Predavanje na temu „STIK Z BOGOM IN DRŽA PREDANOSTI TER IZROČANJA“ održao je prof. dr. sc. Tomaž Erzar sa Teološkog fakulteta u Ljubljani. U svome je izlaganju istaknuo sličnosti moderne psihološke teorije privrženosti, osobito s onim dijelom koji proučava privrženost s Bogom, te kršćanski stav pouzdanja u Boga i predanje Bogu. Posebno se usredotočio na uvjete za „sigurno“ koji omogućuju ljudima u potrebi da izraze svoju nemoć i da pomoć potraže od svojih bližnjih. Te uvjete uspoređuje s moralističkom koncepcijom ljudske nevolje i traganja za pomoći u kršćanskoj tradiciji, te s druge strane, s elementima iz Lk 18, 35-43 i Lk 19, 1-10. Kada govorimo o moralističkoj koncepciji nevolje i traganja za pomoći, stav straha i nepovjerenja nisu u duhu evanđeoske poruke. Osoba koja želi pomoći mora paziti da ne iskoristi tuđu nevolju za ostvarenje nekih svojih ciljeva, nego mora pokazati osobi u nevolji da će joj zaista pomoći i tada će to imati poučan vjerski učinak na tu osobu. Važno je pomoći osobi u nevolji da shvati da mora sama pobijediti svoj strah, otvoriti se, i da treba prihvatiti ponuđenu pomoć, i ne dopustiti da pomisli da joj se pomaže kako bi se iskoristila njezina nevolja. S druge strane, usporedba između novozavjetnih tekstova i uvjeti sigurne povezanosti pokazuju da ljudska nevolja može biti mjesto duboke međuljudske veze, a isto tako i predanost nevolja u Božje krilo. Upravo taj stav predanosti i predanja potiču osobne i duhovne promjene i duhovni rast, kako su pokazala i suvremena istraživanja.

Treće predavanje održao je doc. dr. sc. Drago Jerebic s Teološkog fakulteta u Ljubljani pod naslovom „PODOBE BOGA SKOZI PRIZMO RAZLIČNIH PSIHOTERAPEVTSKIH PRISTOPOV“. Pastoralno pitanje kojim se profesor bavi jest: „Zašto netko ne može uspostaviti odnos s Bogom?“ i „Zašto netko ne može redovito moliti unatoč činjenici da mu je predstavljen Bog koji voli i na kognitivno-racionalnoj razini to prihvaća?“ Njihovo stanje tada opisuju izrazi poput: „Rado bih vjerovao, ali ne mogu. Idem u crkvu jer znam da je to ispravno, ali jako je teško moliti se.“ Oni osjećaju određenu neusklađenost. Razlikujemo koncept i sliku Boga. Koncept je ono što se odnosi na racionalno, svjesno poimanje Boga, ono što je pojedinac kognitivno izravno čuo i naučio o Bogu. S druge strane, slika Boga su svjesni psihološko-organski predlošci i zamisli o tome kako ćemo ući u odnos s drugima i s Bogom. Ona je već uspostavljena i razvijena u predverbalnom razdoblju. Neki od ovih primjera pokazuju neusklađenost ovih pojmova. Prvi primjer je da na normativnoj razini vjerujem u Boga, ali zapravo se oslanjam samo na sebe. Drugi je primjer ako netko vjeruje da je Bog ljubav, a u isto vrijeme zagovara fizičko kažnjavanje djece. Treći primjer pokazuje majku koja govori svome djetetu da joj može sve reći, ali djetetu je teško povjeriti joj se jer je često tjeskobna i očajna. Zbog toga se dijete emocionalno distancira od nje. Boji se ponovno biti razočarano jer je tražilo utjehu, ali ju nije dobilo. Iskustvo bježanja i distanciranja tako može prenijeti i na kasnije odnose s ljudima, ali i Bogom. Važno je prevladati neusklađenost sadržaja lijeve i desne hemisfere jer to kod vjernika dovodi do zbunjenosti i sumnji. Teorija kompenzacije može pomoći u rješavanju problema na dva načina. Prvi je od Boga do ljudi gdje se pojedinac prvo povezuje s Bogom, što mu daje hrabrost i sigurnost da će moći ponovno riskirati u ljudskim odnosima. Drugi je od ljudi do Boga gdje osoba prvo osjeća ponovno iskustvo naklonosti, stabilnosti i sigurnosti s ljudima što će joj pomoći da to isto doživi i s Bogom. Najvažnija je promjena matrice odnosa koja nalaže da doživimo sebe i druge na nov način.

