Shvaćanje milosrđa ne bismo trebali reducirati samo na sredstvo ili način Božjeg djelovanja koje bi trebalo ublažiti njegovu pravdu. Milosrđe je prije svega način kršćanskoga življenja (modus vivendi). Drugim riječima, milosrđe bi trebalo postati način ili forma polazeći od koje ćemo se približiti otajstvima vjere te prosuđivati i živjeti svakodnevna iskustva. Konkretno to znači da možemo razmišljati bo milosrđu kao kategoriji, polazeći od koje se organiziraju sve druge stvarnosti na vertikalnoj razini tj. odnos Boga prema nama i na horizontalnoj, tj. odnos prema ljudima.

Autor u knjizi donosi svoja duhovno-teološka promišljanja o Zazivima Božjem milosrđu, na temelju Dnevnika svete Faustine, ali usporedo i Katekizma Katoličke Crkve, nastojeći da ona dovedu štovatelje i pobožnike Božjega milosrđa do dubine, visine, širine i dužine Božjega milosrđa te ih oplemene kako bi se kroz prizmu Božjega milosrđa pouzdali u sve ono što Crkva vjeruje i naviješta na Božju slavu i na spasenje svih ljudi.

(Preuzeto s korica knjige)

„Istini moramo pogledati u oči: čini se da je svećeništvo poljuljano. Neki svećenici izgledaju kao mornari čiji je brod žestoko pogodio uragan. Vrte se i posrću. Kako nakon čitanja nekih izvješća o zlostavljanjima djece ne postaviti pitanja? Kako ne posumnjati? U funkciji nečega najgorega našlo se svećeništvo: njegov položaj, njegovo poslanje, njegov ugled. Instrumentalizirano je da se prikrije, čak opravda profanacija dječje nevinosti. Gdjegdje je iskorišten i biskupski autoritet da se izopači, čak razori velikodušnost onih koji su se htjeli posvetiti Bogu. U srca svećenika, biskupa i kardinala uvukla se težnja slavi svijeta, moći, častima, zemaljskim užitcima i novcu. Kako podnijeti te činjenice, a da ne protrnemo, ne proplačemo, da sami sebe ne optužimo? Ne možemo se praviti kao da sve to skupa nije bilo ništa. Kao da je sve bilo tek neka prometna nezgoda. Zlu moramo pogledati u lice. Zašto tolika pokvarenost, skretanja i izopačenosti? Posve opravdano, od nas se traži da o tomu položimo račun. S pravom nam svijet govori: »Vi ste kao i farizeji, govorite a ne činite« (usp. Mt 23, 3). Božji narod na svoje svećenike pogledava sumnjičavo. Nevjernici ih preziru, i odmiču se od njih.“

Na temelju meditacija na tekstove sv. Augustina, Ivana Zlatoustog, Grgura Velikog, Bernarda iz Clairvauxa, Katarine Sijenske, Johna Henryja Newmana, Pija XII., Georgesa Bernanosa (autora Dnevnika seoskog župnika), kardinala Jean-Mariea Lustigera, Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i pape Franje, kardinala Sarah želi dati konkretne odgovore na neviđenu krizu kroz koju prolazi Katolička Crkva.

(Preuzeto s korica knjige)

Čatićev komentar Markova evanđelja može se smatrati izvornim djelom na hrvatskome jeziku. Veliki narodi u pisanju takvih djela imaju svoju dugu i bogatu tradiciju. 

Oni su razvili čitavu lepezu komentara različite teološko-znanstvene razine, od strogo znanstvenih koji se koriste isključivo u teološkom studiju, preko liturgijskih, koji prate potrebe liturgije, pa sve do onih popularnih koji se i jezikom i teološkom razinom nastoje prilagoditi jednostavnom čitatelju, pomažući mu shvatiti evanđeosku pouku. Hrvati se kao mali kršćanski narod ne mogu pohvaliti bogatom tradicijom takve literature pa je pojava novoga komentara bilo kojega evanđelja uvijek značajan događaj na teološkom i crkvenom planu. Posluživši se obilato stranom literaturom, kao i s postojećom domaćom literaturom, Ivica Čatić je, uvažavajući potrebe naše čitalačke publike, stvorio izvorno djelo na hrvatskome jeziku. Kada budu gotova sva tri predviđena sveska, bit će to prvi izvorno hrvatski komentar Markova evanđelja. 

