U tom kontekstu, predavač je podsjetio na Hegelovu metaforu kruga koja je model iskrene beskonačnosti gdje crta postaje krug bez početka i kraja. Svaka povijesna epoha, pa tako i filozofska je krug koji se zatvara sam u sebe. Unutar kruga se razvijaju sve njegove temeljne odredbe, koje mogu dovesti do ekspanzije. Upravo tada nastaje cjelina u modelu "krug krugova", kako je isticao Hegel. Iz toga slijedi da niti jedna filozofija nije propala nego je očuvana kao moment čitave povijesti filozofije. Svaka posebna filozofija jedan je u sebi zatvoreni svijet, ali je isto tako samo jedan od momenata u razvoju cjeline. Posebna filozofija ograničena je samo vremenom, no ona i dalje teži prema jednom vrhovnom cilju. Iz toga se na filozofiju može istovremeno primijeniti i model razvoja crte, kao i model razvoja kruga. Kao „vidljivo rješenje, moguće je uvesti model spirale”, istaknuo je Barbarić. Niti jedan filozofski krug ne nestaje, svi su oni sadašnji ali je čar filozofije u tomu da nas nove spoznaje iznova osvjetljuju i tako nas filozofija vodi ka božanskom. Filozofija je znanost koja dijalogizira sama sa sobom i upravo zbog toga je njezin razvoj očit. "Organski sustav povijesti filozofije sastoji se od krugova zatvorenih u svom vremenu, ali svi oni teže apsolutnom znanju.", zaključio je prof. Barbarić.

U nastavku predavanja Barbarić se okrenuo prema filozofiji Martina Heideggera gdje je stavio naglasak na njegovo glavno djelo „Bitak i vrijeme“. U djelu Heidegger razlaže pojam 'ponavljanja' gdje se ne misli na ponovno dovođenje prošlosti u sadašnjost, već je prema Barbariću, za Heidegera 'ponavljanje' u temeljnoj razlici od one svakodnevne vremenitosti. Svakodnevnu vremenitost opisuje kao onu koja se u odnosu na ravnu crtu predočuje kao slijed postojećih točaka upravo sada, a one neprestano otječu u prošlost. Nadalje, pojam 'ponavljanja' nije ponovno vraćanje nečega zbiljski prošlog, ono je Heidegerrov filozofski odgovor na riječ 'traditio', a tu prema prof. Barbariću kao da „progovara sama bit povijesti”. 'Ponavljanje', prema predavaču, nas oslobađa, ono postaje nosećom uputom u stvar mišljenja. Ono je jedini pravi odnos spram onog bilog mogućeg, ono je prava bilost, takoreći pravo nadolaženje. Iz toga slijedi da prava vremenitost uopće nije kao neko biće, ona se samo vremeni i to pobliže gledano vremeni se iz prave budućnosti i budi savršenost. U tom kontekstu povijest bitka, ne više ni čovjeka, ni naroda, ni svijeta, nego povijest same biti, usudom drži na okupu epohe bitka koje se rađaju tako da bitak sebe trenutačno otpušta. Pojam epoha ne znači odsječak vremena u povijesti nego predstavlja temeljnu crtu otpuštanja. Slijed epohe u usudu bitka niti je slučajan niti se može proračunati kao nužan. Zaključno tomu, „povijest i ponavljanje u filozofskom smislu nije napredovanje od početka ka koncu, ona nije nikakav slijed, niti vremensko razdoblje, nego je povratak onog negdašnjeg u početak, u njoj se susrećemo s različitim uzajamno neovisnim vrhuncima vremena”, istaknuo je Barbarić.

Na koncu, prof. Brabarić je naglasio da se filozofija ne smije smatrati prošlošću, jer tada je ona samo usvajanje informacija, tj. "štrebanje". Promatrati ju kao puku historiju značilo bi zatvoriti ju i ne dati joj priliku ulaska u sadašnjost ili budućnost. 'Ponavljanjem' se otvaramo filozofijskoj misli, a i Heidegger je rekao da niti jedno 'ponavljanje' nije puko ponavljanje, ono je život, a za to su rijetki sposobni.