Profesorica Matijašić je na samom početku izlaganja istaknula kako ikonografija i ikonologija nisu istoznačnice, iako se isprepliću. Pritom je naglasila kako se ikonografija  na temelju opservacije bavi tipizacijom, motivima i sadržajima, a ikonologija promišljanima, odnosno ona interpretira umjetnička djela. Krajem 19. stoljeća pojavljuje se struja koja je rasla u Bečkoj školi koja je pokušavala promatrati umjetničko djelo kao izričaj vremena unoseći koncept povijesnosti u umjetnost. Prije svega treba napomenuti kako se umjetničko djelo se sastoji od tijela, forme, a druga kategorija je duh umjetničkog djela ili slika. Tradicionalna povijest umjetnosti ističe kako je promatrač taj koji je bitan, on pritom imputira svoje znanje, obrazovanje i kulturu u ono što gleda. Dok, s druge strane, suvremenija povijest umjetnosti pokušava staviti umjetničko djelo u fokus i pita se što slika govori promatraču. U drugom dijelu izlaganja Matijašić je istaknula kako je u povijesti bilo konfortacije riječi i slike, taj se sukob preselio u prostor umjetnosti jer su umjetnici tražili razdvajanje slike i riječi. Abraham Warburg, veliki povjesničar umjetnosti i otac ikonologije, otvara pitanje o važnost umjetnosti, zastupajući slobodu u povijesti umjetnosti. Zalaže se i za  potrebu promjene u metodološkom pristupu, potrebu objektivnosti i znanstvenosti, za ukidanje hijerahijskog sustava jer su sve  umjetnosti jednako važne. U konačnici, najveći teoretičar slike Mitchell ističe kako su slike živi organizmi, naglašavajući kako je slika vizualna stvarnost.

Tekst: Slađana Bradarić
Fotografija: Marija Hardi

Video prilog: https://www.youtube.com/watch?v=vLuZSVOeYmQ