Izvorna i poticajna interpretacija pojedinih mjesta Platonova i Parmenidova mišljenja nastala je na temelju izlaganja održanih na filozofskim skupovima posvećenih Branku Despotu, predsokratovcima te odnosu filozofije prema tjelesnosti. Pažljivi čitatelji Žunecove knjige prepoznat će niz filozofijski relevantnih pitanja što ih autor postavlja kao vodilju kroz Platonovu i predsokratovsku misao te klasičnu mitologiju, primjerice: na koji način Platon u Simpoziju  kroz Aristofanov govor tumači čovjekovu žudnju za samoizdvajanjem iz cjeline svega, a potom za povratkom u tu izgubljenu cjelinu, zašto erotička žudnja u jednom kontekstu ne može a u drugome kontekstu može doseći svrhu (ali samo pod pretpostavkom opetovanih napora)? Zašto se u Parmenidovu spjevu mišljenje Sfaire kao mišljenje istine i utemeljenje logike pokazuje poveznicom svega što jest u cjelinu, a mnijenje smrtnika kao iskustvo razdvajanja te cjeline ali i uvjeta za ljudsku tjelesnost, seksualnost i smrtnost.

Iskonska narav  prva je Matičina knjiga istaknuta i aktivnoga člana njezina filozofskog Odjela Ozrena Žuneca, filozofa, sociologa i prevoditelja, vrsna poznavatelja antičke filozofije.

»Niti jedno razdoblje hrvatske povijesti osim možda Drugog svjetskog rata ne pobuđuje toliko interesa i kod znanstvenika i u široj javnosti kao što je period koji se tradicionalno naziva dobom hrvatskih vladara ili starohrvatskim razdobljem. Što se tiče znanstvene, ali i neznanstvene, publicistike, možemo reći da je zapravo paradoksalno da je na osnovu tako malo tragova prošlosti napisano toliko puno. 

…Ni za jedno drugo razdoblje hrvatske povijesti ne postoji toliko poteškoća u dataciji i kronologiji pojedinih događaja, osoba i procesa, pa i u određivanju samih granica države. Za razdoblje od oko sto pedeset godina u sedmom i osmom stoljeću praktički čak ne postoji gotovo ni jedan pouzdan podatak ni u pisanim ni u materijalnim izvorima. Zbog svega toga znanstvenici se ne slažu ni oko pitanja tko su Hrvati, odakle su, kako su i kada (i jesu li uopće) došli. Različita mišljenja pojedinih autora o ovim i drugim pitanjima koja se javljaju prilikom istraživanja prvih stoljeća hrvatskog srednjovjekovlja prisutna su i u ovoj sintezi.

… Zbog oskudnih tragova prošlosti i problema njihova tumačenja, istraživači ranosrednjovjekovne prošlosti stalno su upućeni na interdisciplinarnost. Ona se u proučavanju prošlosti često zaziva kao potrebna, ali za ovu epohu to nije samo težnja, već upravo nužnost. Zbog toga i ova knjiga donosi plodove suradnje raznih disciplina – historije, arheologije, filologije, povijesti umjetnosti, antropologije. Namjera nam je, kao što je već spomenuto, ukazati da se usprkos skromnijim i stereotipnijim izvorima, u težnji za što potpunijim prikazom hrvatske povijesti tog razdoblja i njezinim uklapanjem u kontekst svjetske historiografije, mogu i moraju otvoriti i teme koje su još uvijek ostale zanemarene u sjeni tradicionalne povjesnice. Možda nam, zapravo, iščitavanje povijesti iz krhotina ne ostavlja mogućnost izbora »važnijih« tema, već nameće sagledavanje ljudskog bivstvovanja u cijelosti.

