Prvo predavanje trećeg dana TPS-a održao je doc. dr. sc. Drago Tukara na temu „ Pokora u ranokršćanskome razdoblju“. Profesor Tukara je svoje izlaganje započeo obrazlaganjem važnosti prve kršćanske zajednice koja svoj temelj nalazi u zajedništvu i Božjoj riječi. Srž njegova predavanja je bio povijesni pregled ispovijedne discipline u prvim stoljećima kršćanske zajednice na temelju izvora od patrističkih otaca. Pitanje ispovijedi u početku prvih zajednica postaje sve zamršenije, što bi značilo da su pokora i ispovijed bile javne, odnosno ovdje se radilo o javnom izvršavanju pokorničkih čina, među članovima zajednice, dok se ispovijedna disciplina nije stabilizirala u 4. st. Nadalje, u kasnijim stoljećima dolazi do pada etičkog kodeksa kršćana, što su kritizirali sv. Augustin i Origen. Međutim, ispovijedna disciplina se nije priklanjala tadašnjem vremenu već je išla ozbiljnijim putem tako da se ispovijed dijelila samo umirućima. Naposljetku, kroz cijelu povijest se nastoje sakupiti mnogi elementi kako bi se stvorila jedinstvena slika ispovijedi, a  pastoralna praksa pastira prve Crkve koja se i danas primjenjuje je razumijevati ljudske slabosti i poticati ljude na nadu i pomirenje sa Ocem milosrdnim.

Sljedeće predavanje na temu „Pokornička bogoslužja u liturgijskoj praksi“ održao je izv. prof. dr. sc. Zvonko Pažin. Profesor Pažin se u svojemu izlaganju osvrnuo i na prijašnja primjenjivanja ispovijedne discipline u pokorničkom slavlju. Obnovljena liturgija uvijek ističe ona bogoslužja koja se slave u zajednici vjernika. Profesor je istaknuo tri primjenjivanja reda pomirenja u liturgijskoj praksi te bi  prema jednoj od stavki reda pomirenja ispovijed trebala biti pojedinačna, sa pripravom prije samog sakramenta, a prigodno bi bilo čitanje Božje riječi. Jedna od odredbi je i ta, naglasio je profesor Pažin, da se ne slavi sakrament pomirenja u sklopu euharistijskog slavlja. Naravno, postaje jasno da je liturgija zajedničarska stvar u Crkvi, međutim ponekad smo svi, posebice svećenici, podložni modernome koje se nameće Crkvi.

Predzadnje predavanje održao je doc. dr. sc. Davor Vuković na temu „ Odrješenje i pomirenje kao darovi Božje milosrdne ljubavi“. Profesor Vuković je u svojemu predavanju detaljno obrazlagao formulu odrješenja koja sačinjava bit sakramenta pomirenja. Riječi „Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina..“ bile su obrazac kojega je profesor Vuković objašnjavao te je pritom istaknuo da je odrješenje nedvojbeno povezano sa Božjim milosrđem, a vrhunac toga milosrđa stoji upravo u Isusu Kristu. Otac milosrđa ostvaruje djelo pomirenja u Sinu, ono je Božji dar i zahvat, pomirenje je plod obraćenja i čovjekove suradnje, dakle pomirenje i obraćenje su intimno povezani i nerazdijeljeni. Pomirenje je dar i izazov i zadaća za kršćane. Dakle, samo otajstvo pomirenja ima vid pomirenja sa Bogom, no ono donosi i pomirenje čovjeka sa samim sobom, sa Crkvom i sa drugima u okolini.  „I izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha ...“ pomirenje nam se, nastavio je Vuković, udijeljuje po djelovanju Duha Svetoga, dar Duha nastavlja pomiriteljsko djelo Krista. On potiče srca na obraćenje, kajanje, on nam udijeljuje milost obraćenja. „Neka ti po službi Crkve On udijeli..“- djelo pomirenja je danas djelotvorno u životu Crkve po sakramentima, Krist je svoje apostole i učenike učinio dionicima i autoritetima za službu pomirenja. „Ja te odrješujem od grijeha tvojih...“ – odrješenje označava izljevanje Duha Svetoga, svećenik to čini kao baštinik onog apostolskog autoriteta, u ime Trojedinog Boga u vjeri Crkve kojoj pripada i kojoj je službenik. Dakle, sakrament pomirenja je sakrament Božjeg milosrđa u kojemu Trojedini Bog iskazuje svoje milosrđe .

Posljednje predavanje na TPS-u na temu „Svećenik kao pokornik“ održao je prof. dr. sc. Anton Tamarut. Na početku svojega izlaganja profesor je obrazložio razlike pokore od samog sakramenta pokore, krsnog svećeništva od ministerijalnog svećeništva, no obadva bitno usmjeruju jedno prema drugomu, imaju posebna udjela u Kristovu svećeništvu. Također, Tamarut je istaknuo da su i jedno i drugo svećeništvo milosni dar, poziv i poslanje  i kroz cijelo razdoblje vršenja službe izabranik ostaje grješnik. Svećenici su poslužitelji Kristovih otajstava, kojega su i sami potrebni, oni su zajedno sa svim Kristovim vjernicima Gospodinovi učenici, braća među braćom. Svi Kristovi vjernici su pozvani na svetost, na savršenstvo, ali prezbiteri djeluju u osobi Krista Glave, u svojemu narodu vrše uzvišenu službu oca i učitelja. Iz toga slijedi da svećenici svoje služenje Crkvi ostvaruju tako što idu za Isusom, odriču se sebe i nose svoj križ nastojeći se suobličiti Kristu, njihovo služenje je povezano sa trpljenjem, križom i pokorom. Prezbiter je, dodao je profesor, pozvan na trajno i životno bogoslužje, njegovo trpljenje i pokora se ne mogu odijeliti od njegova poziva. Poput Krista, istaknuo je Tamarut, svećenik je pozvan služiti i život svoj dati za braću, za stado koje mu je povjereno.

Cjelokupni program TPS-a završio je konstruktivnom i opširnom raspravom te se daljnje druženje nastavilo i u poslijepodnevnim satima.