Čudnom ironijom sudbine fundamentalna teologija - koja je  nakon Drugog vatikanskog koncila u mnogim središtima teološkog studija bila svedena na jednostavan i površan "uvod" - imala je

takav razvoj posljednjih godina, da sama potrebujue "Uvod". Prestaje tako služnička dimenzija što se činilo obvezatnim s obzirom na dogmatiku, i ponovno s punim naslovom ulazi u teološku znanost kao disciplina s vlastitim identitetom i vlastitom metodom. 

Nije jednostavno istaknuti posebne tematike "uvoda", no u svakom slučaju one nikada nisu manje važne od onoga što čini poseban sadržaj materije. Upravo suprotno, služe kako bi istaknule kritične momente discipline i kako bi se vidjeli njezini ciljevi. 

Parafrazirajući Heideggera moglo bi se reći da se fundamentalna teologija postavlja "stražaricom" teologije. Ona je budna na ono što se pojavljuje u nutarnjoj teološkoj dinamici, te je istovremeno pažljiva na ono što se potvrđuje poviješću. Iako s "plašljivim mislima" i s "nesigurnim namislima", ovaj uvod bi htio da se naglasi važnost razumijevanja vjere za vjerničko  življenje i nemogućnosti da ju se mora odgađati. 

U ovoj su knjizi sabrani spisi posvećeni odnosu  između liturgije i umjetnosti. Radovi su nastali u razdoblju između 2007. i 2013. godine, uglavnom na poziv uredništva časopisa ili u drugim prigodama u kojima sam bio pozvan izlagati o estetici i umjetnosti u svjetlu liturgije. Knjiga je zamišljena kao prvi dio niza naslovljenog Ars litugrica - Liturgijska umjetnost,  koji sabire teološke radove o liturgijskoj estetici i umjetnosti. Prvi dio tekstova bio je posvećen razmišljanju o liturgijskoj umjetnosti u kršćanskoj kulturnoj predaji i baštini, a drugi fundamentalno - teološkom, kulturološkom i kritičnom pregledu stanja liturgijske kulture. U tim sam promišljanjima kušao teološki misliti umjetnost u redu Objave i liturgije koristeći se spoznajama s područja povijesti, filozofije ili antropologije. Pritom sam nastojao ponajprije kritički razmotriti one kulturne trendove koji su nastupili u liturgijskom životu Crkve ili su pak u njoj ostavili dubljega traga. 

Teme kojima sam se bavio, svaka na svoj način i u vlastitim okvirima, spontano su ostvarile neke nove putove mišljenja liturgijske estetike. U ovoj knjizi one nisu poredane kronološki, kako su nastajale, već tematski. Prva dva rada posvećena su temama križa i ikonografije u ranokršćanskoj liturgijskoj kulturi, s posebnim osvrtom na salonitansku liturgijsku baštinu. Druga dva rada nastala su na temelju promišljanja teoloških i estetskih kriterija liturgijske glazbe i liturgijske arhitekture. Oba se rada bave mogućnošću autentične suvremene liturgijske forme, ukorijenjene u plodno tlo evanđeoske predaje. Posljednja dva poglavlja predstavljaju dvije složene i opširnije studije koje obrađuju relevantne teme vezane uz kulturološko stanje liturgijske estetike i putove obnove te, naposljetku, temu "osjećaja vjere" - affectus fidei - kroz koju sam pokušao epistemološki utemeljiti i obrazložiti teološku estetiku u redu liturgije. (Iz predgovora)

Evo nam još jedne publikacije o Josipu Lovretiću, svećeniku Đakovačke i Srijemske biskupije koji je u svoje vrijeme uvršten u red znamenitih i zaslužnih Hrvata, iako o njemu mlađe pokoljenje svećenika jedva što zna. On je jedan od najvećih hrvatskih etnografa, možda i najveći među njima. O sebi je sam rekao da nije pripovjedač nego "folklorista".