Povijest hrvatskog prostora i stanovništva razmatrana je i u kontekstu regionalne povijesti pri čemu se nastojalo usporedno promatranje hrvatske i drugih »južnoslavenskih « povjesnica nužno smjestiti između krajnosti pretjeranog naglašavanja (ponekad nepostojećih) veza i njihova (često potpunog) zanemarivanja – ponajprije stoga što je povijest ranosrednjovjekovne Hrvatske uistinu teško razumjeti izvan poznavanja njezina složenog povijesnog okruženja na razmeđu Istoka i Zapada. Osim toga hrvatsku se povijest željelo prikazati i u sklopu povijesti velikih političkih, gospodarskih i kulturnih sustava koji su je doticali i prožimali – Karolinškog (odnosno potom Otonskog pa Svetog Rimskog) i Bizantskog Carstva, pa papinstva kao rastuće duhovne sile, te također i u sklopu povijesti Venecije, Ugarske i Južne Italije kao centara i prostora koji će već u ranom srednjem vijeku razviti – na različite načine i intenzitete – političke, gospodarske, društvene i kulturne kontakte s našim prostorima. Na taj se način i hrvatska povijest može potpunije sagledati u prožimanju s tijekovima europske povijesti« (Zrinka Nikolić Jakus).

Preuzeto sa stranica Matice hrvatske

Knjiga donosi neobjavljene rukopise Ivana Merza, sačuvane u njegovu arhivu, više ili manje dorađene, bilo da su namijenjeni za javnost kao veća djela i radovi, kao članci ili pak kao nacrti predavanja za usmeno izlaganje. Objavljeni rukopisi, budući da su nastali prije gotovo jednog stoljeća, usklađeni su s današnjim standardom hrvatskoga književnog jezika i važećim pravopisom, a da se ništa nije utjecalo na njegovu izvornu misao.

Rukopisi su podijeljeni u tri velike skupine po sadržaju i temama koje su u njima obrađene, a budući da se rukopisi razlikuju po dužini teksta, svaka je od te tri skupine podijeljena na dva dijela: u prvom dijelu su veliki rukopisi, a u drugom dijelu manji rukopisi.

Ispred svakoga pojedinog teksta uredništvo je dodalo mali uvod, za bolje razumijevanje samoga teksta, vremena njegova nastanka, namjene za koju je bio napisan te popratnih okolnosti u kojima je nastao.

U ovom svom slavnom predavanju o politici Max Weber otkrio je sve karte - politika je fascinantan poziv, ona nudi položaje u vlasti na kojima se odlučuje o sudbini naroda, država, međunarodnih odnosa i svjetskog mira. Etički, takvom pozivu dorasli su ljudi posebnog kova, zapravo vrlo malo onih koji su kadri pomiriti dva suprotna načela: svoja uvjerenja i odgovornost za posljedice svoga djelovanja... Djelo klasika sociologije u kojemu će čitatelji i danas pronaći teorijsku, ali i empirijsku vrijednost.

U znak zahvalnosti i poštovanja prema svome velikom biskupu, koji je svoju biskupiju „sa granica s Turskom“ i svoje malo Đakovo uveo u središte Europe, Đakovačko-osječka nadbiskupija, tj. Nadbiskupski ordinarijat i Središnja nadbiskupijska i fakultetska knjižnica odlučili su prirediti i izdati Strossmayerove korizmene i druge poslanice i okružnice te neke njegove značajnije propovijedi i govore.  

Ovo izdanje Korizmene i druge poslanice i okružnice obuhvaća četiri sveska: u I. svesku objavljene su korizmene i druge poslanice objavljene u Glasniku od 1874. do 1885. godine, na oko 600 stranica; u II. svesku korizmene poslanice objavljene u Glasniku od 1886. do 1891. godine, na oko 600 stranica; III. svezak sadrži poslanice od 1892. do 1903. godine, na oko 600 stranica; IV. svezak sadrži Strossmayerove poslanice, propovijedi, govore i nastupe napisane prije početka izlaženja Glasnika, koje su ostale u rukopisu ili su objavljene u nekim drugim izdanjima. Tu su uvršteni i oni govori koji su već objavljeni u nekim drugim izdanjima u namjeri da se u jednom izdanju dade što više uvid u cjelokupni Strossmayerov pisani opus te vrste. Ta četiri sveska dokazuju da tvrdnja Antuna Gustava Matoša: „(Strossmayer) ne ostavi, osim nekoliko poslanica i govora“, nije točna. Zatim, neka javnost prosudi istinitost suda prema kojem: „Strossmayer je bio čovjek akcije, a ne pera, pa je pisanje bilo tek popratna pojava njegova djelovanja (Košćak)“. Tih „nekoliko poslanica i govora“ obuhvaća preko dvije tisuće, a možda i tri tisuće stranica, a ostali spisi, govori, pisma, putopisi obuhvaćaju još nekoliko tisuća stranica.