Profesor je prvo dao uvodne misli kako bismo lakše razumjeli djelovanje ovoga teologa. On je bio isusovac što će utjecati na njegovo djelo. Osim toga, stvarao je u vremenu kada je francuska filozofija prednjačila nad njemačkom filozofijom.

„Mistična fabula“ djelo je posvećeno analizi mističnoga iskustva i svega što je vezano uz to iskustvo, osobito u pitanju jezika. Kakav je jezik mistike i što jezik mistike govori o iskustvu Boga i na taj način o iskustvu čovjeka? Mistika pruža otpor znanstvenom objektivnom znanju. Bajka je vrsta pripovijesti koja izmiče objektivnom znanju. Mistici, kada promišljaju i donose tekstove, donose ih na način bajke – misaoni naboj koji se ne može iscrpiti. Piše se tako da se izbjegava objektivno znanje, posebice što se tiče Boga, i da se to znanje, koje se nalazi u tekstu, uvlači čitatelja u tekst i budi žudnju. Profesor je iznio neke citate iz ovoga djela. „S nestankom Boga pojavljuje se mistika, ali pojavljuje se i erotika. Obje su izričaj nostalgije za Bogom.“ Mistični govor stavlja naglasak na detalje. „Mistični govor stavlja naglasak na osjećaje žalovanja, tuge.“ „Mistik u svome iskustvu temelji svoj život na onome što mu bježi, što mu izmiče.“ „Mistik se interesira za ono što je onkraj samoga razuma.“ Iskustvo mistike ostvaruje se kroz tri načela: askeza, služenje, umiranje sebi. Iskustvo mistike ostvaruje se i kada muškarac postaje „idiot“, a žena bježi od svijeta i ljudi. Mistika sa sobom uvijek nosi borbu jezika. Namjerno koristi barbarizme, brutalne riječi kako bi potaknuo žudnju. Jezik mistike nije celibataran, on je uvijek u dvoje – muškarac i žena. „To je jezik Marije i Josipa, a ne Adama.“ Naglasak je na glagole i pridjeve, a ne na imenice. Da bi se izreklo Boga, riječi moraju biti skršene.

Sljedeće djelo koje je profesor istaknuo jest „The Practice of Everyday Life“. Ovdje autor govori o šetnji kao gesti koja mjesto pretvara u prostor, oživljava prostor. Tako se mjesto kao prostor utiskuje u tijelo. To isto treba činiti i prava misao koja će određeni događaj tako ponuditi da želimo šetati tim događajima. Bog je onaj bez kojega čovjek ne može živjeti, kao što se u Isusu Kristu Bog očituje kao onaj koji ne može živjeti bez nas. Mistici i sveci idu u misije, bježe iz grada, iz suhoparnoga da susretnu strance, da se izmjeste od sebe samih i da na taj način dođu do iskustva Drugoga bez kojega se ne može. Kaže da Bog dolazi k nama kao lopov, on nas krade. On kroz odsutnost budi u nama žudnju, destabilizira nas.

U Certeauevoj misli važan je i pojam autoriteta koji se očituje u glagolu dopustiti – dopustiti različito.

U eseju „Bijela ekstaza“ govori da živimo u vremenu kada je sve vidljivo, kada je sve kristalno jasno. Više nema tumačenja, čitanja. Svi sve vide i nitko ništa ne vidi.

Uslijedila je bogata rasprava.

Tekst i fotografija: Maria Dragomirović