Tema njegova izlaganja bila je „Apsolutna bol i pomirenje“ s posebnim naglaskom na osnovne misli Hegelove filozofije religije. U tom kontekstu Barbarić je govorio o korelaciji filozofije i teologije, naglasivši kako bi teologija mogla biti poticaj za proučavanje njemačke spekulative filozofije. Na tome tragu, Barbarić je istaknuo kako je za Hegela teologija, a i sama religija stvar misli, mišljenja i pojma. Za Hegela je dakle, istinska religioznost snažna, djelatna prisutnost u zbilji konkretnog života, prožeta htjenjem onog božanskog. Prava religioznost bi trebala svoj osjećaj pobožnosti podvrgnuti refleksiji, ustrajno se propitivati o smislu i motivima te će tako sama i biti upućena na sferu mišljenja i propitivanja koja od davnine pripada filozofiji. Međutim, religija je, prema Hegelu, ostala lišena spoznaje i 'smežurala' se u jednostavan osjećaj, tako da o tom Vječnom ne može ništa izreći. Ovakvome razmišljanju, istaknuo je Barbarić, Hegel suprotstavlja živu misao, konkretnu, ona koja uključuje u sebi cjelinu unutarnjeg sebstva, ali i bit same stvari koja u istinskom mišljenju biva sjedinjena sa mojim ja, te takvu misao on naziva pojmom, onim unutarnjim pokretalom. Živo jastvo Hegel spoznaje kao izvorišnu moć sve filozofije, a upravo to isto nalazi i u korijenu sveistinske religije. Prema tome, takva sebstvenost je princip same spoznaje svojstven religiji. Iz toga slijedi kako jedini istinski kršćanski sadržaj vjere treba opravdati filozofijom, a ne poviješću. Mišljenje filozofije i religije, nastavio je Barbarić, je svagda uzdizanje od ograničenog prema općem i istinski beskonačnom, religija jest samo u mišljenju, a upravo je Bog najviša misao. Sukladno tome, Bog nije samo apstraktno, najviše biće, nego je to živi Bog koji u kršćanstvu postaje posve očit. Hegelovo ime za ovako shvaćenog Boga je duh/Geist, on je sveprisutni, živi Bog koji je učinkovit i djelatan, nije nikakva asptraktna praznina. Upravo u poimanju Boga kao duha filozija i teologija se prepoznaju kao istovjetne, ali zadržavaju svoju vlastitost, što Hegel osobito ističe, rekao je Barbarić.
U nastavku izlaganja Barbarić je istaknuo kako čovjek mora napustiti svoje izvorno jedinstvo s prirodom. Slijedom toga, čovjek svoj život mora uskladiti sa vlastitom, unutarnjom istinskom prirodom, a to je sloboda, slobodna duhovnost. Ono duhovno, dakle, mora proći kroz proces beskonačnog udvajanja i tek naporom mišljenja pojma izboriti pomirenje i povratak samom sebi do kojega se mora probiti. To pomirenje i istinsko jedinstvo može se steći samo odvajanjem od svoje neposrednosti. Čovjek koji se preobraća iskorijenio je svoju jednostranost u sebi, u svojem korijenu. Hegel tome suprotstavlja potpuno apsolutno udvajanje, razdvajanje duše u kojemu vidi nužan uvjet pravog i istinskog pomirenja s onim Apsolutnim. Upravo sve što čovjek treba biti predočava se u slobodi, rekao je Barbarić. Čovjek biva potpuno i nemilosrdno odbačen od svoje prirodnosti te se u njemu javlja bol i patnja svijeta. To potpuno pomirenje s Bogom pretpostavlja jednako potpunu, apsolutno bol najdublje vlastite unutarnjosti, što je njegova najjasnija i najviša misao.
U zadnjemu dijelu svojega izlaganja profesor se osvrnuo na Hegelovo poimanje smrti koju on definira kao pomirenje konačnog i beskonačnog. Smrt je zapravo prirodni način potvrđivanja čovjekove konačnosti i ništavnosti. Tek ako čovjek smrt postavi kao vlastitu, imanentnu može mu smrt biti ukinuta i ona sama biva povratkom u ono pozitivno. Na tragu toga i Hegelova filozofija je određena središnjom misli preobrazbe onog asptraktnog negativnog u pravu istinsku afirmaciju. Hegel ističe i kako moment smrti treba cijeniti kao bitni moment samoga Boga. Bog se u tom procesu smrti afirmira i ponovno ustaje na život. U konačnici, Hegel za smrt Krista kaže da je ona smrt same smrti, negacija same negacije, zaključio je Barbarić na tragu Hegela.
Tekst: Slađana Bradarić
Fotografija:Marija Hardi
Video prilog ovog događanja možete pogledati na poveznici: https://www.youtube.com/watch?v=lYCN_RSnmjY