Predavanje pod naslovom „ODNOS PSIHODINAMSKE PARADIGME PREMA RELIGIJI I DUHOVNOSTI DANAS“ održao je doc. dr. sc. Antun Volenik sa Fakulteta filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu. Na početku je objasnio pojmove religioznosti i duhovnosti. Religioznost je osobni ili individualni odnos prema Bogu, odnosno sposobnost da se komunicira s Bogom, a duhovnost je dio ljudske egzistencije koja leži u onostranosti svih materija, oblika koji vlastitom životu daju osjećaj smislenosti, povezanosti, integriteta i nade. Istraživanje Sveučilišta u Kentu pokazalo je da samo dio nevjerujućih koristi izraze ateist ili agnostik. Uglavnom se izjašnjavaju kao nereligiozan, duhovan, ali ne religiozan, sekularan, humanist, racionalist ili slobodni mislilac. Nakon toga, profesor predstavlja Freudov, Adlerov i Jungov odnos prema duhovnosti i religiji. Freud je popularizirao ideju projektivne i protektivne vjere u Boga kao Oca koja je potekla od Fouerbacha. Freud govori da je psihoanaliza put rasvjetljenja i kraja religije kao iluzije. Adler ne diskutira postojanje religioznih pitanja u psihoterapiji, već polazi od činjenice da se religiozni problemi pojavljuju u praksi i da ih se treba uvažiti. Jung kaže da u dinamici samorealizacije završni stadij ovisi podjednako od naših svjesnih aktivnosti kao dopuštanja i prepuštanja arhetipovima Selfa i Boga da nas vode prema punini kroz psihičko-emotivne procese. Dakle, religijski razvoj predstavljao bi upoznavanje naših arhetipova, te naše iskustvo i njihova integracija u našu osobnost. Posljednja tema predavanja bila je ego psihologija gdje su važni E. Ericson i W. Meissner. Ericson je radio studije o M. Lutheru, M. Gandhiju i osobito o Isusu gdje pokazuje važnost razvoja vjere i nade u prvim dvjema fazama razvoja. William Meissner u svojoj psiho-biografskoj studiji sv. Ignacija Loyolskog pokazuje da je Ignacije uspio kroz religioznu kreativnost nadići značajne psihopatološke probleme koji su se pokazivali kroz njegovo mladenaštvo, ali ne toliko kao rezultat nekih nadnaravnih transformacija osobnosti, već integracijom onih redovitih kroz ego snage koje je posjedovao.

Dr. sc. Sanda Dobrovoljski Smoljo sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i izv. prof. dr. sc. Aid Smajić sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu priredili su predavanje na temu „PSIHODINAMSKI PROCESI U STVARANJU SLIKE I ODNOSA S BOGOM KOD KRŠĆANA I MUSLIMANA“ Neka od pitanja na koja je potrebno dati odgovor su: „Kako se u djetetu stvaraju prve reprezentacije Boga?“ „Koju ulogu u tome igraju odnosi unutar obitelji?“ i „Zašto neke reprezentacije Boga mogu ostati u nesvjesnom?“ Prvi dio predavanja bavi se islamom. Konstitutivni izvori islama (Kur´an i Sunnet) obiluju opisima Uzvišenog Božjeg bića ukazujući na Njegova svojstva. Bog u islamu je Blag, Samilosni, Mudar, Milostiv, Sveznajući, Pravedan i Onaj koji žestoko kažnjava. U okviru islamske tradicije, pronalazimo upozorenja i pojašnjenja o obavezi pobožnih muslimana i muslimanki da najmlađe naraštaje odgajaju u duhu islamskoga učenja, uključujući i njihovu predodžbu o Bogu. Važni principi autentičnog i uspješnog duhovno-psihološkog odgoja i razvoja u islamu su pristupnost i blagost u odgoju, ulaganje u integralni razvoj djeteta, dosljedno inzistiranje na moralnim vrlinama i odgajanje osobnim primjerom. Drugi dio predavanja govori o kršćanskom poimanju Boga. Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac. Za promišljanje, profesorica postavlja pitanje: „Može li osoba koja nije ljubljena u svojoj obitelji ljubiti?“ Nadalje, spominje knjigu „The Birth of the Living God“ Ane-Marie Rizzuto gdje iznosi osnovne postavke knjige. Bog je objektna predodžba koju kreira dijete u psihičkom prostoru u kojem nastaju prijelazni objekti. Predodžba Boga u velikoj mjeri ovisi od rješenja i kompromisa koje je dijete uspostavilo s edipskim objektima. Bog kao prijelazni objekt ostaje cijeli život i omogućava čovjeku da se suočava sa sobom, s drugima i sa životom. Bog djeluje preko posrednika: emocionalna poruka i odnos. Predodžbe koje dijete ima o roditeljima i o sebi, utječu na stvaranje reprezentacije Boga. Biblijski Bog je Bog odnosa.
Matrica svakog religioznog iskustva su roditelji. Majka koja zna i hoće pokazati puno ljubavi i nježnosti prema djetetu, imat će pozitivan utjecaj na dijete, na njegov općeljudski razvoj kao i na zdravi razvoj njegove religioznosti. Majka utemeljuje u djetetu predispoziciju za ono sveto. S druge strane, papa Franjo govori o „Društvu bez očeva“. Kaže kako se mladi osjećaju kao siročad u obitelji jer su im očevi često odsutni, čak i fizički, ne ponašaju se kao očevi, ne komuniciraju sa svojom djecom, ne ispunjavanju svoju odgojnu zadaću…  

