Čovjek je biće iščekivanja. Ljudski je život uvelike satkan od sreće i patnje koje dolaze zbog iščekivanja. Između dolazaka i odlazaka, između sastanaka i rastanaka, ali i između radosti i tuge, uvijek postoji čekanje. Gotovo da i nema trenutka u čovjekovu životu kad on nešto ne iščekuje...
Kristov konačni dolazak kršćani iščekuju već više od dvije tisuće godina, ali on nikako da se dogodi. Usmjeravajući pogled na vrijeme proteklo od Kristovih obećanja spasenja, vidi se da je sve ostalo isto kao prije tih obećanja ili da je danas čovjeku čak teže i gore nego prije. Oči vjernika nikako da vide ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube, nikako da ugledaju ono što je stvarno i konačno spasonosno za njih. Iščekivanje Božjega kraljevstva toliko se oduljilo da ga je ozbiljno ugrozio zamor čekanja, pa se ono iščekivano ostavilo postrani.
Da je tomu tako, pokazuje već i opće nesnalaženje s riječju spasenje/spas, što je vidljivo na mnogim razinama u Crkvi, a sto znaci da je ta stvarnost postala daleka i
apstraktna, nejasna i zapravo beznačajna za život vjernika. Postali smo ravnodušni spram spasenja, spram Isusa Krista kao spasitelja čovječanstva. Time se mijenja i slika Kristove Crkve, pa ju se danas najčešće doživljava kao etičku i humanitarnu zajednicu u kojoj se nema što loše naučiti, a ne kao zajednicu u kojoj se uči i s kojom se gorljivo iščekuje spasenje ljudskog života. Kopni tako i nada u bolju budućnost, ali i smisao prošlih događaja, za koje je sve manje mjesta u memoriji vjernika. Drugim riječima, paruziju — Kristov slavni dolazak na koncu vremena, danas malo tko, ako uopće itko, iščekuje na način da to bitno određuje njegov život...
Sergio Quinzio, talijanski mislilac, upravo je gornja pitanja postavio kao jedino važna i relevantna pitanja svoga života. S njima se hrvao u svome životu, posebno u svojoj patnji, i iz te je patnje nastojao o njima misliti, pisati i govoriti. Nikad nije prestao postavljati ista pitanja, pokazavši tako zrelost svoje vjere. Kršćanska vjera računa na neznanje, ali joj ne smiju nedostajati pitanja, jer onaj koji zna ili lako pronalazi odgovore nema potrebe vjerovati. Naime, vjera nije znanje i teorija, nego vjeruje onaj koji se pita i koji tako, pitajući — paradoksalno — povezuje nadu i beznađe u jedno, kako bi očito beznađe preobražavao u put susreta s Bogom. Pitati se, dakle, nije samo pietas misli (Heidegger), nego i konkretni proboj povjerenja i nade.
Zato će na kraju, vjerujemo, biti jasno zašto je Quinzio prikladan, ako ne i izvrstan sugovornik s obzirom na pitanja koja smo ranije postavili. Uvodno ovdje želimo istaknuti ono što je bilo odlučujuće da Quinzijevim promišljanjima pridamo posebnu pozornost. Riječ je o njegovu nestrpljenju, koje svoj izvor pronalazi upravo u kršćanskoj vjeri i koje zapravo postaje sinonim same vjere, potvrđujući ju bitno kao paradoks.
(Iz Uvoda)
