Na početku predavanja, prof. Mikecin uputio je na etimologiju riječi bogoslovlje, naime teologija, kako bi naznačio i jedan od ciljeva predavanja – predočiti Heraklitovo poimanje pojma bogoslovlje.
Kada govorimo o teologiji, moramo imati na umu da pored religijske teologije, postoji i filozofijska teologija. Te „dvije teologije“, sa svim svojim razlikama, stoje jedna pored druge, a kod Heraklita nije riječ ni o jednoj ni o drugoj. Heraklit je iskonski filozof i, strogo govoreći, o vremenu koje je on obilježio ne možemo govoriti o filozofiji, koja počinje s Platonom i Aristotelom. Tu je riječ o mudrosti, sofia, koja, uz opreznu distinkciju prof. Mikecina, stoji kao drukčija od filozofije, filosofia. Heraklit je mudrac i pripada filozofima koje se često, ne baš potpuno precizno, označava kao predsokratovce.
Dok je filosofia obilježena u prvom koraku erosom koji, kao svojim ciljem, rađa filiom, mudrost je uvelike obilježena pojmom filia. Valja dodati da je za Heraklita upravo logos ono mudro. Vraćajući se na početnu postavku, prof. Mikecin je ovoj kratkoj razradi pokazao kako Heraklitovo bogoslovlje nije ni religijsko ni filozofijsko, nego bitno govor i stvar mudrosti.
Kod Heraklita nemamo klasičnu raščlambu filozofije gdje bi i (filozofijska) teologija našla svoje mjesto, ali je njegova misao također teologična. Prof. Mikecin izdvojio je Heraklitove izreke, misli koje govore o bogovima i upozorio kako on (Heraklit), kao i svi mdraci, razlikuje pučko (narodno) bogoslovlje i mudrosno bogoslovlje. Te izreke (gnome) uglavnom nisu fragmenti, fragment upućuje na neku nedovršenost i nepotpunost, nego, naprotiv, zaokružene i samodostatne cjeline, uz tek poneki fragment. Pučko bogoslovlje je bogoslovlje koje je nastalo u narodu, govori o bogovima grčkoga panteona i, kao takvo, do nas je došlo u djelima grčke književnosti. Tom pučkom bogoslovlju Heraklit suprotstavlja mudrosno bogoslovlje. No, ne odbacuje narodno bogoslovlje u cijelosti, nego ukoliko je ne-sveto i zapravo djelo praznovjerja. Zanimljivo je da se to pučko bogoslovlje ne može prevladati mudrošću jer će ono imati svoje mjesto i ulogu dokle god je demosa i razlikovanja mnogih (hoi poloi) i rijetkih.
Istinsko pučko bogoslovlje, do kojega je i Heraklitu stalo, pod uvjetom da je sveto, drugim riječima, usklađeno s mudrošću, preduvjet je suživota u zajednici, preduvjet opstanka i funkcioniranja polisa. Zanimljivo je na ovome mjestu dodati da je Heraklit bio prognan iz polisa baš za vrijeme demokracije, i u tom neslaganju s demokracijom kao oblikom vladavine nije izoliran slučaj među filozofima.
Prva od analiziranih Heraklitovih gnoma govori o obrednom pranju koje se izvršavalo krvlju životinja, najčešće svinja, nakon počinjenoga ubojstva. Za Heraklita je to apsurdno novo kaljanje usporedivo s kupanjem u blatu.
Za nas je posebno zanimljive sljedeće gnoma, kojom se Heraklit razračunava s kumirima i idolatrijom:
a i spodobama
tima mole se,
kao kad bi tko
s hramovima besjedio,
uopće ne znajući bogove
niti heroje tko su
te
demona spodobama mole se
ne slušajućima, kao da slušaju,
ne podajućima, kao da ne ištu.
Demoni, u mnogome istovjetni s herojima, bogovi ne mogu čuti, oni su „nemoćni“ pred prošnjama vjernika. Potom je slijedilo nekoliko fragmenata koji se, kada ih se pokuša staviti u kontekst i protumačiti, razračunavaju s onim ne-svetim u pučkom bogoslovlju npr. različitim magima, bakhima (sljedbenicima Dioniza), čuvanju trupala itd.
U posljednjoj gnomi kritizira povorke Dionizu. Budući da grčki bogovi često označavaju cjelinu, tako se i Dioniz kao bog plodnosti može proširiti na život uopće. U tom smislu štovanje Dioniza bestidno je ako se istovremeno ne štuje i Had, bestidno je štovati život odvojeno od smrti.
Nakon prikaza pučkog bogoslovlja pod prizmom Heraklitove kritike, drugi dio predavanja bavio se mudrosnim bogoslovljem. Heraklit sve one pridjeve koji se pririču Zeusu pridaje ratu (rat svih otac j i svih kralj…). Rat nije otac ljudi i bogova na način stvaranja, nego ih iskazuje takvima: jedne pokazuje bogovima, druge ljudima; također, jedne robovima, a druge slobodnima.
Rat (polemos) i njegova suprotnost, mir (eirene), određenja su logosa i taj odnos suprotnosti jest on što čini logos, zbor. Na mjestu rata, može stajati i eris (razdor) kojemu je suprotan pojam filia (ljubav). Tek kad imamo oba ova kupa u vidu možemo zadobiti potpuno predodžbu što znači ova napetost između rata i mira. Svi bogovi (Had, Dioniz, Apolon…) samo su pojavni oblici ovoga boga, oni nisu pojedinačna bića ili osobe, što je različito od poimanja u pučkom bogoslovlju gdje bogovi nisu sam sile, puki vidovi postojanja boga.
U istinskome pučkom bogoslovlju, kada mislimo o bogu, tj. božanskome, mislimo zapravo na Zeusa, vrhovnoga boga. Ono božansko (to theion) kod Heraklita prethodi bogu i ne može se neki od bogova imenovati bogom ukoliko se razlikuje od toga božanskog. Ime Zeus u sebi krije pojam koji označava život i tako određenje božanskog je bitno određeno životom. S druge strane, određenje božanskog ne može biti svedeno samo na to ako imamo u vidu logos kao jedinstvo ili istost suprotnosti.
Poslije predavanja uslijedila je osobito zanimljiva rasprava ili, bolje, razgovor okupljenih s prof. Mikecinom. Tako se promišljalo mogu li danas teologija i filozofija misliti zajedno s Heraklitom ili je on zaboravljen, u najmanju ruku zatvoren u područje poetskoga. Nije izostavljena ni aktualnost Heraklitove misli i povučena je poveznica s kršćanskim susretom s praznovjerjem, idolatrijom i površnim u pučkom bogoslovlju današnjice. Kako se kritika pučkoga bogoslovlja upućena od strane teologije odnosi prema ateizmu, produbljivanje Heraklitova poimanja logosa samo su neke od ostalih brojnih tema o kojima se razgovaralo poslije predavanja. Takav susret naznačio je jednu od prvih namisli predavača – dijalog teologije i filozofije na uzajamno obogaćenje i korist, a na tome tragu stoji i cilj niza gostujućih predavanja. Plodovi ovakvih događaja svakako će znatno obogatiti đakovačku akademsku zajednicu i svakako biti poticaj na rad, upoznavanje i dijalog.
Željko Filajdić
