegovom istinom. Za to je sposoban samo onaj koji je sposoban za pozornost.» I onda dolazi do ključne istine, a to je kako je istinsko učenje u pozornosti ono koje nas osposobljava za ljubav prema bližnjemu, za istinsku humanost: «Istinito je, dakle, premda paradoksalno, da prevođenje s latinskog, rješavanje nekog geometrijskog problema – pa čak ako u tome i ne uspijemo, samo ako smo posvetili onaj napor koji je zato potreban – može pomoći da kasnije, ako nam se za to pruži prilika, nekom nesretniku u času njegove najveće nesreće pružimo upravo onu pomoć koja ga može spasiti.»

Dakle, u ovom vremenu krajnje rastresenosti, gdje smo postali robovi podražaja, Weil kao da nam proročki kazuje da nas možda jedino pozornost, pozornost istinske molitve, ali i onda istinskoga učenja može spasiti od monstruoznosti rastresenosti, da budemo da ostanemo humani. Dragi diplomanti, budite molitvene osobe i osobe učenja, osobe pozornosti do nogu Kristovih, osobe koje znaju da postoji nešto «lijepo», veliko i uzvišeno zbog čega trebamo i želimo biti pozorni, zbog čega se trebamo i želimo zaustaviti. Toj pozornosti učite i one koji će vam biti povjereni, posebice djecu i mlade.

Uz ovu temu pozornosti, dodao bih još kratko druge dvije misli. Marija sjedi do nogu Gospodinovih, potvrđujući time da joj je Krist autoritet. Ona nam time progovara o važnosti autoriteta, autoriteta koji se danas izgubio i nestao posvuda, a napose u prosvjeti i u sveučilišnom životu. U posljednje vrijeme na više mjesta mogao sam čuti mnoge sveučilišne i druge profesore koji se tuže na to da današnji studenti, đaci više nisu «pobunjenici», da se više ne bune, da sve uzimaju zdravo za gotovo, da više nema studenskih pokreta koji mijenjaju društvo. A pritom se zaboravlja da je glavni razlog taj što nema autoriteta. Nema autoriteta, a zato nema pobune! Dakle, sami su profesori prestali biti autoriteti. Profesori su prestali biti autoriteti, jer oni sami nemaju autoriteta, nemaju više ni mislioca, ni filozofa, ni teologa, nikoga od koga bi istinski učili. Zato nisu više sposobni donositi ni pred studente «autoritete», mislioce, misli koje će pozivati na mišljenje, a onda i na otpor i pobunu. Eto razloga zašto danas nema pobune ne samo na sveučilištu, nego nigdje, pa ni u obiteljima. Jer, ni roditelji nisu više i ne žele biti autoriteti, ne žele i nisu sposobni ništa više vrijedno, objektivno, zahtjevno stavljati pred djecu. I onda se čude što više nema otpora i pobune, što su djeca bezvoljna i beživotna! Možda nema boljih promišljanja o toj problematici od danskoga filozofa i teologa Sørena Kierkegaarda. Poslušajmo ga, jer kao da govori nama, nama koji se bavimo stalno reformama školstva, a gdje ono bitno u školstvu, u akademskom potpuno zaboravljamo, a to je da u školu više ne ulazimo, da na nastavu više ne dolazimo dršćući i trepereći: «Više ne postoji pobunjenička mladost koja se istodobno pred svojim učiteljem trese i dršće. Ne,  odnos je danas više određena jednolikost uzajamne razmjene između učitelja i učenika o pitanju kako treba reformirati školu. Više ne idemo u školu u strahu i drhtanju, a to znači da ponajprije učimo, nego uglavnom da se bavimo problemom nastave.» Da, nema autoriteta, nema stoga više ni strasti za učenjem, onoga strastvenoga straha i drhtanja u našim školama, a time nema ni istinske pobune, ni misaonih kretanja na našim učilištima.

S tim u vezi moram spomenuti još jednu misao koja je danas postala krilatica, ali koja ništa ne govori i koja me osobno samo krajnje iritira: kreativnost. Svi danas pozivaju studente na kreativnost, a nikad nismo bili manje kreativni nego danas. Zašto? Pozivamo studente da budu kreativni, ali na temelju čega? Kreativan se može biti samo ako se uđe u školu pozornosti, ozbiljne posvećenosti velikim filozofima, umjetnicima, teolozima, «autoritetima», spram kojih ćemo tek moći biti kreativni. Kreativnim se ne postaje tako da se polazi od sebe, nego od drugoga. Kreativan violonist nije onaj koji polazi od sebe i nekih svojih zamišljanja o sviranju, nego samo onaj koji se znao krajnje podrediti autoritetu violine, koji je ušao u mučnu školu «poslušnosti», «slušanja» violine.

Zato, dragi diplomanti i diplomantice, ne budite ni pobunjenici, ni kreativni. Budite pozorni, posvećeni krajnje Gospodinu, posvećeni autoritetima, svojim «violinama», mnogim duhovnim «kompozitorima» i tada ćete, vjerujte, postati i ostajati i pobunjenici i kreativci, oni koji stvaralački mijenjaju ovaj svijet.

Svojim prigodnim izlaganjem pod nazivom „Krajnja zaokupljenost ili ono što nas se bezuvjetno tiče u obzorju Tillichove teologije kulture“ dr. sc. Hrvoje Kalem nastavio je program obilježavanja dana KBF-a. U svojemu izlaganju je istaknuo da je polazna točka ovoga promišljanja da cjelokupna egzistencija leži između uvjetovanog i bezuvjetnoga istaknuvši da naša zaokupljenost ne može biti ništa apersonalno, nego upravo ono bezuvjetno. Posljednja točka programa obilježena je akademskim činom promocije magistara teologije i diplomiranih teologa te sveučilišnih specijalista Pastorala kriznih situacija i Pastorala obitelji. Nakon toga je uslijedila i dodjela zahvalnica i godišnjih nagrada pri čemu su za izrazito zalaganje nagrađeni prof. dr. sc. Karlo Višaticki te Antonija Pranjković. Željko Filajdić dobitnik je nagrade za najbolji diplomski rad, a nagrade su dobili i studenti sa najboljim prosjekom ocjena: M. Čelik (4,6), B. Diklić, (4,9), M. Vereš (4,9), A. Nikolić (4,9), D. Brkić (4,9), S. Bradarić (4,9), I. Munk (5,0) te I. Kunčević (4,9). Svečani program završio je domjenkom na koji su pozvani svi uzvanici.

Tekst: Slađana Bradarić / Matija Bajt

Fotografije: Slađana Bradarić


Video prilog ovog događanja možete pogledati na poveznici: https://www.youtube.com/watch?v=4OszxUR9-ug&feature=youtu.be

 

Galerija slika

Kontaktirajte nas

Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu

  • Petra Preradovića 17, p. p. 54
    HR - 31400 Đakovo
  • Porta: (++385) 031/802-400
    Tajništvo: (++385) 031/802-402
    Fax: (++385) 031/802-403
  • tajnistvo@djkbf.hr

IBAN račun:
Fakultet: HR4523900011100474440
Studentski dom: HR3123900011500027586
OIB: 05384220316