„ROĐENJE IDEJE BOGA: KOGNITIVNI I NEUROZNANSTVENI PRISTUPI“ tema je predavanja koje je održao doc. dr.sc. Saša Horvat sa Medicinskog fakulteta u Rijeci. Glavno pitanje bilo je: „Zašto, kada i kako je rođena ideja o Bogu?“ Ljudska je religioznost sve više subjekt znanstvenog istraživanja. Postavlja se pitanje zašto. U prošlosti, sadašnjosti i budućnosti vidimo snažno prisustvo religijskih fenomena u većini poznatih zajednica. Činjenica je da ako znanost želi bolje razumjeti što je to čovjek, onda ne može izostaviti religioznost. Ljudska religioznost nije samo prijelazna faza u evoluciji čovječanstva, to je sposobnost koja će biti s nama dugo vremena. Postojao je pokušaj oblikovanja jedinstvene znanstvene teorije evolucije religioznosti, no problem je kompleksnost same religioznosti. Kognitivna znanost o religiji istražuje vjerovanja i religijske prakse; obuhvaća brojne discipline pa dobivamo metodološki pluralizam. Tri su glavne pretpostavke: religioznost je posljedica zajedničkog kognitivnog procesa, javlja se vrlo rano u razvoju čovječanstva i ne ovisi o kulturi – djeca su intuitivni teisti; kognitivne predispozicije za religiozno ponašanje – religiozna uvjerenja su refleksija kognitivnih sposobnosti; kognitivni mehanizam razvija se tijekom evolucijskog procesa. Postoji više odgovora na pitanje: „Zašto je vjerovanje u nadnaravna bića prisutno u svim religijama?“ Možemo promatrati iz perspektive pojedinca gdje je božanstvo pomoć u suočavanju sa tragedijama ili anksioznošću u suočavanju sa smrti ili iz perspektive zajednice gdje su nadnaravni, moralni i sveprisutni bogovi potrebni za nadzor društvenih odnosa i poštivanje zakona. Dunbar kaže da je religija bila socijalno ljepilo u najranijim fazama ljudske evolucije. Religija je evoluirala od šamanskog tipa do religije sa osmišljenim sustavom i teologijom. Dug proces evolucije religije bio je praćen procesom razvoja moždanih struktura koje su omogućile sposobnost mentalizacije i apstraktnog mišljenja. Mentalizacija omogućava kompleksna religijska vjerovanja.

Predavanje „PODOBE BOGA MED DISTANCO IN BLIŽINO TER STRAHOM IN UPANJEM: PEDAGOŠKI POGLED“ održao je prof. dr. sc. Stanko Gerjolj sa Teološkog fakulteta u Ljubljani. Izraz „strahopoštovanje“ oblikovala je kršćanska pedagoška tradicija koja je htjela tim pojmom približiti ljudima određene aspekte dinamike između pojmova „tremendum et fascinosum“. Problem je kada odgajatelji primjenjuju slike Boga koje pobuđuju strah - s malo ili bez poštovanja – i tako im je slika Boga postala sredstvo kontrole i na taj način se izgubio „fascinosum“. Istina je da u Starom zavjetu nailazimo na tekstove koji bi se mogli tumačiti kao „Božja kazna“, ali to se događa ako površno i nepedagoški promatramo i tumačimo te, grublje tekstove. U tumačenju biblijskih tekstova, mora nas voditi produbljeno čitanje i pedagoška kontekstualizacija u spoznaji da kada Bog, na primjer, zahtijeva „ubijanje neprijatelja“, to zapravo predstavlja određene unutarnje, interpersonalne procese koji se često mogu shvatiti nakon dugotrajnog obrazovanja. Dakle, nije cilj riješiti se neprijatelja, nego je cilj stvaranje životnog prostora bez neprijatelja. Tijekom odrastanja te osobnog i duhovnog rasta, čovjek mijenja sliku Boga i oblike vjerske komunikacije od pretežno antropomorfnih do onih apstraktnijih, ali ništa manje osobnih. Tako je i sa suvremenom religijskom pedagogijom. Važno je ostvariti komunikaciju s Bogom koji ostaje „tremendum“, ali i s Bogom koji sve bezuvjetno prihvaća i voli („fascinosum“).

