U vrijeme svog teološkog studija, iz kolegija povijest Crkve, pisao sam diplomski rad o svećenicima rodom iz Gundinaca. Bio je to za mene prvi i značajan pristup upoznavanju rodne župe, i tada sam se nadao da ću jednoga dana biti i ja jedan u nizu domaćih sinova – svećenika. Premda se radilo o manjem istraživanju, obećavalo mi je da ću se nekada upustiti u nešto opširnije i sustavnije. Ovim mi je radom cilj i želja predstaviti župu Gundince u jednoj cjelini i na jednom mjestu, steći osobni uvid u prošlost, približiti prošlost sadašnjosti, istražiti i predstaviti do sada »nepoznatu« stranu župe. Isto tako, cilj mi je indirektno istaknuti koliko je Katolička Crkva utjecala na identitet hrvatskog naroda na razini jedne župne zajednice, i na taj način doprinijeti osvjetljavanju istinskog identiteta katoličkog naroda, na području Đakovačko-osječke nadbiskupije. Kršćanski je identitet ljubav prema svomu mjestu, narodu, Crkvi i domovini. Tijekom istraživanja uočio sam da je i prije ponešto pisano o župi i o selu, o povjesnim crticama samoga mjesta, o pojedinim segmentima društvenog i kulturnog života. O Gundincima se pisalo u povijesnom kontekstu društveno-političkog života, ali parcijalno, ovisno o tematici koja se obrađivala u priručnicima. Početkom devedestih godina prošloga stoljeća već je bio određen tim stručnih osoba sa zadanim temama s ciljem izrađivanja monografije o Gundincima povodom dvjestote obljetnice župe, ali nije nikada tiskana. U okviru najavljene monografije, jedna cjelina bila je posvećena i rimokatoličkoj župi sv. Mateja, Gundinci. I evo, trideset godina poslije, na neki način, poglavlje je o samoj župi završeno. Držim važnim istaknuti da moja namjera nije pisati o Gundincima u širem društvenom, kulturnom, gospodarskom i političkom kontekstu, nego o crkveno-vjerničkom životu. Ipak, ta se zamisao nije mogla sasvim čistom očuvati, jer je život vjernika obilježen i prožet i društvenim kontekstom.
Pred poviješću jedne župe od dvjesto trideset godina, s jedne strane, našao sam se u stanju afazije, medicini  poznate kao stanja u kojem dijete nije sposobno govoriti, jer proteklo vrijeme, događaji, osobe, okolnosti onemogućuju ispravan govor o njima samima. S druge strane, ohrabrio sam se i ušao u tu stoljetnu povijest kako bih ipak ponešto progovorio, gotovo mucajući, ali sam iznutra vođen snažnom željom za otkrivanjem nepoznatog. ( Iz uvoda)