Liturgija Crkve, uzbiljujući Božje djelo spasenja, u svojoj je srži djelo pomirenja. Izručen preobrazbenoj snazi liturgije, vjernik biva ‘pomiren’, milosno združen – s Bogom, s drugima, ali i u sebi: ozdravljen od razjedinjenosti na duhovno i tjelesno, biva kadar osjećati tijelo duše i dušu tijela. To je put prema cjelovitosti ljudskoga bitka, prema ravnovjesju koje očituje istinu o čovjeku, objavljenu u Kristu utjelovljenome, umrlome i uskrsnulome. Božje otajstvo utjelovljenja objavilo je tijelo kao mjesto spasenja. Puno puta u povijesti duhovnost se pokazala »slabom« kad god se pokušalo oblikovati dušu obescjenjujući tijelo i kada se u liturgiji htjelo govoriti o »unutarnjemu« iskustvu, odbacujući iskustvenost tijela kao »izvanjskost«, manje vrijednu i nedostojnu onoga što se povjerava intimi duše.