Doc. dr. sc. Martina s. Ana Begić i doc. dr. sc. Mislav Kutleša sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održali su predavanje na temu „RAZUMIJEVANJE VJERE I SLIKA BOGA U MLADIH DANAS“. Profesori su proveli anonimnu anketu među 727 ispitanika u dobi od 18 do 35 godina koji su vjernici katolici. Cilj toga istraživanja bio je utvrditi učestalost pohađanja vjerskih obreda i primanja sakramenata ispovijedi i Euharistije te utvrđivanje dominantne slike Boga. Hipoteze na početku istraživanja bile su da osobe ženskog spola češće pohađaju vjerske obrede i primaju sakramente, dok osobe muškog spola rjeđe pohađaju vjerske obrede i primaju sakramente te da su na sliku Boga kakvu mladi danas imaju u najvećoj mjeri utjecali roditelji, a u manjoj mjeri ostali akteri. Nakon istraživanja, utvrdilo se da vjerske obrede najviše pohađaju osobe prosječne dobi od 31 do 35 godina, osobe koje žive u Istri i Primorju i osobe koje studiraju humanističke znanosti. Na sliku Boga najviše su utjecali roditelji, a najmanje školski vjeronauk. U anketi je bio i zadatak napisati jednom riječju sliku Boga i neke od njih bile su: Potpora, Ljubav, Otac, Milosrđe, Oslonac, Sigurnost, Spasitelj, Dobrota, Veličina, Snaga, Svemoguć… Nakon što je profesorica Begić iznijela ove rezultate istraživanja, profesor Kutleša govori o samoj kompleksnosti ovoga istraživanja i pita se je li obitelj jedini prostor i okruženje za susret i upoznavanje s Bogom. Pitanje je čijom i kakvom vjerom vjeruju ispitanici – svojom ili tuđom? Također, važno je i pitanje koja je uloga vjere u njihovu životu. Većina ispitanika daje dojam da je vjera Crkve njihova vjera i važni su im sakramenti i sakramentalni život.

Sljedeće predavanje na temu „SINERGIJA DJELOVANJA PSIHOLOGA I KATOLIČKE CRKVE U ZAŠTITI DJECE“ pripremila se prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander i Mia Roje Đapić, mag. Psych iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba. Iako se u današnje vrijeme čini kako Katolička Crkva i znanost stoje suprotstavljene, brojni su primjeri kvalitetne suradnje između suvremene znanosti, pa tako i psihologije, sa Katoličkom Crkvom. Sama Poliklinika intenzivno surađuje s vjerskim institucijama. Jedan od tih primjera je i djevojčica od trinaest godina koju je djed seksualno zlostavljao od njezine šeste godine. Ona je to tajila i sama se borila s time sve do trenutka kada je sve rekla svome župniku. Župnik joj je objasnio da oni to moraju reći majci i uvjerio ju je da će sve biti u redu. Nedugo nakon što je sve ispričala svojoj majci, uslijedila je i kaznena prijava. Kada su je pitali zašto se odlučila povjeriti baš župniku, odgovorila je da je on imao tako drage, tople i okrugle oči kojima ju je uvijek gledao jednako bez obzira što učinila. Ta djevojka sada dobiva obje vrste podrške, i psihološku i duhovnu kao i njezina obitelj. Proces još uvijek traje. Jako im je važno da terapeut bude katolik, ali isto tako i da duhovnik ima znanje iz psihoterapije.

Dr. sc. Boris Vidović sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu održao je predavanje na temu „ODNOSI U CRKVI U VREMENU COVIDA-19“. Kada se govori o odnosima koji su vezani uz čovjeka, mogu se navesti brojni primjeri. Tako postoje filozofski, teološki, sociološki, psihološki i biološki. Kada promatramo teološke odnose, to su oni između čovjeka i Boga, između čovjeka i stvorenoga svijeta i odnos između čovjeka i čovjeka. Čovjek je biće usmjereno prema nekome ili nečemu. Psihološki odnosi govore o važnosti primarnih odnosa i obuhvaćaju formiranje osobnih karakteristika i razvoj osobe kroz odnose. Pandemija Covid-19 dovela nas je do brojnih novih pitanja, kako u svijetu općenito, tako i u Crkvi. Dogodile su se promjene u odnosu Crkve i svijeta, odnosu vjere i zdravlja i u samim odnosima unutar Crkve. Kada govorimo o odnosu Crkve prema svijetu, tada postoje dvije perspektive iz kojih se može promatrati taj odnos; borba protiv svijeta i dijalog sa svijetom. Iz perspektive borbe protiv svijeta, svijet se gleda kao neprijateljsko mjesto, Crkva je nepovjerljiva prema znanosti, ona je čuvarica istine i osuđuje. Iz perspektive dijaloga sa svijetom, govori se o suživotu sa svijetom, suradnji sa znanošću, Crkva je sakrament jedinstva cijelog ljudskog roda, ona poziva. Kada se promatra odnos vjere i zdravlja, postavlja se pitanje štiti li vjera od zarazne bolesti. Također postoje dvije perspektive gledanja; vjernik se ne može razboljeti i vjernik se može razboljeti. Oni koji govore kako se vjernik ne može razboljeti, govore kako je nepotrebno pridržavati se mjera, a oni koji govore da se vjernik može razboljeti, zalažu se za pridržavanje mjera. Velike su se promjene dogodile u odnosima u Crkvi uslijed pandemije Covida-19. Crkva se zalagala za ljubav i zajedništvo. Sam Trojedini Bog je Bog koji je u odnosu, On je ljubav. Danas, u ovo pandemijsko vrijeme, odnosi su poremećeni. Pastiri idu protiv pastira, laici protiv pastira, pastiri protiv laika, laici protiv laika. Razlozi tih sukoba mogu biti teološki i psihološki. Kada govorimo o psihološkim razlozima, najčešći je anksioznost. Kako bi se riješili psihološki sukobi, potreban je susret sa sobom, razrješenje konflikta i stjecanje novih vještina, a  kako bi se riješili teološki sukobi, važno je iskustvo Božje ljubavi, Božje prisutnosti i povjerenje u Božje vodstvo.