Rüdiger Safranski (1945) je teoretičar književnosti, filozof i pisac. Studirao je filozofiju, između ostalih kod Theodora W. Adorna, germanistiku, povijest i povijest umjetnosti u Frankfurtu na Majni i Berlinu. Radio je na berlinskom sveučilištu (FU) od 1972. do 1977. kao znanstveni novak na Odsjeku za germanistiku gdje je doktorirao 1976. Idućih desetak godina uređuje časopis Berliner Hefte čiji je suosnivač. Proslavio se knjigama o F. Schilleru, ETA Hoffmannu, A. Schopenhaueru, F. Nietzscheu, JW Goetheu i M. Heideggeru. Od 2002. do 2012. vodio je emisiju Filozofski kvartet zajedno s Peterom Sloterdijkom. Rüdiger Safranski je dobitnik književne nagrade Zaklade Konrad Adenauer (2014), nagrade Thomas Mann (2014), nagrade Ludwig Börne (2017) i nacionalne nagrade Njemačke (2018). Do sada su na hrvatskom prevedene dvije njegove knjige, Koliko globalizacije čovjek može podnijeti? (2008) i Koliko istine čovjeku treba? (2010.).

Ja znam svoju sudbu. Jednom će se uz moje ime vezati uspomena na nešto neizmjerno - na jedan križ, kakvu nije bilo na Zemlji, na najdublju koliziju savjesti, na jednu odluku zazvanu protiv svega što se dotad vjerovalo, što se tražilo i što je bio svet. Ja nisam čovjek, ja sam dinamit, piše Friedrich Nietzsche u svom djelu Ecce homo. U prvoj biografiji ikada objavljenoj na hrvatskom jeziku, vrsni poznavatelj Nietzscheova djela Rüdiger Safranski predstavlja nam velikog filozofa u svojoj kompleksnosti i svim njegovim proturječjima kroz ključne događaje u njegovom životu i kroz interpretaciju njegovih djela – Rođenje tragedije, Ljudsko, odviše ljudsko, Zora, Radosna znanost, Tako je govorio Zaratustra, S onu stranu dobra i zla, Sumrak idola, Volja za moć, Antikrist... „Ako bismo htjeli predočiti idealan, univerzalan subjekt zapadnjačke filozofske tradicije, bio bi to subjekt koji puca pod nevjerojatnim tenzijama disparatnih silnica bivanja, htjenja i trebanja. Međutim, taj idealni subjekt ne postoji, premda je čudno koliko je toga disparatnog i divergentnog u stanju shvatiti netko tko je duhovno budan. A još je začudnije koliko je toga, dakle koliko je disparatnih elemenata na upečatljiv način formulirao [...] umjetnik misli kao što je Nietzsche“, piše Safranski. Nietzsche je, i još će zadugo ostati, naš suputnik, supatnik i suvremenik. dakle koliko je disparatnih elemenata na upečatljiv način formulirao [...] umjetnik misli kao što je Nietzsche“, piše Safranski. Nietzsche je, i još će zadugo ostati, naš suputnik, supatnik i suvremenik. dakle koliko je disparatnih elemenata na upečatljiv način formulirao [...] umjetnik misli kao što je Nietzsche“, piše Safranski. Nietzsche je, i još će zadugo ostati, naš suputnik, supatnik i suvremenik.

(Preuzeto s korica knjige)

Profesor dogmatske teologije prof. dr. sc. Ivica Raguž objavio je novu knjigu u nizu Panni pod naslovom “De Moyse – O Mojsiju. Ego sum qui non sum. Ego non sum qui sum“.

Knjiga donosi teološko-duhovna razmatranja o Mojsiju. Svojevrstan je to uvod u život kršćanske vjere, jer autor razmatra o mnogim temama kao što su kršćansko shvaćanje Boga, euharistija, samoća, mrmljanje, svijet, rad, teologija i mnoge druge teme, po kojima možemo još bolje upoznati Isusa Krista.