Prvo predavanje pod nazivom „Uz kalendar Adama Filipovića de Heldenthal: prijedlozi za određivanje etimologije hrvatskog nazivlja mjeseci“ održao je mr. sc. Luka Marjanović, umirovljeni profesor i svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije. Na početku je istaknuo kako je u jesen 2021. već održan jedan simpozij o Adamu Filipoviću u Gorjanima o njegovoj 150. obljetnici smrti te da on nije prepušten zaboravu. Heldental je napisao je brojna djela koja su važna za područje naše nadbiskupije te je izrazito radio na promicanju književnosti. Punih je 49 godina priređivao slavonski kalendar u kojem je koristio narodne nazive za imena mjeseci koja se koriste do danas i upravo je on najzaslužniji za prihvaćanje te nomenklature. Nazivi mjeseci u sebi govore o prirodi i čovjeku u njoj. Još nema konsenzusa kako je došlo do pojedinih hrv. naziva mjeseci, ali ovo su neke teorije: Siječanj je vrijeme u godini kad je jako hladno, kad zima siječe – mr. Marijanović je naveo primjer kako pod jakom zimom pucaju (sijeku se) grane pojedinih voćki. Veljača je mjesec u kojem se topi snijeg pa se čovjek „uvalja“ u vodi koja nastaje topljenjem tog snijega. Ožujak dolazi od glagola ožit, ožut što označava oživljavanje prirode. U travnju niče trava, u svibnju cvjeta svib, a u lipnju lipa. U srpnju se žito vršilo srpom, a u kolovozu se uvozi sijeno na kolima. U rujnu se vino rumeni, listopad karakterizira padanje lišća, a u studenom je ponovno hladno, dok je prosinac mjesecu svinjokolja (još se naziva i praščinac.) Za interpretacije naziva mjeseci mogu poslužiti i ilustracije starih kalendara. Upravo zbog toga što su se ovi nazivi ustalili u našem standardnom jeziku, zaslužan je između ostalog i Adam Filipović Heldentalski.

Drugo predavanje je imao Petar Ušković Croata, asistent za latinski jezik na zagrebačkom sveučilištu. Njegovo predavanje nosi naziv „Tragom korespondencije Adama Filipovića Heldentalskog s Duhovnim stolom u Đakovu.“ Adam Filipović je Duhovnom stolu Đakovačke i srijemske biskupije uputio petnaestak pisama različite tematike. 1833. piše biskupu o smrti punitovačkog župnika Zubanovića. Nakon toga u sljedećem pismu moli oprost od drugog ženidbenog navještaja te dopuštenje sklapanja ženidbe već nakon prvog jer se mladenkina majka protivila tom braku te ju istjerala iz kuće. 1850. g. daje kritiku srpskom povjesničaru Stojačkoviću koji promiče srpsku ideologiju širenja na druge narode. U sklopu tih događaja piše biskupu o svojoj knjizi u kojoj upozorava na Stojačkovićevu izokrenutu povijest i moli biskupa da obavijesti ostale svećenike biskupije o njoj. 1856. piše pismo o isusovcima koji su bili u pučkim misijama na području Gorjana te govori kako je bio skeptičan i imao određene predrasude o njima, ali da je promijenio mišljenje te naglašava veliku duhovnu korist tih misija. 1869. moli za pomoć u župi jer zbog svojih godina više ne može kvalitetno obavljati dužnost župnika, a kasnije piše i o novčanoj pomoći koja mu je potreba za osnovne potrepštine. Nakon ovog predavanja je uslijedila diskusija.

Posljednje predavanje prvog dijela kolokvija je imala profesorica Milica Lukić „Adam Filipović Gorjanski - slavonski glagoljaš.“ Istaknula je kako ga je Ljudevit Gaj pridružio krugu prosvjetitelja. U tom kontekstu je značajan zbog kritike Stojačkovića. On naime piše kako katolički Slaveni ne mogu biti dio baštine Ćirila i Metoda čemu se Filipović suprotstavlja govoreći kako i latinski i grčki obred slave istog Boga i da nisu protivni. Bio je dobar poznavatelj njihove ostavštine što je vidljivo iz te filološke i historiografske rasprave. Filipović je razlikovao praslavenski i staroslavenski jezik kao i redakcije staroslavenskog. On je u knjizi pisao o korištenju glagoljice i staroslavenskog jezika u Slavoniji te navodi pojedine župnike koji su koristili tu praksu. U vrijeme pisanja ove kritike u Hrvatskoj se govori o uvođenju staroslavenskog u liturgiju te su se za vrijeme liturgije poslanice i evanđelja čitali i na staroslavenskom. Filipović je pokazatelj kako se o glagoljaštvu u Slavoniji govorilo i prije Franje Račkog.