Nakon pauze za ručak, prvo je predavanje imao doc. dr. sc. Josip Bošnjaković sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu na temu „RAZUMIJEVANJE SUOSJEĆANJA I SAMO-SUOSJEĆANJA U BUDIZMU I KRŠĆANSTVU“. Strauss i dr. suosjećanje prepoznaju u međusobnoj povezanosti sljedećih pet elemenata: prepoznati patnju, razumijevati univerzalnost ljudske patnje, biti empatičan s osobom koja pati i povezati se s nevoljom (emotivna rezonanca), otkloniti neugodne emocije koje se pojavljuju kao odgovor pomaganja osobi koja pati ostajući otvoren i prihvaćajući patnju druge osobe, i motivacija djelovati kako bi se ublažila/olakšala patnja druge osobe. Kako bi se govorilo o suosjećanju u kršćanstvu i budizmu, važno je razumjeti antropologiju, teologiju, vrijeme i vječnost. Kao što kršćanstvo potiče razumijevanje čovjeka stvorenog, otkupljenog i preoblikovanog u osobi Isusa Krista, tako ni budizam ne možemo odvojiti od pojma čovječnosti u njihovom shvaćanju religije. Suosjećanje povezuje osjećaje empatije s djelima brižnosti za druge, velikodušnosti, kao i drugim izričajima altruističkih nastojanja. Ukoliko nam naša povijest govori da smo društvena bića obdarena instinktom suosjećanja i ljubaznosti, te da je naše blagostanje isprepleteno jer smo duboko povezana bića, tada to u potpunosti mijenja način na koji gledamo i kako se ponašamo u svijetu. Stoga je itekako važno kako govorimo o nama samima. U budizmu je istaknutiji govor o suosjećanju, a ne o milosrđu i ne govori se o oproštenju grijeha. S druge strane, u kršćanstvu je prisutno iskustvo Boga koji je milosrdan kroz povijest spasenja. Kršćanstvo govori o opraštanju grijeha po Bogu koji je Milosrdan i primarno se odnosi na iskustvo ljudi u odnosu prema Bogu i ljudima. Samosuosjećanje je proširena ljubaznost i razumijevanje samoga sebe u trenucima patnje ili pogrešaka, a ne grubo osuđivanje i samokritika. Također, to je promatranje vlastitog iskustva kao dio šireg ljudskog iskustva, a ne promatranje vlastitog iskustva kao izoliranog i odvojenog od ostalih. Samosuosjećanje nije isto što i narcisoidna samozaljubljenost, samosažalijevanje, samonagrađivanje ili samopoštovanje, nego dinamičan pristup samome sebi koji ima svoj izvor u Bogu koji suosjeća, ali isto tako i u međuljudskim odnosima koji su obogaćeni ovom blagotvornom vrlinom.

Predavanje „KONCEPTI BOGA U ADOLESCENATA I NEKE PERSPEKTIVE ZA AKTUALIZACIJU KATEHETSKE PRAKSE U HRVATSKOM KONTEKSTU“ imala je doc. dr. sc. Marijana Mohorić sa Sveučilišta u Zadru. Koncepti Boga kod adolescenata obuhvaćaju traženje vlastite osobnosti i odbacivanje tradicionalnih shema što obuhvaća individualizaciju, autonomiju i desatelizaciju. Kod razvoja koncepta Boga, važan je prijelaz od pasivne do aktivne religioznosti što se događa u razdoblju od 14 do 17 godina, dakle u razdoblju adolescencije. Tada koncept Boga postaje „interioriziran“, a ideja Boga polako se pretače od koncepta „nečega“ prema konceptu „nekoga“ koga se doživljava bliskim, konkretnim, osobnim i živim. Ambivalentnost govori da prisutnost Boga može biti prihvaćena ili odbačena ovisno o tome shvaća li adolescent Boga kao podršku ili kao smetnju pri afirmaciji vlastitog „ja“.  Adolescent Boga još uvijek doživljava sa strahom jer je za njega Bog u isto vrijeme izvor ljubavi i onaj koji pravedno kažnjava. Koncepte Boga dijelimo na: problematizirajuće, nocionističke, naturalističke, institucionalne i relacijske. U istraživanju koje je provedeno među srednjoškolcima, utvrđeno je da 96,39% njih pohađa katolički vjeronauk u školi, ali da postoje značajna odstupanja u stavovima od nauka u katoličkoj Crkvi. 55,6% su u uvjerenju da institucionalna pripadnost vjerskoj zajednici nije od životne važnosti, a za njih 17,3% ni osobni odnos s Bogom. Pokazuju veliki interes za razgovor o životno važnim temama u obitelji i školi. Nakon istraživanja, u već navedene koncepte Boga, dodani su i: ateistički, apatistički, agnostički i kombinirani. Također, pokazalo se da velika većina mladih ne čita vjerske spise. Neki od zaključaka koji su doneseni su da djevojke više vjeruju i prakticiraju vjeru, te teže k cjelovitijem poimanju Boga, gimnazijalci teže k cjelovitijem poimanju Boga i više čitaju vjerske spise; korelacije između razreda i vjerovanja, te poimanja Boga i čitanja nisu statistički značajne - što učenici više vjeruju i prakticiraju vjeru to imaju „ispravnija“ poimanja Boga i više čitaju vjerske spise, učenici boljeg školskog uspjeha imaju cjelovitije poimanje Boga i više čitaju vjerske spise. Profesorica je zaključila predavanje citatom R. Pavlića: „Dogmatska jasnoća o čovjekovoj strukturalnoj sposobnosti zavjeru, dopušta pitati se o izvanjskim uvjetima koji potiču ili priječe čovjekov odgovor vjere, o utjecaju kulturne, etičke, moralne i političke klime suvremenog društva te o utjecaju suvremene pastoralne prakse na čovjekovu sposobnost davanja odgovora vjere.“

