Uvodni pozdrav održao je izv. prof. dr. sc. Ivica Raguž koji je istaknuo da je danas bitno promišljati istinu kao takvu, ali posebice istinovati u ljubavi, a u ovim mračnim vremenima uistinu su nam potrebni takvi mislioci koji misle istinu i žive ju u ljubavi. Profesor Karahasan je u svojemu izlaganju istaknuo srž prirode dijaloga: „Ja ne mogu znati sebe bez susreta s tobom i moram se suočiti s onime što nisam ja“. Iz toga slijedi da je temeljni uvjet naše samospoznaje suočenje sa svojom slikom u tuđim očima. Pritom je definirao i tri vrste odnosa u svijetu: odnos objekta i objekta, subjekta i objekta te odnos ja i ti, subjekta prema drugom subjektu. Polazeći od upravo od ovoga zadnjega odnosa naglasio je kako postoje određeni uvjeti dijaloga; kao prvo dva subjekta moraju imati nešto zajedničko, a uz tu zajedničku „temu“ temeljni uvjet dijaloga je i neslaganje jer oba subjekta imaju pravo izreći svoje mišljenje,a da ih pritom u tome nitko ne sprječava. Pravi primjer za takav odnos u kojemu vlada napetost je dijalog i skuob između književnih likova sveznajućeg Edipa i mudroga Tiresije. Oni su ekvivalentni, ravnopravni, jedan posjeduje razumsko znanje drugi sveto, nadnaravno znanje. Vraćajući se na svoju polazišnu tezu Karahasan ističe kao je suočenje sa slikom drugoga o meni nekad neugodno, nekad ugodno, ali me uvijek iznova vraća u moje granice, podsjeća me na to gdje ja prestajem. Naposljetku, u svojem završnom promišljanju profesor ističe kako je „danas dijalog gotovo nestao iz modernog društva koje promovira komotnost; u njemu su prisutni samo prividni razgovori počinju isključivanjem tema, zabranjivanjem povjeravanja, bez ikakvog interesa za sugovornika; a svatko od nas bi trebao biti svjestan da se u onome što govorimo uvijek nalazi sugovornik“, rekao je Karahasan.

Tekst: Slađana Bradarić
Fotografija: Brigita Kukuruzović

 Video cijeloga predavanja i rasprave nakon predavanja možete pogledati na poveznici: https://www.youtube.com/watch?v=VquouqxgyP8