Prvi dio je završen diskusijom i pauzom.

Župnička služba i ostavština Adama Filipovića Heldentalnskog je naslov predavanja Ivana Lovića, mag. ing. agr. Župa Gorjani spominje se još davne 1332. godine. Adam Filipović bio je župnik od 1832. do 1871. godine. Pozitivno je utjecao na sve vidove župnoga života. U župu je doveo dosta rođaka. Puno je radio i pisao, primao je novine i čitao, te je stvorio pozamašnu knjižnicu koja je s vremenom izgubljena. Bio je omiljeni duhovni otac među narodom, dobar pastir, prilikom epidemija pohodio je, dvorio i bodrio oboljele. Nabavljao je inventar za župnu i filijalne crkve, te mu se pripisuje drugi sloj oslika župne crkve u Gorjanima. Okupljao je mlade koje je poučavao u svim segmentima (vjeri, pisanju, čitanju, pjevanju..). Zanimale su ga starine i običaji, a sakupljao je i zapisivao narodna vjerovanja. Od darova koje je primao od vlastelina on je pomagao siromašne i potrebite.  Umire u Gorjanima 25. rujna, a sahranjen je 27. rujna 1871.

Nakon toga uslijedilo je predavanje pod nazivom „Književne vrste u slavonskim kalendarima Adama Filipovića Heldentalskog“ koje je održala doc. dr. sc. Tatjana Ileš. U svome izlaganju, docentica Ileš ističe kako se radi o jednostavnim književnim oblicima. Sami kalendari su zadržali hrvatski jezik koji je potisnut iz školstva zbog snažne germanizacije i mađarizacije Hrvatske. Filipović je jednostavne lirske oblike zadržao zbog melodičnosti i ljudima lakši za pamćenje i shvaćanje. U vremenu buđenja nacionalne svijesti, Filipović izdaje svoje kalendare, vjerojatno s ciljem približavanja štiva i hrvatske kulture široj i manje obrazovnoj javnosti. Svi njegovi kalendari koje uredno izdavao preko 50. godina, tiskani su u Divaltovoj tiskari u Osijeku. Kalendari su obilovali svime onim što bi običnom čovjeku moglo trebati kroz cijelu godinu, svakog dana i u svako vrijeme. Cilj kalendara je bio posvećivanje i obrazovanje naroda. U Filipovićevim kalendarima najuočljiviji su lirsko-epsko-dramski prikazi, poslovice, premetaljke, molitve - sve sa ciljem obrazovanja naroda.

Posljednje predavanje održao je izv. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić pod nazivom “Upute svećenicima slavonskog Vianneya“. Nećak Adama Filipovića, Ferdo Filipović žali što je jako kratko bio kapelan na župi svoga strica. U oporuci svom nasljedniku, župniku Topaloviću, Adam Filipović piše da se sahrani u reverendi, roketi, štoli i biretu te da sve što mu je ostalo, a nije mu ostalo skoro ništa, ostavlja njemu na služenje. Adam je bio vjeran Crkvi, blizak narodu i čovjek duboke molitve. Učio je ljude i mlade čitati i pisati, moliti, pjevati... Sam je jako volio osobnu molitvu, a bio je jako gostoljubiv. Jednostavan, strog (asketa) bježao je od svih odlikovanja i bilo koje vlasti. Njegovo djelo koje je napisao kao odgojitelj u Đakovačkoj bogosloviji, imao je dvostruki pastoralni učinak: 1. pomoć svećenicima i 2. poticaj za sjemeništarce. U kalendarima, ali i ostalim djelima koje je pisao, vidimo da je vjerske istine pretvarao u pjesme, kako bi ih čitatelji lakše zapamtili. Filipović kaže da zvono poziva na molitvu, odvraća ljude od grijeha i poziva nas da slijedimo Isusov put. Bio je vrlo praktičan u svemu što je radio, nije volio komplicirati.

Izlaganja su završena diskusijom, a nakon prigodnog ručka, predavači su se uputili u Gorjane kako bi položili vijenac kojeg je osigurao Fakultet na grob Adama Filipovića Heldentalskog. Nadbiskup mons. Đuro Hranić izrekao je prigodni blagoslov i molitvu.

Tekst / Fotografija: Matea Miličić i David Ferić / Marija Hardi