„ODNOS, KI ZDRAVI: VLOGA IN POMEN DUHOVNOSTI V PROCESU OKREVANJA PO ALKOHOLIZMU“ tema je predavanja koje su održali izv. prof. dr. sc. Barbara Simonič i doc. dr. sc. Saša Poljak Lukek sa Teološkog fakulteta u Ljubljani. Duhovno ili religiozno suočavanje sa stresom može biti definirano kao proces u kojem osoba u procesu suočavanja s različitim izazovima na različite načine aktivno uključuje religioznu i duhovnu dimenziju. Ovaj način suočavanja je karakteriziran pozitivnim stavom utemeljenim na sigurnom odnosu s Bogom, osjećajem povezanosti s njim i sa članovima religijske zajednice. Ljudi uzimaju Boga za partnera koji im može pomoći u vremenima nevolja. Mogu mu se okrenuti za pomoć, vodstvo, ljubav i snagu, pojačavajući njihovu nadu i osjećaj mogućnosti upravljanja situacijom. Intrapsihička slika Boga ima dinamiku žive osobe. To je stvarnost koja se osjeća živom i moguće je biti u odnosu s njom. Za mnoge religiozne osobe, Bog nije apstraktno ili distancirano biće, nego važna osoba koja ima važno mjesto u njihovom intimnom svijetu. Duhovnost se pokazala važnom u liječenjima od alkoholizma gdje je fokus bio potaknuti osobni odnos s Bogom kod tih osoba. Taj odnos s Bogom važan je i nakon samoga liječenja i izlječenja kao podrška u oporavku. Također je važna i podrška ljudi koji imaju dobro razvijen odnos s Bogom i koji će voditi ljude na njihovom putu oporavka od alkoholizma.

Prof. dr. sc. Christian Gostečnik sa Teološkog fakulteta u Ljubljani održao je predavanje pod nazivom „RELIGIJA-ZASVOJENOST ALI SAKRALNI ODNOS“. Profesor je objasnio kako je psihologija kao znanost oduvijek nastojala objasniti fenomen religioznosti. U prošlom su stoljeću postojale razne teorije koje su pokušavale objasniti i analizirati psihološke modele i koncepte, pokušale i procijeniti pa čak i patologizirati duboko iskustvenu  pojavu religioznosti. Religioznost i iskustvo Boga često predstavljaju izazov u razmišljanju, osjećanju i doživljaju, pa često tema religioznosti zna biti i kontradiktorna. U predavanju, profesor se posebno usredotočio na važan teorijski i klinički temelj, koji povezuje unutarnje slike pojedinca – slike o sebi i odnos prema Bogu. Tu izdvajamo psihodinamsku teoriju, teoriju objekata odnosa, teoriju  navezanosti i u novije vrijeme, relacijsku teoriju koja na inovativan način ima razumijevanje slike odnosa pojedinca prema Bogu.  