Josip Lovretić bio je prirodno nadaren pa je i prije svećeničkog ređenja bio na službi u Biskupskom ordinarijatu u Đakovu, a nakon svećeničkog ređenja preko dvanaest godina bio je altarista, tj. "ceremonijar" biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Obnašao je i službu ravnatelja Biskupijske tiskare u Đakovu, a za to je vrijeme sam složio i u nekoliko primjeraka objavio zbirku "Moje pjesmice za igru u kolu spjevao Josip Lovretić" sa 7000 stihova. 

Najveći dio svog aktivnog svećeničkog života Josip Lovretić proveo je kao župnik u Gradištu (1902.-1920.). Njegujući i župljanje potičući da njeguju izvorno narodno blago, napose popijevku i nošnju, Lovretić je dao u (zlato)vezu izraditi brojene misnice i plašteve. 

Umro je 27. listopada 1948. godine i sahranjen u Čardaku. Josip Lovretić je zaslužio ući u knjigu "Znameniti i zaslužni Hrvati 925.-1925." (str. 165.). I ne samo to, zaslužio je i ove "Priloge za biografiju", štoviše, možda bi trebalo još ozbiljnije sjesti i objaviti sve što je od njegove pisane objavljene i neobjavljene baštine sačuvano. 

Što zapravo znamo o anđelima, tim duhovnim bićima koja se u Svetomu pismu spominju već od prvih stranica Knjige Postanka? Tko su oni, kako djeluju i zašto su važni? Na sva ta i mnoga druga pitanja odgovara ova jedinstvena knjiga u kojoj su sabrane sve kateheze sv. Ivana Pavla II. u kojima je izložio stalan i provjeren crkveni nauk o anđelima te njegov govor o sv. Mihaelu Arkanđelu kojega je održao u svetištu sv. Mihaela na Monte Garganu. U Dodatku se nalaze i svi tekstovi o anđelima iz Kompendija Katekizma Katoličke Crkve,Katekizma Katoličke Crkve te Direktorija o pučkoj pobožnosti i liturgiji. Ova je knjiga nastala kao plod želje da se pripomogne izgradnji argumentirana kritičkoga stava vjernika pred modernim duhovnim trendovima new agea i sličnih sinkretističkih pokreta i nastojanja te kao doprinos posvješćivanju prave istine o anđelima koja, kako kaže sv. Ivan Pavao II., "mora biti na srcu svakomu kršćaninu".

Knjiga Marcelle Auclair "Život svete Terezije Avilske" na hrvatskom je jeziku ugledala svjetlo dana još davne 1970. godine pod naslovom "Prva žena naučiteljica Crkve".  U ovom izdanju bilješke su umjesto na kraju knjige stavljane neposredno ispod teksta na pripadajućim stranicama. 

Marcelle Auclair je ovaj Terezijin životopis pisala prije pola stoljeća (knjiga je na francuskom jeziku objavljena 1960. godine), u vrijeme Drugog vatikanskog  sabora (1962.-1965.) i stoga ne treba iznenaditi da na pojedinim mjestima prepoznamo utjecaj tomu vremenu svojstvenih literarno - stilskih izričaja i koncepcija duhovnosti i svetosti. Petstogodišnji vremenski i mentalitetski odmak biti će korisno imati u vidu osobito na onim mjestima gdje autorica Auclair spominje ili opisuje određene pokorničke i disciplinske prakse svojstvene duhovnosti i pobožnosti Terezijina vremena, a koje se danas više ne prakticiraju, među ostalima zahvaljujući i samoj Tereziji, crkvenoj naučiteljiici, odnosno njenom duhovno zrelom i uravnoteženom odnosu prema takvim -  za mnoge danas vjerojatno teško shvatljivim i pretjeranim "vježbama mrtvenja".

Terezijin život doista je svjedočanstvo da je "samo Bog dosta" odnosno da "samo Bog dostaje", a knjiga Marcelle Auclair do danas je jedan iz najčitanijih životopisa Terezije Avilske.  (Iz predogovora)