Smisao svoga duhovnog života Simone Weil vidjela je u "iščekivanju Boga". Bogatstvo Očenaša naslutila je gotovo sasvim slučajno g. 1941. Simone je u to vrijeme proučavala grčki te je za nekog svog prijatelja radila doslovni prijevod Očenaša. "Obećali smo jedno drugom da ćemo ga naučiti napamet. Vjerujem da ni on, kao ni ja, to nije tada učinio. No nekoliko tjedana poslije, listajući Evanđelje, rekla sam samoj sebi budući da sam to obećala, da je to dobro i da to moram i učiniti. Tako i učinih. Beskrajna slatkoća grčkog teksta obuzela me do te mjere da nekoliko dana nisam mogla drugo no ponavljati ga neprestano u sebi. Tjedan dana kasnije počela je berba i molila sam Očenaš na grčkom svaki dan prije posla i često sam ga ponavljala radeći u vinogradu. Otada molila sam ga u potpunoj sabranosti svako jutro kao jedinu vježbu. Ako bi se dogodilo da mi se pažnja odvrati ili uspava, čak i samo malo, počinjala bih iz početka sve dok ne bih postigla apsolutnu sabranost... Snaga te vježbe je postala izvanredna i svaki put me sve više iznenađivala jer, premda sam je ponavljala svaki dan, ona je svaki put nadmašivala moja očekivanja. Ponekad bi već prve riječi otele moje misli iz tijela i prenijele ih iz tijela u neko mjesto izvan prostora u kojem ne postoji nikakva perspektiva. Prostor se otvara. Beskonačnost uobičajenog prostora opažanja ustupa mjesto beskonačnosti. Istodobno ta beskrajnost beskonačnosti ispunja se u svim svojim dijelovima tišinom, ali tišinom koja nije odsutnost zvuka već plod pozitivnog osjećaja, pozitivnijeg od zvuka. Ako je bilo neke buke oko mene, počinjem je zamjećivati tek kada prođe ta tišina. Ponekad također, kada bih molila Očenaš ili u drugim trenucima, Krist biva osobno prisutan, no prisutnošću koja je beskrajno stvarnija, opipljivija, jasnija i ispunjenija ljubavlju nego prvi put kada me obuzela"