Predavanje na temu „BOG; OČE KI PRIHAJA K ČLOVEKU“ održala je izv. prof. dr. sc. Katarina K. Erzar sa Teološkog fakulteta u Ljubljani. U predavanju se usredotočila na odnose i sadržaj religije kao što je sloboda pripadnosti. Moderna intersubjektivna neurobiologija donosi mnoge spoznaje u kojima suvremena znanstvena terminologija otkriva važnost sigurnosti, privrženosti, predanosti i emocionalne povezanosti kroz koje se čovjek može otvoriti Bogu i prihvatiti Božju prisutnost. S tim osjećajima možemo povezati teologiju koja u prvi plan stavlja Boga Oca i čovjeka kao sina koji otvoreno prima nadahnuće Duha Svetoga. Važno je razviti pojam Boga koji nije opasan, nego Bog koji je Ljubav. Važno je razviti sinovski stav prema Bogu i prihvatiti spasenje. Za današnjeg, suvremenog čovjeka, dijete predstavlja veliki izazov. Tu je izazov izgradnje odnosa i sigurne privrženosti te razvoj kreativnosti. Čovjek koji je emocionalno zatvoren i nema osjećaj sigurne privrženosti, vjerojatnije će razviti nasilnije i burnije emocije koje će onda otežati i stav prihvaćanja Boga kao onoga koji „nas je prvi ljubio“ i čije smo stvorenje. Teološki pojam Božjeg stvaranja znači prihvatiti život kao dar, a odnose kao žive organizme temeljene na emocijama. Na kraju predavanja, profesorica se bavila pitanjem što zapravo znači postati dijete Božje kroz odnose, prostor vjere i navještaj spasenja.

Asist. Tanja Valenta sa Teološkog fakulteta u Ljubljani i asist. Ana Šeremet, mag. psych. sa Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu pripremile su predavanje na temu „PODOBA BOGA PRI ODVISNIH OD VLOGE ŽRTVE“. U predavanju se bave pričom o Jobu kako bi prikazale sliku Boga kod pojedinaca ovisno o ulozi žrtve i kako Bog pomaže pri izlasku iz ove ovisničke uloge. Uloga žrtve je zapravo obrambeni mehanizam koji se javlja kod osoba koje su u prošlosti bile žrtve nasilja ili zanemarivanja pa su tu ulogu žrtve internalizirali te ta ponašanja prenose i u odraslu dob, iako su okruženi drugim ljudima i nalaze se u drugim okolnostima. Često vide u svojoj okolini nepravde koje im se zapravo ne događaju. Uloga žrtve tako postaje internalizirani način ponašanja iza kojega se kriju ljutnja i frustracija. Zbog stečenog iskustva, ti pojedinci ne vjeruju drugima i trpe. Njihovo je viđenje Boga često povezano s nepravdom i mišlju kako ih Bog kažnjava kao što se može pronaći u knjizi o Jobu koji bespomoćno oplakuje vlastitu nesreću. Važan je preokret koji se treba dogoditi. Žrtve trebaju svoju nemoć pretvoriti u moć, u odgovornost, kao i Job koji se ljuti na Boga, a onda se dogodi preokret. On prihvaća ono što nosi u sebi i preuzima odgovornost nad svojim životom. Žrtva se mora odmaknuti od te uloge kako bi mogla izgraditi odnos sa bližnjima i sa Bogom.

„LIKE, SHARE, SUBSCRIBE − BOGA? KOMUNIKOLOŠKO - PEDAGOŠKI POGLED NA FENOMEN »INFLUENCERA« I POSREDOVANJA SLIKE BOGA MLADIMA PUTEM DRUŠTVENIH MEDIJA“ tema je predavanja Mateje Vidulić, mag. comm. i dr. sc. Snježane Mališe sa Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Danas mladi većinu svoga vremena provode na internetu i na društvenim mrežama kao što su YouTube, Instagram i TikTok. Tako dolazi sve više pojedinaca koji na tim digitalnim platformama dijele različite sadržaje, promiču proizvode, ideje, donose svoj stil života, i na taj način utječu na one koji ih prate. To su influenceri. S obzirom na utjecaj tih osoba, postavlja se pitanje kako danas cjelovito odgajati, formirati i pratiti djecu i mlade. Važna je cjelovitost odgoja, a to obuhvaća i online odgoj jer odgoj mora biti u funkciji razvijanja ljudske i kršćanske zrelosti kod djece i mladih. U daljnjem predavanju, iznose se definicije i kategorije influencera te njihova poruka: „like, share, subscribe“ (označiti nešto da ti se sviđa, dijeli i prati). Ta se poruka može povezati s inherentnom naravi katoličkog Boga koji u susretu s osobama poziva na zajedništvo, dijeljenje i suživot. Relacijska dinamika važna je i nezaobilazna u odnosu odgajatelja i odgajnika gdje odgajatelji, a danas su to i influenceri, vode, oblikuju i prate odgajnika, a on ih prihvaća i slijedi. Danas tako postoje dvije vrste komunikacija; komunikacija sa sadržajem koja obuhvaća cilj, okruženje i motivaciju te komunikacija pomoću računala koja obuhvaća odnos osoba koje lajkaju, dijele i prate. Važno je staviti naglasak na očuvanje i osnaživanje intrapersonalne i interpersonalne komunikacije mladih osoba koje primaju mnoštvo poruka o samima sebi, svijetu oko sebe i o Bogu posredstvom društvenih mreža.

