Ovoj su knjizi polazište moja predavanja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Uvidjevši da nedostaje na hrvatskom jeziku teoloških tekstova koji se izričito i sustavno bave problematikom kršćanske objave, odlučio sam u ovoj studiji produbiti metodološke i sadržajne aspekte teologije objave uzimajući u obzir recentnu teološku refleksiju.

 Prva je zadaća ove knjige pružiti jednu zaokruženu i cjelovitu viziju teoloških sadržaja i problema vezanih uz teologiju objave. Zbog toga je struktura knjige podijeljena tako da čitatelju pruži jasan pregled svih ključnih tema vezanih uz ovaj središnji traktat temeljnog bogoslovlja. Imajući u vidu svu složenost postavljene teme, studija predstavlja pokušaj doprinosa njezinu rasvjetljivanju u petnaest poglavlja, razvrstanih u tri zasebna dijela.

 U prvom dijelu knjige, Temeljno bogoslovlje kao teologija objave, nastoji se kroz četiri poglavlja definirati pojam i zadaća teologije od antike preko srednjeg vijeka pa do današnjih dana, zatim opisati povijesni nastanak, razvoj i ciljeve temeljnog bogoslovlja kao teološke discipline, te posebno istaknuti značenje „objave“ kao temeljne kategorije kršćanskog samorazumijevanja. S tim u svezi razmatraju se neke srodne i nezaobilazne teme za temeljno bogoslovlje kao što su odnos vjere i razuma, teologije i filozofije, istine i uma.

 U drugom se dijelu, Božji tragovi: biblijsko svjedočanstvo objave, također kroz četiri poglavlja osvjetljuju temeljne odrednice i značajke Božje objave u Svetom pismu, počevši od Starog zavjeta pa sve do radikalne novosti božanske objave očitovane u povijesnoj osobi Isusa Krista, koja svoj vrhunac dostiže u pashalnom otajstvu križa, smrti i uskrsnuća Kristova.

 Treći i glavni dio knjige, Sustavno-teološko razmišljanje o jedinstvenosti i specifičnosti kršćanske objave, kroz sedam poglavlja daje uvid u razumijevanje Božje objave u kršćanskoj teologiji i nauku Crkve. Najprije se donosi povijesni pregled teološkog i doktrinarnog shvaćanja kršćanske objave: od patrističkog doba i srednjeg vijeka, preko tridentskog razdoblja i prosvjetiteljstva, sve do koncilske obnove, u kojemu je moguće razabrati epifanijsko, teoretsko-instruktivno i komunikacijsko shvaćanje objave. Zatim se jasno ističe promjena paradigme koju je Drugi vatikanski koncil donio u razumijevanju objave, analizirajući prvo poglavlje dogmatske konstitucije o božanskoj objavi Dei Verbum. U tom kontekstu izdvajaju se bitne odrednice koncilskog shvaćanja objave kao što su relacijsko, povijesno, sakramentalno i osobno poimanje kršćanske objave.

 U ovom trećem dijelu također se obrađuju neke nezaobilazne teme vezane uz teologiju objave poput ontološkoga, epistemološkog i teološkog statuta objave, teoloških modela posredovanja istine objave (na temelju trojice relevantnih teologa: Karla Rahnera, Hansa Ursa von Balthasara i Johanna Baptista Metza), zatim odnosa Kristove objave, religijskog pluralizma i međureligijskog dijaloga, pitanja Božjeg djelovanja u svijetu, uključujući odnos prirodnih znanosti i nadnaravnosti Božjih čina, te naposljetku odnosa objave i ljudskog iskustva, to jest pokazivanja smisla Božje objave za čovjeka, međuljudske odnose i shvaćanje svijeta i povijesti.

 U obrađivanju ovih brojnih, raznolikih i zahtjevnih tema, nastojao sam povezati teologiju objave s konkretnom egzistencijom današnjeg čovjeka suočena s mnoštvom novih pitanja i izazova, poglavito onih koji dolaze iz suvremenih znanstvenih spoznaja (dinamičko-evolutivne vizije stvarnosti) i pluralističkih svjetonazora.

 Cjelina je knjige koncipirana više propedeutički nego sustavno, svjesno je mnogo toga tek nagoviješteno, tako da ova studija ne može biti više od svojevrsnog uvoda u teološki traktat o kršćanskoj objavi. Nadam se da će čitatelji u ovoj knjizi prepoznati i neka svoja pitanja te naći poticaje za daljnje samostalno istraživanje i spoznavanje. Dok od srca zahvaljujem recenzentima knjige na njihovim savjetima i sugestijama, želim da ova fundamentalno-teološka studija o kršćanskoj objavi bude od znanstvene i duhovne koristi studentima teologije, svećenicima i vjernicima laicima.

Udžbenik Psihoterapijski pravci, urednica Dragice Kozarić Kovačić i Tanje  Frančišković, omogućuje  studentima i specijalizantima psihijatrije upoznavanje s osnovnim  značajkama psihoterapije kao metode liječenja. Knjiga je podijeljena u pet cjelina. Uvodni dio razmatra dihotomiju somatskoga i psihičkog, koja je  kao  filozofski i znanstveni stav značajno obilježila odnos prema terapiji u području psihopatologije. Drugo poglavlje  obrađuje niz psihoterapijskih i psihičkih fenomena koji značajno utječu na psihoterapijski proces, bez obzira na to da li ih pojedine tehnike uvažavaju ili zanemaruju u svojem  operativnom obliku. Sljedeće poglavlje obuhvaća opise najznačajnijih psihoterapijskih tehnika  koje se provode u Hrvatskoj. Četvrto poglavlje obuhvaća psihoterapijske postupke za neke posebne skupine  pacijenata/klijenata. U zadnjem se poglavlju obrađuju neki važni kontekstualni čimbenici psihoterapije, poput  etičkih aspekata, kombinacije psihoterapije i farmakoterapije te problemi istraživanja u psihoterapiji. Autori pojedinih poglavlja su psihoterapeuti koji prakticiraju određene tehnike, što tekstovima daje dodatnu autentičnost.

