Zbornik je dvojezični, hrvatsko – engleski, a urednici su izv. prof. dr. sc. Ivica Raguž i doc. dr. sc. Šimo Šokčević. Sadrži devet radova koji žele ponuditi nadahnjujuće poticaje za razumijevanje melankolije, kao i za prevladavanje različitih oblika depresije.
„ Melankolija je jedan od pojmova bez kojih je vrlo teško razumjeti europsku kulturu. Gledajući kroz povijest, melankolija je oduvijek bila središnja kulturna tema, prisutna u filozofiji, teologiji, umjetnosti, književnosti još od antičkih vremena, kroz srednji vijek, u renesansi, romantizmu pa sve do aktualnih psihosocioloških shvaćanja melankolije kao depresije. Pojam melankolija prvotno je artikulirao još slavni Hipokrat, a kasnije ga preuzimaju i produbljuju Aristotel, Galen, arapski fizičari i dr. Melankolija je već od antike pa do danas ambivalentan fenomen. S jedne strane predstavlja nešto pozitivno, svojstvo velikih, izvrsnih ljudi, a s druge pak strane nešto negativno, svojstvo osoba koje su se otuđile od bogova, Boga, ljudi i samih sebe. Stoga i prilozi u ovom zborniku tematiziraju oba vida toga tako složenoga fenomena. Pod pozitivnim vidom uglavnom se o melankoliji progovara u renesansnom kontekstu. Možemo izdvojiti talijanskoga filozofa Marsilija Ficina koji je isticao da je melankolija karakteristika mislilaca i filozofa. To njegovo promišljanje pokazat će se kao iznimno utjecajno na oblikovanje pozitivnoga viđenja melankolije u različitim oblicima. Tako se smatra da je on utjecao i na poznatoga slikara Albrechta Dürera, napose na njegovo djelo Melankolija. U književnosti vrijedi spomenuti Miltonovu poemu Il Penseroso u kojoj autor na osobit način slavi melankoliju. Također, u Shakespeareovu Hamletu vidimo prikaz melankoličnoga junaka čije je otuđenje i neodlučnost možda najbolja alegorija modernoga subjektiviteta danas, u 21. stoljeću. Općenito gledajući, može se primijetiti da je melankolija u povijesti bila neki oblik pomodarstva, pokazatelj svojevrsnoga glamura, raspoloženje koje je poželjno i koje može biti izvor stvaralaštva. Kasnije je, u britanskom i njemačkom romantizmu, melankolija krucijalna tema u Goetheovim Patnjama mladoga Werthera te u Keatsovoj Odi melankoliji. Kant također vrlo pozitivno piše o melankoliji u svome djelu O lijepom i uzvišenom. Barem se na tome tematskome stupnju melankoliju promatra kao intenzivnu refleksiju gdje da bi osoba mogla istinski cijeniti ljepotu ili iskustvo ljubavi, ona mora poznavati melankoliju…“ (Iz Predgovora)