Predavanje „ULOGA FORMACIJE OSJETILA U OTKRIVANJU BOŽJEG LICA“ priredili su doc. dr. sc. Krunoslav Novak i Ana Haramina, mag. psych. sa Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Pet vanjskih osjetila (vid, njuh, sluh, dodir i okus) daju nam potrebne informacije o stvarnosti koja nas okružuje, a istraživanja o načinima na koje se te informacije obrađuju u mozgu te utječu na naš doživljaj stvarnosti predmet su suvremene neuroznanosti. Prema autoru A. Cecinu postoji, uz ovih 5 „vanjskih“ osjetila, i „unutarnja“ osjetila. Ta unutarnja osjetila za razliku od vanjskih nisu fokusirana samo na informaciju, nego na smisao onoga što percipiramo, na skriveni smisao stvari, odnosno na Misterij. Unutarnja osjetila povezana su sa duhovnom dimenzijom osobnosti što obuhvaća sliku o Bogu, ali i sam odnos s Bogom. Vanjska i unutarnja osjetila međusobno su povezana i utječu jedna na druga. Ono čemu smo i kako izloženi utječe na stvarnost koju kontempliramo i obratno, ono čime se naša unutarnja osjetila „hrane“, utjecat će na vanjska osjetila da traže, gledaju, okuse tu stvarnost. Osjetila trebaju smisao, ona otvaraju nove putove smislu, ali i smisao treba osjetila da mu daju nove informacije. Osjetljivost ili senzibilnost je emotivno usmjerenje koje je utisnuto iskustvom u unutarnjem svijetu subjekta u različitim područjima osobnosti prema „dobru“ ili onomu što mu se čini takvim. Razlikujemo „odnosnu“ gdje promatramo odnos prema dobru, „moralnu“ gdje promatramo odnos prema istinitom i „estetsku“ osjetljivost gdje promatramo odnos prema lijepom. Te iste vrste osjetljivosti možemo prepoznati i u Božjem djelovanju. U današnje vrijeme izazove predstavljaju tzv. „kultura osjeta“ i „kultura već doživljenog“. Kada govorimo o „kulturi osjeta“, tada mislimo na to kako prevladava stimulacija osjeta, ali nedostaje smisao, a „kultura već doživljenog“ predstavlja situaciju kada jednom nađeni smisao počinjemo uzimati zdravo za gotovo te ga prestajemo kušati, dodirivati i gledati. Odgovor na navedene izazove predstavlja formacija senzibilnosti i osjetila u dva smjera u trajnom međudjelovanju: od ljudskih osjetila do Božjih osjetila te obratno, od Božjih osjetila do ljudskih osjetila.

Posljednje predavanje u sekciji „A“ održao je doc. dr. sc. Odilon Singbo sa Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu na temu „ISPITIVANJE PERCEPCIJE MLADIH VJERNIKA U AFRIČKOJ DRŽAVI BENIN O VJERI I BOGU“. Svoje predavanje započeo je iznošenjem činjenice da kulturni ambijent u kojem pojedinac živi i odrasta nedvojbeno oblikuje njegov odnos prema Bogu, religioznosti i vjeri, a isto tako i na stvaranje slike o Bogu. Susret domaćeg kulturnog ambijenta s nekom drugom religijom, pogotovo onom iz zapadne kulture, može izazvati divljenje ili stav opreza i odbijanja. No, može se dogoditi i da osobe djelomično prihvate vjerski sadržaj te nove religije. Upravo te reakcijske elemente možemo uočiti u tzv. misijskim zemljama koje prihvaćaju novost kršćanske poruke. Kako bi se ispitala percepcija mladih vjernika u afričkoj državi Benin o vjeri, religioznosti i Bogu, provelo se istraživanje putem anketnog upitnika koji je oformljen koristeći dva upitnika: Upitnik o dimenzijama religioznosti i njezinom utjecaju na svagdanji život (Šimun Šito Ćorić) i Religioznost zagrebačkih adolescenata (Ružica Razum) uz neke dodatke samoga autora imajući na umu specifičnost kulture u kojoj se ispitanici nalaze. Upitnik je preveden na francuski jezik jer je to francusko govorno područje. U anketi su sadržana opća socio-demografska pitanja, pitanja o vjerskim praksama, nekim moralno-etičkim stavovima, kao i pitanja o slici o Bogu. Uzorak broji 300 ispitanika. Ispitivanje je trajalo od srpnja do rujna 2021. godine na području nadbiskupije Cotonou i biskupije Porto-Novo. Ispitanici su bili podijeljeni u dvije skupine: mladi iz gradske sredine i mladi iz seoske sredine u dobi od 18 do 35 godina. Prije istraživanja, postavljene su četiri hipoteze: ne očekuje se značajna razlika u percepciji i razumijevanju slike Boga između mladih iz seoskih sredina i mladih iz gradskih sredina; mladi općenito smatraju da je vjera bitan čimbenik za ispunjen život iako se motivi vjerovanja razlikuju; očekuje se da će prihvaćanje nauka Crkve kod mladih biti proporcionalno vjerovanju da postoje druge sile koje mogu negativno utjecati na njihove živote; mladi u seoskim sredinama pokazuju više sklonosti prema sinkretističkim praksama nego mladi u gradu.

Tekst: Maria Dragomirović