(Preuzeto sa stranica Medicinske naklade)

Opsežna i studiozna biografska knjiga Jevgenija Paščenka o Jurju Križaniću napisana je iz ukrajinske perspektive i u kontekstu kulture baroka, ukrajinsko-hrvatskih književnih i kulturnopovijesnih veza te uloge slavizma u Križanićevu idejnu sustavu.

 Križanić se sa svojim idejama, ponajprije slavizmom, nije pojavio kao nešto strano, netipično za hrvatsku duhovnu sredinu. Njegovu pojavu i djelatnost uvjetovale su i izazvale osobine razvoja niza književnopovijesnih događaja na hrvatskom, srednjoeuropskom i istočnoslavenskom, posebice ukrajinskom kulturnom prostoru. U njegovu stvaralaštvu odjeknule su idejne, političke, znanstvene i druge osobitosti naroda tadašnje Europe. Pisac je živio i stvarao u ozračju niza europskih kultura i tradicija, počev od njegove nacionalne, preko srednjoeuropskih, sve do istočnoeuropskih. Cijeli niz pojmova koji su svojevrsna sinteza Križanićeva idejnog sustava ima potvrde i analogije u političkom težnjama i kulturnim tradicijama sredina u kojima je stvarao. To su ponajprije idejne dominante kao što su slavizam u širokom smislu, problem razjedinjenja i ujedinjenja kršćanstva, stanje nacionalnih slavenskih jezika, odnosi između slavenskih zemalja, njihova neovisnost, osmanlijska ugroza, problem općeeuropske solidarnosti u obrani kršćanstva. Nije slučajno da se u nekim sredinama opaža svojevrstan »povratak« Križaniću, da ga se doživljava iz perspektive suvremenih težnji prema konsolidiranju Europe i uspostave dijaloga između Zapada i Istoka.

Za boravka u Ukrajini Križanić je ušao u srž problema koji će dugo ostati problematičan i neriješen, a takav ostaje i danas − to je problem crkvenog jedinstva koji je doveo do stvaranja Ukrajinske grkokatoličke crkve. Zalaganjem za to jedinstvo, Križanić je djelovao u duhu svojega doba u kojem se formirala neka vrsta barokne unije u koju je ušla i Ukrajina. Ukrajinci i Hrvati su, zapravo, sudjelovali u formiranju europske unije, crkvene i državne, te su radili na izravnom i ravnopravnom uključivanju slavenskoga prostora u općeeuropsko jedinstvo. Ukrajinski su grkokatolici u povezivanju s Rimom vidjeli mogućnost ulaska u zapadnoeuropski prostor, što su i uspjeli, potvrdom čega je nastanak ukrajinskoga baroka. Osim toga vidjeli su mogućnost jačanja partnerstva s Rimom. U takvim idejama pronašli su najbolje sugovornike i partnere u Hrvatima. Križanićev životni put svjedoči da je njegova ideja o povezivanju Crkava i slavenstva imala podršku i razumijevanje ukrajinskoga društva. To govori o tipološkoj srodnosti ciljeva u kulturama i književnostima predstavnika baroknog slavizma kod Hrvata i Ukrajinaca. Ta ideja je više srednjoeuropska nego ideja Zapada ili Istoka, više nedržavnih nego državnih naroda. Ona je pridonijela povezivanju ukrajinskih i hrvatskih pisaca, intelektualaca i predstavnika Crkve.

(Preuzeto sa  stranica Matice hrvatske)

Riječ je o prvoj komparatističoj studiji  koja u obradi teme Abrahamove žrtve integrira sve poznate hrvatske književne adaptacije i njezine odjeke u svjetskom kontekstu, a usto predstavlja i prvi pokušaj obuhvatna prikaza književnog mita o Abrahamovoj žrtvi i njegovih preobrazbi s obzirom na filozofijsko čitanje teoloških slojeva ove biblijske naracije te njezine likovnosti od najstarijih židovskih, muslimanskih i kršćanskih vizualizacija.

U tom je okviru doprinos hrvatskoga slikara Frederika Benkovića, pohranjen u Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, bez ikakve sumnje najznačajniji hrvatski likovni doprinos ovoj temi. Upravo se nad promišljanjem o Abrahamovoj žrtvi pripadnost jednoj maloj kulturi kakva je hrvatska pokazala kao interpretativna prednost jer nismo imali problem da tvz. "velike kulture" i njihove klasike postavimo ispred vlastitih, već smo vrlo dobro razumjeli poziciju Sebe kao Drugoga.

Među kontekstualnim pristupima o kojima se danas govori u katoličkom tumačenju Biblije nalazi se i feministički pristup. Sam dokument Papinske biblijske komisije Tumačenje Biblije u Crkvi iz 1993. godine piše o feminističkoj hermeneutici, koja polazi od povijesno-kritičke metode. Tko su bile žene u Bibliji? Koja je njihova uloga u tekstu? Koje strategije čitanja su koristile čitateljice u posljednje dvije tisuće godina? Što znači čitati kao žena? Što znači nazivati Bibliju "riječ Božja"? Što to može nekoga prisiliti da kaže da je Biblija u nečemu u krivu? Ima mnogo nejasnih odgovora na postavljena pitanja. Pitanja su uznemirujuća i remete tradicionalno, patrijarhalno čitanje tekstova.