Pastoralna, odnosno praktična teologija  je, kao što joj već i samo ime govori, nužno vezana uz pastoralnu praksu. Ona je zapravo teološka praksa u najužem smislu. I kao što cijela teologija kao „filia sui temporis“ traži neprestano prericanje poklada vjere suvremenim i razumljivim jezikom, tako na osobit način praktič­na teologija nastoji oko stalne prilagodbe izazovima, zahtjevima i aktualnostima svojega vremena, kako teološki govor ne bi ostao „u zraku“, nego kako bi bio ra­zumljiv, imao težinu i odgovarao upravo na ona pitanja koja tište ljude dotičnoga vremena. Upravo je ta misao jasno iznesena također u „definiciji“ praktične teolo­gije donesenoj u „Novom Priručniku“ praktične teologije koji je zajedno sa suradnicima/-cama priredio njemački pastoralni teolog Herbert Haslinger. Tu se jasno govori o praktičnoj teologiji kao teološkoj disciplini „koja je kritički i znanstveno odgovorna; koja polazi od iskustva ljudi (kojima je evanđeoska poruka upućena) kao svojega hermeneutičkoga horizonta i utemeljena je na realnome promatranju kako individualne tako i društveno-strukturne zbilje: ona promišlja ljudsku praksu pod obećanjem i zahtjevom vjere u Boga Isusa Krista koja je ukorijenjena u biblij­skoj tradiciji te je smještena u strukturni okvir Crkve kao njezine kritičke instance promišljanja; ona je usmjerena prema ovom cilju: koncepcijski pomoći praksi koja omogućuje određeni individualni i društveni život sukladno čovjekovu dostojan­stvu pred Bogom pa stoga ima zadaću posredovati kompetentnost za takvu praksu odnosno za samostalno promišljanje te prakse“. (

Slobodnije uzeto, to smještanje evanđeoske poruke u društveni i vremenski kontekst zapravo je zadaća cijele Crkve kao misijske zajednice, a napose onda teo­logije, i specifično upravo pastoralne (praktične) teologije kao teološke discipline. Jer, ako za teologiju u cjelini vrijedi da je „solidarna sa svojim vremenom“, onda to i pogotovo stoji za praktičnu teologiju.

(Urednikova riječ)

Suradnja slavnoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera i lombardskog redovnika Cesarea Tondinija započela je prije više od trinaest desetljeća. Prvoga su poglavito oblikovale praktične okolnosti rođenja, odrastanja i djelovanja na razmeđu katoličanstva i pravoslavlja, ali i osobne inteligencije, kozmopolitske izobrazbe i širine duha koja je omogućila 

komunikaciku i otvorenost za kršćane drugih konfesija. Ovom pogledu pripomogao je također ćirilometodski pokret i ideja slavenske uzajamnosti kojima je obilježen te ih je cijeloga života svesrdno podupirao. Drugoga je inspiriralo iskustvo " reformiranog unionizma" čiji je snažni promocitelj bio njegov barnabitski red te je u njemu izazvalo spremnost na osobnu žrvtu i nesebičan napor kako bi jedinstvo od teorijskog postalo praktično pitanje. 

Nasuprot stoljetnim predrasudama, potpomognutim nedostatkom doktrinalnog znanja jednih o drugima, ova dvojica nesumljivih velikana pojavili su se kao jedinstvene osobnosti u katoličkom svijetu spremene drugačije gledati na pravoslavne kršćane i jedinstveno djelovati u širenju tog pogleda na katolička i pravoslavna obzorja. 

Iz predgovora

»Opća psihopatologija  je najranije i vjerojatno najznamenitije djelo Karla Jaspersa. Napisano tijekom medicinskog asistentskog staža u umobolnici u Heidelbergu, ono je pretpostavke svoje znanstvenosti i, potom, filozofske uvjerljivosti steklo još dok je mladi psihijatar, obdaren filozofskom strašću, bio predan prvenstveno svojoj liječničkoj praksi. Ophodeći se neposredno s bolesnicima svakoga kova te pozorno motreći i opisujući sklopove vidljivih i nevidljivih simptoma njihovih duševnih poremećaja, Jaspers ih je, radi usporedbe i terapeutskih učinaka, podvrgavao sustavima znanja i teorija koje su bile, i jesu, znakovite za čovječanstvo naše civilizacije uopće.   

Usmjeren temeljnim metodičkim nastojanjem na razumijevanje ljudske duševnosti u najširem smislu, Jaspers se zalaže za spoznavanje u kojemu je uspostava kauzalnih odnosa u procesima bolesti tek početni preduvjet, nešto što se nadaje u prvoj očitosti. Zalažući se dakle za metodu obuhvatna razumijevanja i tumačenja ljudske duše, što i vrijednosno i učinkom nadilazi puku uspostavu uzročno-posljedičnih stupnjeva u procesu njihovih mogućih »otklona od normale« koji se obično proglašavaju »bolešću«, Jaspers je, uvijek u potrazi za onim obuhvatnim, sazdao znanstvenu zgradu opće psihopatologije. Spoznavanje ljudske duševnosti metodičkom je usustavljenošću uzdigao iz kliničke empirije u otvorenu i nezavršivu praksu znanstvenog istraživanja«

Zbornik donosi veći dio proširenih i za objavljivanje dorađenih izlaganja s Matičina simpozija »Povijesno mišljenje u obzoru suvremene filozofije«, održanom u ožujku 2015. prigodom 90. obljetnice rođenja Vanje Sutlića (Karlovac, 18. II. 1925 – Zagreb, 15. XII. 1989). Premda je riječ o prvorazrednome hrvatskom filozofu prošloga stoljeća, Sutlićevo je djelo ostalo zapostavljeno i većim dijelom neistraženo, bez obzira na činjenicu što je njegova misao »polazeći od svakodnevnog prodirala u najdublje temelje egzistencije« (G. Petrović).

Izlaganjima sa simpozija pridodan je biografski prilog filozofove dugogodišnje suradnice Biserke Drbohlav i zapis Vanje Sutlića o povijesnome mišljenju, jedan od najkasnijih tekstova sačuvanih u njegovoj ostavštini.

O Sutlićevu povijesnome mišljenju, njegovu razumijevanju odnosa bitka, bića i bîti, njegovu tumačenju pojmova rada, kapitala, praksisa, nihilizma, jezika  i društva  kao proširene subjektivnosti  te poimanju Hegelove i Heideggerove misli pišu Žarko Paić, Ozren Žunec, Petar Šegedin, Dragutin Lučić Luce, Igor Mikecin, Bojan Marotti i Damir Barbarić.

Preuzeto sa stranica Matice hrvatske